Muke po (po)roditelju

Piše: Aleksandra Petrić, Manjine.ba 

Sredinom aprila Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH je usvojio prijedlog izmjena i dopuna Zakona o radu u državnim institucijama Bosne i Hercegovine kojima je između ostalog uvedena mogućnost da oba roditelja koriste porodiljsko, odnosno roditeljsko odsustvo. Nakon 60 dana od porođaja koje neprenosivo koristi majka djeteta, roditelji mogu sporazumno dogovoriti da otac koristi ostatak odsustva. Veoma slična odredba postoji u Zakonu o radu Republike Srpske od 2007. godine, dok trenutni Zakon o radu Federacije BiH ovu mogućnost predviđa samo u izuzetnim okolnostima, koja u pravilu nastaju u slučaju smrti majke, ukoliko majka napusti dijete ili je iz opravdanih razloga spriječena da koristi pravo na porodiljsko odsustvo. Prijedlog novog Zakona o radu Federacije BiH sadrži odredbu po kojoj se roditelji mogu sporazumjeti da otac djeteta koji je zaposlen koristi roditeljsko odsustvo po isteku od 42 dana od rođenja djeteta, do kada je obavezna da ga koristi majka. 

Pravo očeva da koriste roditeljsko odsustvo nakon rođenja djeteta je značajno sa aspekta ravnopravnosti polova i izjednačavanja mogućnosti i odgovornosti brige u okviru porodice. Njime se otvaraju mogućnosti da država koja se odluči ga zakonski garantuje i javnim politikama stimuliše njegovu primjenu u praksi na duži rok utiče na izmjene diskriminatorskih odnosa među ženama i muškarcima, usudim se reći, naročito u smislu smanjenja praga društvene prihvatljivosti rodno stereotipnog odgoja djece i nasilja u porodici, kao i mnogih sličnih problema. 

Očevi na roditeljskom odsustvu nesumnjivo izgledaju kao društvena fantastika, u zemlji sa preko pola miliona nezaposlenih, sa neusklađenim zakonima u oblasti naknada za vrijeme porodiljskog odsustva, jasno izraženom diskriminacijom žena u oblasti zapošljavanja po osnovu „opasnosti“ rađanja djece ili nezakonitim otkazima zbog trudnoće i porođaja, te nepostojanjem servisa brige za djecu predškolskog i ranog školskog uzrasta. Kada se ovome doda neprikosnovena vladavina patrijarhata koji žene percipira gotovo isključivo kroz majčinsku ulogu, jasno je da su ovakve zakonske odredbe unaprijed osuđene na propast. 

To su potvrdile i izjave pojedinih državnih parlamentaraca u procesu donošenja najnovijeg zakona, koji su se izjasnili da ne očekuju da će se ova odredba primjenjivati u praksi jer predstavlja novinu. U Republici Srpskoj se od uvođenja ovog prava na njegovo korištenje odlučilo, tj. sa suprugom dogovorilo da ga koristi nešto više od trideset muškaraca. U susjednoj Hrvatskoj je manje od 0.5% očeva koristilo ovu mogućnost koja je takođe garantovana zakonom. 

Sasvim je jasno da novopečeni očevi u institucijama Bosne i Hercegovine, kao ni ovi obični entitetski, neće masovno stati u redove i oduševljeno pohrliti da ostaju kod kuće sami sa malim djetetom ili više njih, i svaki dan, najmanje osam sati, mjenjaju pelene, peru, presvlače, hrane i uspavljuju bebe, mjere temperaturu i vode ih na preglede, u parkove, igraju se sa njima, guguču u duetu u telefonsku slušalicu majkama na pauzi, čiste povraćku sa poda i zidova, satima smiruju histerični plač jer su bebe gladne, jer su bebe mokre, jer bebe imaju grčeve, jer su bebe pospane, jer su gladne, jer su mokre, jer imaju grčeve, jer su pospane...I tako gotovo godinu dana. Bez uživanja u čarima Fejsbuka, kladionica, bezbižnog leškarenja na kauču, odlazaka na rekreacije utorkom i petkom, gledanja svih mogućih kvalifikacija i mečeva. Za to vrijeme, njihove kolege će svaki dan odlaziti na posao, napredovati u službi, nesmetano i redovito odlaziti na službena putovanja, stručna usavršavanja, specijalizacije, subspecijalizacije, završavati magisterije i doktorate, odlaziti na piće prije i poslije posla, u minimumu. I još mnogo toga. 

U čemu je onda štos? Zašto državni aparat usvaja zakone koje ga čine pravednim, civilizovanim, a u isto vrijeme ne čini mnogo da u praksi stvori mogućnosti da se njegove odredbe i realizuju u praksi? To je više od uvrede. I boli mnoge žene. 

Za promjene je nužno da temeljna pitanja ostvarivanja ravnopravne odgovornosti brige žena i muškaraca za djecu pređu iz statusa zakonske šminke u status prioritetne socijalne politike. Roditeljstvo je novina i za žene i za muškarce i osim lagodnosti patrijathalnih privilegija ne postoje nikakve prirodne, istorijske, strateške ili kakve god predispozicije za brigu za novorođenčad, niti prepreke da očevi budu odgovorni prema vlastitoj djeci na isti način kao i majke. Naprotiv, taj prvi period od rođenja je podjednako važan za oba roditelja i traži od njih da zaborave na patrijarhalno odobreno ponašanje, i budu jednako blizu svom djetetu. 

Bila bih veoma sretna kada bi barem dio doprinosa koje marljivo plaćam svakog mjeseca u državnu kasu odlazio na primjenu jasnih mjera koje bi ovo omogućile. 

Sada i odmah!

(Banja Luka, maj 2013)