Mostar je više gradova u BiH

Radiosarajevo.ba
Mostar je više gradova u BiH

Naslov bi, ma kako zvučao, a nije da ne zvuči kao da dolazi iza ruba pameti, uskoro mogao biti dobar početak tačnog odgovora kakvog osnovnoškolca, učenika nižih razreda, na pitanje učiteljice, nastavnice, nevažno, o tome šta zna o Mostaru. 

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Novine, naime, pišu da predsjednici Stranke demokratske akcije i Hrvatske demokratske zajednice, pregovaraju, razgovaraju, dogovaraju se o, kako se to kaže, uređenju ili ustroju jednog od najljepših gradova u ovom dijelu svijeta i, ako ne najnefunkcionalnijem, onda svakako jednom od najnefunkcionalnijih. I najzapuštenijih i najsiromašnijih i tako redom. 

Nakon što se danima govorilo o novom Mostaru sa četiri općine i, paralelno, zahtjevu HDZ-a da se mostarska pravila primjene i na druge gradove, te iz SDA isticalo kako Mostar, „kao jedna jedinica lokalne samouprave“, podrazumijeva takozvanu majorizaciju Bošnjaka, objavljeno je da su Tihić i Čović najbliže tome da u Mostaru budu dva Mostara: bošnjački i hrvatski, odnosno bošnjačka i hrvatska općina. Ne treba sumnjati da bi granice tih jedinica lokalne samouprave bile negdje oko linija razgraničenja dvije vojske iz rata koji se obično i netačno naziva bošnjačko-hrvatskim sukobom. 

Priča o dvije etničke općine ne zvuči lijepo, posebno onima koji se kunu u multisvakakvu Bosnu i istu takvu Hercegovinu. Također, među Bošnjacima ima i onih što u takvom rješenju vide priznanje vojnog poraza, dok dežurni katastrofičari, namjerno neinformirani o tome da Balkan ovog vijeka nije niti nalik onome sa kraja prošlog – Hrvatsku višu brine krave po Slavoniji od Hrvata u Hercegovini, a Srbiji je Bruxelles sedam, osam puta bliži od Prištine i Banja Luke zajedno – u političkoj verifikaciji etničke podjele Mostara, vide početak iste takve podjele BiH.

Godinama se, a naročito od 2010. i ukidanja, nazovimo ga, specijalnog mostarskog statusa, govori o raznim rješenjima za taj grad i raznim gradovima/općinama u njemu. Nije zabilježeno – ili je nemoguće naći – da je neko, nekada, negdje, pitao građane Mostara kakav je, šta je taj njihov Mostar. Osim što je ljeti vreo, vazda neočišćen, dijelom srušen, a dijelom lažno predgrađe Zagreba.

Kakvi su ti njihovi „Mostari“ ili šta je danas Mostar, moglo se ponešto naučiti na Bajram. Prvi, kao i drugi i treći dan Bajrama na istočnoj, bošnjačkoj, muslimankoj strani grada, bili su upravo to: tri dana slavlja u kojima se ne ide na posao, ne rade apoteke i pekare, kiosci i mesare. Na drugoj, zapadnoj, hrvatskoj, katoličkoj, osmi, deveti i deseti august su bili osmi, deveti i deseti kolovoz: utorak, srijeda i četvrtak, ako dobro pamtim. I ništa više.

Kako, zapravo, funkcionira Mostar i koliko je dubinski podijeljen najprije prema religijskom identitetu njegovih građana, nije, naravno, vidljivo samo za muslimanske praznike. Početkom posljednjeg tjedna/sedmice prošle godine, na zapadnoj, hrvatskoj, katoličkoj strani se slavilo: badnji dan je s jedne strane rijeke bio upravo to; na istočnoj, bošnjačkoj, muslimanskoj, samo ponedjeljak. Utorak na istoku bio je, je li, Božić na zapadu: blagadan i neradni dan, pa su bile zatvorene trafike, pekarne, ljekarne i ostalo.

Mostar, kao što znamo, ima i dva narodna pozorišta/kazališta. Hrvati, da budemo precizni, imaju Hrvatsko narodno kazalište Mostar, a Bošnjaci Narodno pozorište Mostar. Oba jedva živa, bez novca kao pogonskog goriva svakog stvaranja. Prije nekoliko godina, tri, plafon četiri, jedan je ugledni umjetnik rodom iz Mostara i sa roditeljskom kućom u današnjem zapadnom, a svojom adresom daleko i od Bosne i od Hercegovine, predložio da se od dva pozorišta/kazališta, napravi jedno; da se zove i NP Mostar i HNK Mostar, da ima bosanskohercegovačku dramu, odnosno dramu na bosanskom jeziku i hrvatsku, odnosno dramu na hrvatskom jeziku; da se administracija i tehnika objedine i pojeftine, glumci igraju tamo gdje ih redatelj ili režiser pozovu i da sve bude na jednom mjestu, sa koje god strane. Prije nego su mu u kazalištu rekli da oni nisu pozorište, u pozorištu su mu rekli da im ta budalaština ne pada na pamet. I dan danas je u NP Mostar i HNK Mostar divno, daleko bolje nego u teatrima Sirije i Afganistana, Iraka i Libije. 

Uostalom, o čemu mi, koji ne živimo u Mostaru, govorimo kada govorimo o Mostaru? Je li za Bošnjake Mostar tamo gdje su Zrinjevac i Zrinjski? Jeste taman koliko je za Hrvate Mostar tamo gdje su Stari most i Velež. Drugačije rečeno: kada Ivo iz Gruda ide u Mostar, on ide tamo gdje su pekarna i ljekarna, kruh i kava, baš kao što Sejo iz Konjica ide u onaj Mostar u kojem su pekara, apoteka, hljeb i kahva. 

Mostar, zna svako ko je bio, nije Berlin iz druge polovine dvadesetog stoljeća. Osim što je u pola Berlina za vrijeme podjele sve funkcioniralo besprijekorno – dok u cijelom Mostaru ne radi ništa kako treba – prelazak sa jedne na drugu stranu je bio i fizički onemogućen. Prelasci nevidljive, ali poznate linije razgraničenja u Mostaru su uobičajeni, česti, redovni onoliko koliko to život zahtijeva. Može, ako hoće, evo ove minute, Nijaz sa istoka otići na piće na zapadnu stranu, baš kao što može, ako hoće, u isto vrijeme Mate sa zapadne doći na istočnu. Obojica će se kući vratiti u komadu, osim ako ne pretjeraju, pa zbog problema sa ravnotežom izazvanih čestim dozivanjem konobara, ne završe u jarku. Nijaz i Mate će, svaki na „tuđoj“ obali, završiti posao ako ga imaju, kupiti šta kome treba, pa svako sebi. Mostar u kojem se mostarski Bošnjaci osjećaju na svome, je tamo gdje u ratu bila Armija BiH. Hrvatima je njihov Mostar onaj što ga je kontrolirao HVO. Kada se pomiješaju, a desi se, znaju o čemu se ne razgovara: o tome šta je, čiji je Mostar i šta je ono, ali tačno, bilo prije mira. Povremena, folirana amnezija, omogućava Bošnjacima i Hrvatima iz Mostara da se bez dodatnih napetosti vide više od jednog puta.

Dodatnu draž mostarskim odnosima, uz sve navedeno, daje činjenica da se u tom gradu HDZ zalaže za sve protiv čega je u Federaciji, dok je SDA za ono što Sulejman Tihić u Federaciji ne bi prihvatio niti pijan. Nesreća Mostara je u tome što su njegove muke duga predigra za preuređenje većeg entiteta, a nesreća Mostaraca što to moraju trpiti. I što se u tom gradu, jedinstvenom i podjeljenom, ovakvom i onakvom, još ne zna ko gdje prazni kontejnere i zašto je, čijom krivicom, moj drug na putu od ceste do kuće umalo doživio bijelu smrt, probijajući se kroz snijeg što je prije nekoliko godina zatrpao i Hercegovinu. 

Kada se sve sabere i oduzme, Mostar je jedinstven u svom propadanju. U svemu drugome je podijeljen davno. E o tome, i jednom i drugom, bi mogli, morali, voditi računa oni što ga administrativno prekrajaju i od njega prave jedan, dva, četiri, osam gradova koji će, jer naše se iskustvo ruga optimizmu, funkcionirati kao i ovaj današnji Mostar ili „Mostari“. 

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije