Mi ćemo umrijeti čekajući rješenje

Piše: Emir Imamović

Između saopćenja za javnost u kojem je zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Denis Bećirović kritizirao Studiju "Bosna i Hercegovina 2025: Scenariji budućeg razvoja događaja" Fondacije „Friedrich Ebert“ i teksta Muharema Bazdulja u Oslobođenju, u kojem je pisac i jedan od „scenarista“ dokazao da je Bećirović jedan od onih što ne mogu ponuditi rješenje, jer ne razumiju problem, u Mostaru je završeno snimanje filma Obrana i zaštita, redatelja Bobe Jelčića.

Da prvo obnovimo gradivo na najkraći način: Fondacija „Friedrich Ebert“ je angažirala dvadeset ljudi na izradi pet scenarija koji se bave Bosnom i Hercegovinom 2025. Jedan od njih predviđa i prestanak postojanja BiH u sadašnjim granicama, odnosno raspad zemlje, što je Bećirovića natjeralo da se obrati javnosti i kaže kako je disolucija BiH nemoguća jer je riječ o državi "u kojoj se još uvijek traže posmrtni ostaci žrtava genocida i ratnih zločina koje su pobijene s ciljem da se Bosna i Hercegovina nepovratno podijeli". Muharem Bazdulj je Bećirovićevu reakciju nazvao političkim autizmom, odnosno nespremnošću da se suoči sa mogućom opasnošću, a zapravo je riječ o potpuno krivom čitanju: u označenim i neoznačenim grobnicama poginulih u proteklom ratu ne leže nikakvi garanti opstanka BiH, već sasvim suprotno, razlozi zbog kojih je naše međusobno nerazumijevanje toliko da Bosna i Hercegovina ne može biti ništa više od države na tankoj granici opstanka.

I pomenuti scenario Bobe Jelčića, ali pravi, filmski, govori o Bosni i Hercegovini za nekoliko godina. Vrijeme radnje nije 2025., već 2020., a mjesto je – Mostar. Jelčić je, inače, jedan jako ozbiljan čovjek: profesor na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, pozorišni redatelj čije predstave među zagrebačkom publikom – što nije ni malo ni nevažno – imaju kultni status, dok u inostranstvu ne prolaze nimalo lošije. Istovremeno, on je i neko ko se zna nositi sa gubitkom svijeta u kojem je odrastao. Bobo je, naime, rođeni Mostarac, ali nije razapet između sumanutih, očajničkih pokušaja da nađe grad kojeg više nema, niti je u samo jednom od sadašnja dva – možemo se mi lagati do sudnjeg dana, kao Bećirović recimo, ali u Mostaru danas postoje dva grada koji se jedva sreću u putu a i to kada moraju – pronašao, patetično kazano, zamjenu za ulice svog djetinjstva u kojem je sve, od igre sa djecom drugih nacija, do proslava Prvog maja i navijanja za, recimo, „Velež“, bilo posljedica jugokomunističkog terora.

Ljubitelji fraza bi Obranu i zaštitu opisali kao film o ljudima i odnosima među ljudima (o čemu inače govore svi filmovi, računajući i porniće). Jelčić je, dakle, snimio film o Mostaru 2020. i onome što bi u njemu trebao biti život. U najkraćem: Hrvat sa zapadne strane sazna za smrt nekadašnjeg prijatelja, Bošnjaka, sa istočne i mora donijeti odluku o tome hoće li mu ili ne otići na dženazu. Drugo nikako ne želi, a prvo znači sve: završiti rat u sebi, preći nevidljivu ali čvrstu granicu između svjetova prekjučerašnjih prijatelja i jučerašnjih neprijatelja, onih koji to neprijateljstvo možda nisu htjeli, ali ga sigurno nisu mogli izbjeći.

Budućnost u filmu umjetnika koji je kazao: „Ponuditi rješenje značilo bi demagogiju u bilo kojoj varijanti, a film nije tu zbog toga, on eventualno može konstatirati stanje stvari i radikalizirati ga do prepoznatljivih razina. Ogoliti ga i prikazati jasnijim“, ne nudi nimalo optimističnu sliku Bosne i Hercegovine za nekoliko godina. Ona, ta slika, dijelom jeste i mračnija nego bi bila da je Jelčić priču smjestio u neki manje rastureni grad, ali je to tek nijansa koja nema nikakvog suštinskog značaja. Mostar 2020. bit će isti kao Mostar 2002. ili 2012., a ni Bosna i Hercegovina iz 2025. neće biti ništa drugačija od ove danas. Mi svoju budućnost jednako možemo vidjeti kroz prozor i u retrovizoru.

Sva bosanskohercegovačka društva, a ima ih najmanje četiri, dijele se među sobom na manjinu koja barem pokušava završiti rat i većinu koja ga nastavlja drugim sredstvima. I nikome tu nije lako, samo što se drugi boje onoga sa čim se prvi bore u sebi. Završiti rat, naime, ne znači samo fizički prijeći na neku drugu stranu, već i suočiti se sa strahom od onih što su bili neprijatelji, pa onda i sa vlastitim porazom. Golema je muka sebi priznati da je rezultat godina koje su svačiji život trajno obilježile – ništa. Ogromno ništa: starog života nema, novi je grozan, ideali su rasprodani, a ciljevi ostali trajno nedostižni. Ostali su samo grobovi: označeni i neoznačeni i u njima kosti onih čije su smrti određuju živote promašenih.

Mi ćemo umrijeti čekajući rješenje i protok vremena nam nimalo neće pomoći: za osam Jelčićevih ili trinaest godina iz Studije koja je naljutila zamjenika predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH – ja nakaradna naziva... – mi ćemo, kao i danas, sve što čini našu stvarnost smatrati privremenim, a živjeti u istoj onoj prošlosti u kojoj su sa druge strane rijeke oni od kojih očekujemo da sami potpišu kapitulaciju, kada ih već mi ne možemo vojno poraziti. Ko god bili i mi i oni. U tom očekivanju da tamo, gdje god, dođu pameti i počnu razmišljati kao mi, smo više nego u svemu drugome isti. A upravo to se sigurno neće desiti nikada. Sa iskustvom koje imamo možemo – koliko god se trudili biti drugačiji - samo živjeti sa strahom čak i kada nam, kao Jelčićevom Slavku, i ne prijeti nikakva fizička opasnost.

Iako je realno moguće svašta, sa Bosnom i Hercegovinom i nama u njoj se još dugo neće desiti ništa. Historiju u kojoj smo statirali neće samo kako treba ispisati, već će je i završiti naši potomci rođeni 2020, 2025. i(li) kasnije. Bez, kako kaže Bobo Jelčić, našeg ili naših odnosa prema poslijeratnom ratu, prema zabludama i floskulama u kojima smo živjeli, bez obzira na vrijeme i političke sustave u kojima smo odrastali i formirali se, oni će od svih scenarija koji se nama čine mogući i nemogući, odabrati svoj. I neće, kao što mi radimo, za mišljenje pitati grobove. Jer sve što ti grobovi znače nama, njima neće značiti. Zato će, za razliku od nas, moći, a ne tek morati razgovarati.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba