Majka Turska i sin Bakir

Piše: Emir Imamović

„Ako mogu Tuđmana, čija vojska je srušila most u Mostaru smatrati svojim liderom pa po njemu nazivati ulice i mostove, smatrati ga svojim vođom, zašto ja onda ne bih mogao reći to za Tajipa Erdogana, vođu moderne Turske koja je obnovila taj most“, kazao je, pored ostaloga, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakir Izetbegović, gostujući u programu TV 1 i potvrdio da je šutnja zlato. Posebno u njegovom slučaju.

Nešto ranije, Izetbegović je tokom službene posjete Ankari, rekao: "Recep Tajip Erdogan ne pripada samo Turcima. On je naš zajednički lider. Barem jedna milijarda ljudi, a među njima i dva miliona Bošnjaka, želi brz oporavak Erdoganu". Ta je izjava i bila povod za novinarsko pitanje na koje je, da ponovimo, Izetbegović odgovorio sa: „Ako mogu Tuđmana, čija vojska je srušila most u Mostaru smatrati svojim liderom pa po njemu nazivati ulice i mostove, smatrati ga svojim vođom, zašto ja onda ne bih mogao reći to za Tajipa Erdogana, vođu moderne Turske koja je obnovila taj most“.

Izetbegovićeva je sreća da ga nije pitalo nešto o, recimo, ratnom zločnicu Mušanu Topaloviću Caci. A da jeste, možda bi odgovorio sa: „Ako mogu slaviti rođendane Ratka Mladića u Srbiji, protestvovati povodom njegovog hapšenja, negirati zločin u Srebrenici, mogu i ja Mušana Topalovića smatrati, kao i moj otac, i herojem, a ne samo zločincem. Uostalom, ako ćemo gledati broj žrtava, on je za Mladića amater“. Pretjerano jeste, ali zašto bi bilo nemoguće, posebno od nekoga ko tuđe greške uzima kao opravdanje za vlastite.

Nogometno i drugo turčenje

Narodu čiji predstavnik u kolektivnom šefu države svog lidera vidi u Erdoganu, ne preostaje ništa drugo nego da, pored ostaloga, navija za Tursku u fudbalu. Osim kada igra sa Bosnom i Hercegovinom. A i to do jednom. Valjda dok FIFA ne prizna reprezentaciju „barem jedne milijarde ljudi, među njima i dva miliona Bošnjaka“.

Nije, naravno, nogometno turčenje ništa drugo do manifestativni oblik procesa procesa u kojem blesava – druge, istina, i nema – bošnjačka politika u Ankari vidi ili želi da vidi ono što je Beograd bosanskim Srbima, a Zagreb Hrvatima. Ili, kako bi kazao Izetbegović, ako mogu drugi, ko i nama brani da budemo za degradiranje vlastite domovine. Svaki put kada se neki bošnjački ili bosansko-muslimanski zvaničnik – u prijevodu: Izebegović kao predstavnik naroda ili Cerić kao vođa vjerske zajednice – pokuša zavući Turcima u guzicu, ne iz određenog, jasnog državno političkog ili još bolje ekonomskog interesa, već za džabe ali sa preskupim posljedicama, on postaje i saučesnik u negiranju postojanja vlastitog naroda, onog kojeg, naročito velikosrpska politika, smatra kopilem historije: otpadom ili u boljem slučaju ostatakom jedne propale imperije sa kojom, uzgred, moderna Turska ima veze koliko i dejtonska sa Bosnom Tvrtka I.

Ili, kako bi rekao veliki dragi hodža Mustafa Cerić: „Mi smo jedan mali narod. Već 120 godina živimo bez svoje države, bez oca i majke. Mi smo jedno malo čudo. Bili smo prepušteni sami sebi da se pojedinačno snalazimo. Oni koji su mogli otišli su u Tursku, oko četiri miliona. Sirotinja koja nije mogla platiti to putovanje i da joj se njena sirotinja tamo preveze su ostali... Molim vas da prenesete poruku svom narodu: Turska je naša mati, tako je bilo i tako će i ostati“.

Površni odnosi s Turskom

Priče o obnovi mosta ili, o čemu je također zborio Mali princ, načinu na koji je Erdogan pomirio sekularno državno uređenje i poziciju islama u turskom društvu, tek su verbalna pirotehnika kojom se pokušava skriti, sa jedne, stvarni razlog bošnjačke turkofilije, koja u Izetbegovićevom slučaju raste sa turskim forsiranjem njega kao političkog lidera dva miliona Bošnjaka.

Da Bošnjaci imaju, kao što nemaju, ozbiljnu političku elitu, cunami ljubavi prema Turskoj bi mogli tumačiti kao zalog u pokušaju ostvarivanja određenih, dalekosežnih interesa najbrojnijeg naroda, ma šta o tim interesima i mogućnostima njihovog ostvarivanja mislili: od traženja saveznika u procesu stvaranja nacionalne države po uzoru na Tursku (što je manje izvedivo od priključenja Toronta Zeničko-dobojskom kantonu), do pokušaja uključivanja jednog globalnog aktera u proces razrješenja unutarbosanskog čvora, odnosno, efikasnog internacionaliziranja bosanskog problema. Što Turke kao ozbiljan svijet, inače zanima samo ukoliko se poklapa sa njihovim vanjskopolitičkim interesima, od kojih je jedan i širenje utjecaja na Balkan.

Cijela je ta priča, posebno sa bošnjačke strane, daleko površnija, što ne znači da će joj i posljedice biti takve. Ili, da opet ponovimo Izetbegovićevo pitanje u njegovoj suštini:„Ako mogu Tuđmana smatrati svojim liderom, zašto ja onda ne bih mogao reći to za Tajipa Erdogana?“. Odgovor je: pa zato što je užas u kojem se današnja Bosna i Hercegovina nalazi, pored ostaloga, uzrokovan i politikama njenih naroda koje su umjesto u Sarajevu kao glavnom gradu, svoje ciljeve ostvarivali preko Beograda, odnosno Zagreba, postajući saučesnicima u uništavanju vlastite države u kojoj su danas, zajedno sa Bošnjacima, taoci posljedica izazvanih i prihvatanjem tuđih lidera i njihovih interesa kao svojih. Bez obzira na sve, zaista ogromne, razlike između Erdogana i prvog hrvatskog predsjednika koji je, uzgred rečeno, jednog od svojih političkih uzora našao i u osnivaču moderne Turske Kemalu Ataturku, diveći se ne njegovom sekularizmu ili sklonosti rakiji, već radikalnim metodama rješavanja problema sa entičkim manjinama.

Turcima ne trebaju problemi

Možda je, nije nemoguće, Izetbegović toga svjestan, ali ga, ako zbilja jeste, ne zanima ni najmanje. On tek koristi priliku da preuzme vodstvo u kolektivnom srljanju u grešku i prihvatanju matrice prema kojoj svaki bosanskohercegovački narod ima svoju maticu: Srbi Srbiju, Hrvati Hrvatsku, a Bošnjaci Tursku. I još pri tome uživa u ulozi novog favorita Ankare, koja je preko svoje diplomatske mreže, naročito ambasade u Sarajevu, puhala u leđa Lagumdžiji sve dok nije postalo jasno da on ne može nuditi nikakva rješenja, već samo stvarati probleme. A problemi Turcima ne trebaju u trenutku kada njihove kompanije investiraju u BiH i regiji, pa će tako Sarajevo dobiti ured novinske agencije Anadolija i 20 novih radnih mjesta (više zaposlenih ima firma za taxi usluge „Samir i Emir“), dok će, recimo, u Šibeniku – u kojem se turski ministar vanjskih poslova sigurno ne osjeća kao u Sarajevu kojeg je uporedio sa Istanbulom svog djetinjstva, a bošnjačko stanovništvo može stati u trafiku i da im ne bude tijesno – Dogus grupa potrošiti 40 miliona eura na izgradnju hotela i marine za luksuzne jahte! Bez emocija utemeljenih na navodno zajedničkom historijskom iskustvu, ali na obostrano zadovoljstvo, naravno.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba