Ljudi bez svijesti i savjesti

Radiosarajevo.ba
Ljudi bez svijesti i savjesti

Piše: Nidžara Ahmetašević, za Manjine.ba

Otac moje prijateljice Jasmine je u invalidskim kolicima. On živi u Njemačkoj gdje mu za kretanje u kolicima nije potrebna ničija pomoć. Može sam izaći u grad, koristiti gradski prevoz, otići u bilo koju prodavnicu, biblioteku, javnu ustanovu. Kada dođe u Sarajevo svaki izlazak iz stana u kojem živi njegova kćerka je podvig vrijedan divljenja jer ništa u ovom gradu nije prilagođeno osobama sa invaliditetom bilo koje vrste. A i kada jeste, to nije urađeno adekvatno ili su Sarajlije parkirale automobile, ostavile smeće, zagradile prolaze na bilo koji način.

Još gore. Sarajlije vole ličnim automobilima vozikati se po pješačkim zonama pokazujući time potpuno odustvo svijesti (i mozga) da oštećuju te staze, i na taj način ne samo da grad čine ružnijim, prave troškove u budžetima, nego nekom drugom, a možda i njima samima kada se odluče pružiti noge malo, prave nepremostive prepreke.

Jasminin otac je točkom stao na oštećenje na pješačkoj stazi. Ne veliko, ali za nekoga u kolicima ogromno kao bezdan. I ne samo da su se kolica prevrnula, nego je ispao iz njih. Slučajni prolaznici – rijetki koji još imaju savjesti i svijesti da treba pomoći drugome –   morali su Jasmini pomoći da podigne oca sa tla i smjesti ga ponovo u kolica.

Ne postoji registar o broju invalidnih osoba u BiH jer ove vlasti to ne interesuje. Na ulicama jedva da ih viđamo jer ne mogu da se kreću. Isto kao osobe sa poteškoćama u razvoju ili bilo kojim drugim problemom koji je lako uočljiv. Ljudi u ovom gradu jednostavno nemaju dovoljno tolerancije za njih. Još manje svijesti. Postojeći školski sistem nije takav da bi učio djecu o drugim i drugačijim, izuzev ako je riječ o drugoj religiji ili naciji.

Na području Kantona Sarajevo postoje odredbe prema kojima bi javne površine i objekti morali biti prilagođeni za kretanje invalidnih osoba. No, niti zgrada u kojoj sjedi Vlada Kantona nije prilagođena za pristup osobama sa otežanim kretanjem. Nije prilagođen niti ulaz u Grad, ili ijednu od institucija koje imaju sjedište u glavnom gradu. Tamo gdje jesu izgrađeni prilazi, to nije urađeno adekvatno pa od njih i nema neke funkcije. Još je sigurno gore u manjim gradovima širom BiH.

Ali od vlasti ovdje odavno ni ne očekujemo da pokažu ni svijest ni savjest, a ni pamet. No, očekujem to od građana.

Ova vrsta nemara nije smetnja samo osobama sa invaliditetom. Roditelji sa djecom u kolicima također ne mogu da se kreću neometano po gradu, teško da mogu koristiti sredstva javnog prevoza, a za ulazak u zgrade im je potrebna fizička snaga i velika snalažljivost dok balansiraju dijete, kolica i vjerovatno kese sa namirnicama ili nešto slično u rukama.

Slobodu kretanja nam ustvari ugrožavaju najviše naši sugrađani. Nije mi jasno stanje štrajka mozga koje vam ne dozvoljava da razmislite da svaki put kada se parkirate na nekom prolazu, na šetnjici u parku, na prilazu u zgradu, na pločnik, postoji velika  mogućnost da zbog vas tuda neće moći proći invalid u kolicima ili roditelji sa djecom u kolicima, i da time možda dovodite u opasnost i njihove živote.

I brine me to potpuno odsustvo svijesti. Ne znam kako nam se to desilo. Da li smo stvarno toliko sebični? Ili glupi?

Ne mogu ni zamisliti kako je teško osobama sa poteškoćama u razvoju bilo koje vrste, ili koje imaju bilo kakav vidan invaliditet jer žive u društvu koje je tako nesenzibilizirano da se nekada jednostavno čini kao da ih i nema oko nas. A ima i te kako. Samo im naša bezobzirnost onemogućava da žive sa nama.

Odavno smo shvatili da vlasti u ovoj zemlji nemaju namjeru raditi za dobro građana. Ali jako je teško shvatiti zašto mi sami ne želimo pokazati ni mrvu empatije prema ljudima sa kojima živimo?

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije