Lipovača, dečko koji je obećavao

Piše: Emir Imamović

„Za moj ukus previše je danas bilo retorike o narodima, a čovjek se tu baš nije puno vidio'', rekao je, pored ostaloga, predsjednik Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine, Zlatko Lagumdžija, objašnjavajući zašto se nije susreo sa predsjednikom Vlade Hrvatske, Zoranom Milanovićem.

„Hamdija Lipovača večeras je preuzeo dio odgovornosti ‘što se nije više okretao ljudima u partiji i istaknuo da se bio okrenuo običnom čovjeku, građaninu kantona’“, objavljeno je nakon što je u Sarajevu verificirana politička smrt dečka koji je obećavao.

Onog trenutka kada je na Izvještajnoj sjednici SDP-a Unsko-sanskog kantona naprasno smijenjen Kantonalni odbor te stranke, zajedno sa do jučer nedodirljivim Hamdijom Lipovačom, bilo je jasno – bez obzira na tvrdnje o nelegitimnosti smjene – da je odluka konačna i da mladi Krajišnik u sarajevsku centralu SDP-a može doći samo po otpusno pismo. I došao je da čuje konačno zbogom, pokazavši na kraju mrvu krajiškog bezobrazluka. I on se, kaže, kao i Lagumdžija, bavio čovjekom a ne narodima ili unutarstranačkim spletkama, pa je smijenjen. Šefu je, međutim, čovjekoljublje upisano u vrline. One zbog kojih vrijedi izazivati diplomatske skandale i dalje degradirati poziciju države za čovjeka – koji ima svoje ime i prezime. Zove se Zlatko, a preziva Lagumdžija. Ime oca: Salko. Važno je istaknuti čisto da neko krivo ne pomisli kako u današnjoj Bosni ima mjesta i za, primjera radi, Zlatka (Šahina) Lagumdžiju.

Hamdija Lipovača je, da se ne foliramo, davno bio zreo sa smjenu. Recimo, onda kada je Općina Bihać, dok je njen načelnik bio Lipovača, izdvojila 250.000 za izgradnju zgrade Rijaseta Islamske zajednice u Sarajevu, kako se zvanično zove rezidencija velikog dragog hodže, Mustafe efendije Cerića. Ili kada je Vlada Unsko-sanskog kantona, pod predsjedanjem Hamdije Lipovače, odlučila 800.000 maraka potrošiti za zdravstveno i penziono osiguranje vjerskih službenika, mahom imama, te ponekog popa. Što, je li, ne bi bilo sporno da ta ista Vlada nije umanjila sredstva za „sigurnu kuću“ u Bihaću, te za obnovu i održavanje škola namijenila četiri puta manje novca nego za vjerske službenike.

Formalno, Lipovača je smijenjen zbog, kako se to kaže, loše implementacije izbornih rezultata ili, u prijevodu, zato što dovoljno članova SDP-a, njihovih rođaka, kumova i prijatelja, nije dobilo neku funkciju. Implementacija izbornih rezultata je, inače, ono kada Lagumdžija za direktora Elektroprivrede postavi nekakvog Grabovicu, a SDA zadrži kontrolu nad BH Telecomom u koji se već izborno, familijarno, stranački i općenito implementirala. Suštinski, Hamdija Lipovača je prerastao ili je u to povjerovao, zapravo je nevažno, okvir koji mu je Lagumdžija postavio. A za to u SDP-u padaju glave: nekada, prije desetak godina, ona Nijaza Durakovića, kasnije – redom. Dug je spisak onih što su stradali jer se paranoičnom Šefu učinilo da bi mogli ugroziti strukturu strane dobrih poslušnika. SDP danas podnosi ili benigne kandidate za mirovinu kojima se dijele funkcije na kojima ništa ne odlučuju, poput Alije Behmena, ili klonove Zlatka Lagumdžije, starije maloljetnike koji se trude da čak i fizički liče na vođu. To da govore ono šta on misli, se podrazumijeva.

Potomka Pozderaca prestigle su vlastite ambicije i počeo se, kako to obično biva, shvatati ozbiljno, zaboravljajući da u SDP-u nema nezamjenjivih. Osim jednoga. „Ako se Sulejman, Dragan, Zlatko i ostali mogu sastajati s Dodikom svako malo, zašto ne bi mogao Hamdija!?“, rekao je nakon sastanka sa predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom.

„Obeshrabren sam. Neka (Nermin Nikšić, predsjednik Vlade FBiH, op.a.), u tvome ekspozeu ni riječi o Krajini, ni riječi o Agrokomercu, o ubijenim firmama... Šta je sa cestama prema Sarajevu? Ukinut nam voz. Nemamo plina. Pet sati do Sarajeva kao našeg glavnog grada... U ime svih ljudi iz Krajine tražim od predsjednika SDP-a, premijera Federacije i ovoga Kongresa, podršku za Krajinu. Bez te podrške SDP nema više šta tražiti na idućim izborima ni u Krajini ni nigdje drugo u Bosni i Hercegovini... Taj narod ja neću lagat. A ja, da vam budem iskren, neću biti prvi iz svoje porodice koji je otišao iz politike zbog Krajine“, dio je govora Hamdije Lipovače na vanrednom kongresu SDP-a na kojem je izazvao ono što će se kasnije dogoditi u Cazinu.

Hamdija Lipovača bio je jedan od produkata Zlatka Lagumdžije i njegovog koncepta podmlađivanja SDP-a kadrovima sa rokom trajanja čija je dužina proporcionalna nivou poslušnosti, a ne učincima ili političkim promašajima. Mogao je, dakle, Hamdija Lipovača dok ga demencija ne sustigne voditi SDP u Krajini i vladati tim dijelom BiH na način na koji je to radio do sada – funkcija puncu, usluga omiljenom tajkunu crvenih Selveru Oruču, budžetske pare Ceriću... – i nikoga ne bi bilo briga. Uostalom, da su rezultati rada mjerilo statusa u SDP-u, ne bi tuzlanski načelnik Jasmin Imamović bio bez utjecaja u vrhu stranke, niti bi Željko Komšić bio Zlatku kao Kardelj Titu.

Onog trenutka kada je pomislio kako je postigao dovoljno da više ne bude samo mali iz Bihaća zadužen za iskaze divljenja Šefu i podržavanje svake njegove odluke, završila se jedna, odnosno još jedna, karijera među socijaldemokratima novog kova. Potrošnom robom ministra za vanjske poslove i unutarnje probleme kojem će, kada se pokaže da „SDP nema više šta tražiti na idućim izborima ni u Krajini ni nigdje drugo u Bosni i Hercegovini“, za poraz biti krivi svi osim onog što ga vidi u ogledalu.