Lekcija iz Shakespearea

Radiosarajevo.ba
Lekcija iz Shakespearea

Piše: Rade Šerbedžija, odlomci iz još neobjavljene knjige 'Green Card'
Ilustracija: Boris Stapić
: Fotografija: Velija Hasanbegović

Često me uspoređuju s mladim Višnjićem iako nas ama baš ništa ne veže. Potpuno smo drukčiji temperamenti i energije. On je Dalmoš, a ja Ličanin i Slavonac. Zbog toga me je Stevo Krnjajić ponekad zvao Likoslav.

Jednom sam Goranu kupio na poklon kaubojske čizme, kad nas je s mojom kćeri Lucijom posjetio u Londonu. Broj 44. A trebao je dva broja veće.

U proljeće '93. Lucija me gnjavila da se vidim s njim u Ljubljani, gdje sam tada živio, i da mu kažem nešto o Hamletu.

Uzalud sam govorio Luciji da ja više ništa ne znam o Hamletu i da mu kaže da je najbolje da se usredotoči na sebe i svoju prirodu. Morao sam pristati i održati tu nelagodnu lekciju.

Došao je autobusom iz Zagreba, jednog kišnog popodneva, i plan nam je bio da provedemo par sati zajedno te da se vrati nekim večernjim autobusom. Ali toga jutra je sasvim nenadano došao u Ljubljanu moj drugar Kemal Monteno. Iz Sarajeva. Iz pakla. Iz rata.

Bio je mršav, ispijena lica. Umorno se nasmijao kad sam mu rekao da izgleda bolje no ikad. Zagrljeni i usmjereni jedan na drugoga, obijali smo slovenske kavane cijeli dan i cijelu noć. Mlađahni Višnjić nam se pridružio i sasvim solidno, za jednog početnika, pratio naše avanture.

Bilo je oko 4 ujutro kad smo umornog ratnika Kemicu ostavili u hotelu «Slon», a nas dvojica, promrzli i pokisli, olovnih nogu došli u moju slovensku oazu na Brodarjevom trgu 6, Fužine (s naglaskom na i).

Sjeli smo za stol u malenoj kuhinji u kojoj smo Lazar i ja svakodnevno igrali šah. Pili smo pivo i viski, moju omiljenu „beton kombinaciju“ tih ratnih godina. Narezao sam slanine i crvenoga luka da ublažim razorne detonacije alkohola.

- Šjor Rade… ma ništa mi niste rekli o Hamletu.
- Kad ništa o Hamletu ne znam, Gorane. Ja sam ga igrao prije dvadeset godina.
- Ma dajte… vi da ne znate…'Ko će ako ne vi?

Žmirkao je onim svojim ljepuškastim okicama mlađahni Višnjić i pomalo zaplitao jezikom, što je njegovom dalmoškom akcentu davalo neki poseban šarm.

Sviđao mi se, iako sam sve Lucijine momke propuštao sumnjičavo kroz prste. Mora da sam ipak u suštini bio potajno ljubomoran zbog siline ljubavi prema mojoj lijepoj kćeri.
- Pa igraj ga, Gorane, iz sebe. Iz ritma srca svoje generacije… Kao da si ti Hamlet…
- Kako kao da sam ja Hamlet… - sjetno se nasmiješio i svojim malo promuklim glasom i blijedim licem, nekako me podsjetio na mene mladoga, iako, moram priznati, ne bih se mogao mjeriti s njegovom perfektnom muškom privlačnošću.

Načas mi kroz pijano sjećanje doleti slika moga lovrijenačkoga Hamleta, u crnom kožnom kostimu, izlomljenih pokreta i gotovo svake večeri promukla glasa. Zatreperih ponosom kad se sjetih zavjetnih samoća koje sam tajno gradio i skrivao među kamenim zidovima čarobne tvrđave. Što me, dovraga, ovaj mladić pita? I što mu ja to mogu i trebam reći? Nisam ni ja pitao Šovagovića. Neka čita Jana Kota….
- Pročitaj knjigu Jana Kotta..
- Pročitao - odgovorio je spremno i gotovo ponosito mladi Višnjić i pritom izvukao iz svoga zelenoga ruksaka, od kojega se nije cijele večeri odvajao, nekoliko knjiga, među kojima sam u tvrdim sivim koricama prepoznao Kottovu knjigu ”Sekspir naš Suvremenik”.

Kandidat za novoga hrvatskog Hamleta uredno vadi iz svoga zelenog ruksaka maleni notesić i olovku, spreman zapisati još koju knjigu koju bi mu uvaženi profesor, to jest ja, mogao predložiti… Ja mu dolijevam viskija u pivo da armiram beton. Režem slaninu. Nutkam ga lukom…
- Ne smijem luka, šjor Rade, prije tri mjeseca sam operirao čir na želucu…. perforacija… skoro sam odapeo…

Nekim očinskim instinktom prestajem mu dotakati viski u pivo, otvaram bocu Radenske, režem kruh, vadim jogurt iz frižidera.
- Dakle, mislite da aktualiziram Hamleta, da ga igram iz sebe… Ali ja nisam Hamlet… Mislim… Hamlet je Hamlet… Princ…

Tko je tko u «Hamletu»

- Ti si Hamlet, Gorane… zajebi princa… Pazi… ako si ti Hamlet, tko ti je Ofelija?
- Ako sam ja Hamlet... 'Ko mi je Ofelija?

Gledao me je trepćući svojim dugim trepavicama kao radoznalo đače, dok sam ja kao strogi profesor nožem nabadao komad slanine i mahao njime ispred njegova začuđena lica.

- Da. Tko ti je Ofelija?

- Pa… Ako sam ja Hamlet… Ofelija mi je… Ofelija je… - otpočeo je tiho, kao da se boji izreći ono što misli da ne bi bubnuo neku glupost pred uvaženim i pijanim profesorom.

- Ofelija mi je… Lu… Lu… Lucija mi je Ofelija… - prošaptao je najtišim mogućim glasom i pritom mu se u uglu usana čitao smiješak kojim kao da je pristajao na našu pijanu šekspirijansku seansu…

- Lucija ti je Ofelija? – viknuh i ubacih komad slanine u usta s vrška prijetećeg noža.

- Šjor Rade… ako sam ja Hamlet, Lucija mi je Ofelija… normalno – viknu mlađahni Višnjić i sasu iz svoje čaše na eks ostatke armiranog betona u svoj ranjeni želudac.

Zatim dohvati olovku i zapiše nešto u svoj notesić i dalje se smješkajući i gotovo uživajući u ovoj obostranoj privatnosti kojom smo čerečili Shakespearea.

- Tko ti je Laert?
Zastao je u pokretu. Zamutio načas pogled. Mora da je ovaj zadnji nagli “armirani” načas paralizirao i zakovao misli.

- Ako sam ja Hamlet… ako sam ja Hamlet… Laert mi je… Danilo mi je Laert, rekao je nekako bojažljivo.
- Bravo, Gorane – viknuo je ponovo pijani profesor iz mene, zagrizao kiseli krastavac i otpio dugi gutljaj piva.
- Šjor Rade... ako sam ja Hamlet, i pazite, ako mi je Lucija Ofelija – dodavao je razdragano pijani učenik iz njega – onda mi je Danilo Laert… normalna stvar.
- Odlično... Danilo ti je Laert…

Ovaj put nije ništa zapisao u notesić. Stvar se činila jednostavna, razumljiva i jasna. Sjetno se nasmiješio i zagledao u prve trake zore koja se zasivjela na kišnim prozorima. Prošao je rukom kroz za njegove 24 godine neprilično sijedu kosu i pomislih kako u tome mora biti neke posebne tajne. U toj njegovoj ranoj ostarjelosti koja se negdje u njemu skrila. Što je to tako ranjivo ponio iz svoje šibenske jugovine? Možda je baš to, ako uspije otkopati iz sebe, onaj dio Hamleta koji je skriven u njemu. Bol i izgubljena mladost. Nesnalaženje u svijetu koji živi. Apatija. Bezvolja. Melankolija čitave generacije. Nepristajanje na užas i perfidnost rata. Prerano ostarjela mladost…

- A tko ti je Polonije? – nesmiljeno mu i nekako posebno naglasih.
- Šjor Rade… ništa lakše… Ako sam ja Hamlet, i ako mi je Lucija Ofelija… I pazite…ako mi je Danilo Laert… Vi ste mi Polonije.
- Fuck off… ja sam ti Hamlet!

Gledao me je ukočena pogleda. Iskreno nokautiran. Bilo je u njegovim očima tuge i nekog iskrenog prijekora. Zašto se baš s njim, podnapitim i nespremnim za takvu vrstu obračuna, poigravam? Najradije bi me, da nije tako zaljubljen u Luciju, kao pravoga Polonija, probo s tim nožićem na koji nabijam komade slanine i crvenoga luka. Zatim se udario dlanom po čelu.

- Joj što sam lud.
- Moraš biti brz! Brži od svih nas dosad.

Gledali smo se dugo u oči kao dva revolveraša. I smiješili jedan drugome. U tom trenutku sam u njegovu pogledu prepoznao odlučnost. Pa ako ovoga ljeta i ne postane Novi hrvatski Hamlet, pomislih, siguran sam da će njegovo bijelo lice uskoro svijetliti pod reflektorima. Više nije bio učenik. Kao da je dotaknuo onaj dio duše gdje je posijedio i razumio odakle treba početi.

Već je bilo 5 ujutro i za sat vremena će novi hrvatski Hamlet sjediti u svom autobusu i vraćati se u Zagreb gdje ga sutra u 10 ujutro čekaju svi glumci i režiser na probi. Vjerojatno će u ranu, maglenu zoru, negdje oko Podsuseda, dok ga glas konduktera bude budio i dok mu munje nesnosnog bola budu parale umornom i mamurnom glavom, proklinjati ovu lekciju iz Shakespearea s pijanim i sebičnim profesorom, viskijem, pivom, lukom i slovenskom slaninom.

 

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije