Kusturičin istorijski zločin nad Srbima

Novi rasizam bavi se kulturnim razlikama,
a ne naslednim odlikama, ali on i danas ima isti cilj:
da opravda hijerarhiju koja postoji među grupama u nekom društvu.
(Tomas Hiland Eriksen)

Piše: Vuk Bačanović

Kako piše britanski sociolog, pisac, politički aktivist i autor bloga “Lenjinova grobnica” Richard Seymour, “rasizam mijenja svoja lica”. O čemu se radi? I u razvijenim kapitalističkim zemljama i u perifernoj koloniji Bosni i Hercegovini, politički je neprihvatljivo i nekorektno javno ljude nazivati “crnčugama” ili “čifutima”, pa čak i “vlasima” ili “balijama”. Ona javna ličnost koja bi na taj način kategorizirala ljude (ako izuzmemo marginalne ekstreme), bila bi u kratkom roku odstranjena sa političke scene. Rasizam baziran na boji kože, obliku glave, dužini nosa, veličini ušiju ili visini zaista je postao anticivilizacijska tekovina, čak i za Milorada Dodika. Pa ipak, kako u svome tekstu piše Seymour “rasistički narativi niti počinju, niti se završavaju tijelom, a današnje naglašavanje kulturnih razlika nije takva anomalija kakva se, na prvi pogled, čini”.

Stereotipi pripadnika različitih kultura jednih o drugima u okvirima multikulturnih društava i dalje postoje, s tim što se uglavnom ograničavaju na “kulturološke crte”. Kako smatra Seymour, multikulturalizam je u svom neuspjehu da se obračuna sa korijenima rasne diskriminacije, same kulture lišio procesa mijenjanja i pretvorio ih u statične objekte, koji se mogu (sa strane) konzumirati. Drugim riječima, neko ko nije pripadnik određene kulture, ne može u njoj u cjelosti participirati. Iz koncepta „nepromjenjive kulture“ (a u okvirima kapitalističke konkurencije ili međusobnog grabljenja političkih elita različitih kultura za vlast), ne može nastati ništa drugo do “kulturološki rasizam”. Zaista nema bolje definicije onoga što živimo u BiH posljednjih 20 godina. Prema tome, tranzicijsko nametanje “kulturnih razlika” kao primarnih individualnih i političkih identiteta nije ništa drugo do dalekosežan istorijski zločin nad narodima BiH: kulturološka getoizacija uz prigodničarsko/praznično konzumiranje „tuđih“ običaja na slamčicu.

Jedna od najmaestralnijih kulturno-rasističkih masovnih onanija, održana je tako 09. 01. 2012. u Banjaluci pod imenom “Svečane akademije” povodom dvadesete godišnjice nastanka Republike Srpske. Radilo se, zapravo, o dostojnoj kulminaciji 20-godišnjeg zločina ucjepljivanja kulturološkog rasizma u srpski narod u BiH. Danima pompezno najavljivan kroz režimske medije, cjelokupan program obilježavanja „dana republike“, od crkvenih obreda do akademskih izlaganja, može se slobodno svesti na hipnotičko ponavljanje pojmova: “nacija”, “tradicija”, “kultura”,” identitet”, “jedinstvo”, “odbrana”, “zaštita”, “ugroženost”. Pa ipak, ni Milorad Dodik, ni Boris Tadić, ni patrijarh Irinej, ni montipajtonovske vijesti iz 2032. u kojima hiperuspješna država RS proizvodi rastegljive električne automobile, nisu tako kristalno demonstrirali kulturološki rasizam, kao što je to u svom “nepolitičkom” govoru uradio proslavljeni srpski režiser Emir Kusturica. Kusturica ne samo da je savršeno izdeklamovao filozofiju kulturološkog rasizma, već je i objasnio i njegovu bazu: malograđanski sitnosopstvenički interes i iz njega proizlazeći duh. Analizirajmo dakle zanimljive dijelove govora slavnoga režisera:

Kad sam odrastao i mogao da izučavam istoriju da bih mogao da odgovaram na ona pitanja, ko sam, šta sam, odakle sam i gdje ću, koja se rodila na velikim sarajevskim zimama, bile su to 70-te godine. Tada se hrišćanska antropologija, koja je bila većinska u zapadnom svijetu i pridavala neograničen značaj svakom ljudskom životu od začeća do smrti (ovaj značaj treba povezivati sa činjenicom da je hrišćanstvo vjerovalo u postojanje duše unutar ljudskog tijela koja je u svom principu besmrtna i predodređena da se veže s Bogom), zahvaljujući podsticajnim naprecima u nauci, ponajviše u biologiji, počinje da se razvija materijalistička antropologija, dakle skromnija po svojim etičkim preproukama. Tada se svijet već u promijenio. (ključne dijelove boldirao V. B.)

Čovjek dakle nema potrebe formirati vlastito ubjeđenje i identitet proistekao iz kritičkog razmišljanja, on ima da prihvati gotovu “kulturu”, u ovom slučaju proisteklu iz “hrišćanske antropologije”, koja je, navodno, superiornija materijalizmu. Ne znamo kakvo je Kusturičino shvatanje materijalizma, ali je posve jasna njegova odbojnost prema nemilosrdnoj materijalističkoj demistifikaciji identitetluka i jalovog narodnjaštva u kojem se “pronašao”. Kada kao istaknuta ličnost odgovara na pitanja “ko sam, šta sam, odakle sam i gdje ću” Kusturica novim generacijama Srba ne poručuje da “kritikuju sve postojeće” iznalazeći nova rješenja kao mrski i “skromni” materijalisti, već da im mozak bude oblikovan u interesu fašističkih spodoba poput Vasilija Kačavende i drugih duhovnih inspiratora Karadžićeve i Mladićeve istrjebljivačke politike. To je, dakle, Kusturičin “ne politički” odgovor na pitanja iz svoga djetinjstva? “Ko sam, šta sam, odakle sam i gdje ću”? Nema tu šta razmišljati. To su već odredili drugi. Ili su ti Kusturičini “odgovori” ponešto prigodničarski naštimani? Pređimo na sljedeći dio njegovog izlaganja:

Budimo realni, ko danas govori o slobodi i autonomiji iskreno u narodu koji se jednom davno izborio za slobodu i rađao likove koji su u našoj kulturi nastajali i kao da čujem očev šapat kako spominje one sa kojima se mnogo godina kasnije uspješno identifikujemo. Prvo je, naravno, Ivo Andrić, a ostalih je, naravno, toliko mnogo, da ih nabrajam trebala bi nam dva ovakva slavlja.... Prva koja je shvatila značaj kulture za svoj opstanak u tom raspadu je Republika Srpska i prva je stavila na svoje bilborde Ivu Andrića, većeg i elegantnijeg nego što je to ikada prije toga bio. Kad sam ga na prilazu Banja Luci iz Laktaša ugledao iz automobila na velikom bilbordu, vidi se kako mu dobro stoji Republika Srpska... Republika Srpska je odlučila da kretanju niodakle prema nigdje stavi tačku i u Višegrad naknadno ugradi propušteno renesansno gradivo i da Ivi Andriću sagradi grad. Ima li veće potvrde o dobroj namjeri da se u zaborav pošalje stradanje i prošlost koja je uništavala...

Dakle, očajnički je potrebno s nekim se identifikovati, ako već ne sa pravim Andrićem onda sa njegovim mitskim izobličenjem kanonizovanim prema dnevno-političkim potrebama. Napokon, je li moguće i zdravo bilo koju ličnost ili pojavu izuzeti od kritike, unatoč njegovoj/njenoj genijalnosti i/ili talentu? Trebaju li nove generacije Srba u Republici Srpskoj Andrića čitati u kontekstu vremena i prostora u kojem je pisao i o kojem je pisao (a koji nimalo ne ide na ruku nacionalističkoj histeriji), ili ga prihvatati kao “bilbord-božanstvo” kulturnorasističkog barbarogenija? Ako se pitaju Kusturica i organizatori svečarske “akademije”, koji su pod isti šinjel zbili Mešu Selimovića i klerofašističkog ideologa Nikolaja Velimirovića, onda su srpska djeca nepovratno osuđena na ovo drugo. Zbog čega? Malograđanska svijest je vrlo skučena (reklo bi se ćepenačka). Ma koliko se pozivala na istoriju, velike događaje i sudbonosne misije velikih ličnosti, njoj, suštinski, bježi cjelina. Ona ne vidi i ne može spoznati posljedice svoga djelovanja. Za nju postoji samo “sada i ovdje” sitnoćepenačke pameti. Sva pamet sarajevske malograđanštine koja se može svesti na potez “Baščaršija – Marindvor” za Kusturicu je ponešto “proširena” potezom “Gazimestan – Banja Luka”.

Proslavljeni režiser je žalosni dokaz utapanja velikog talenta u prokletstvu njene izvještačenosti, jalovosti i kiča. Ali ima tu još nešto bitno. Reći štogod prigodno na republičkosrpskoj svečarskoj akademiji je, dakako, isplativo. Koristi širenju feudalnog posjeda na ovu stranu Drine. Sitnosopstvenička logika je, nesumnjivo i ovaj put dovela do profita i ponovo uspjela isprovocirati sarajevsku malograđanštinu radi zadovoljenja vlastitog ega. Ali po koju cijenu? Je li još jedan privatni grad dovoljna plata za učestvovanje u istorijskom zločinu nad novom generacijom Srba, a time i generacijama njihovih nesrpskih vršnjaka? Može li se jednim gradom naplatiti samosvrstavanje u istorijske zločince na čitavim narodom? Istorija je neumoljiva, ma šta o njoj mislili oni koji pokušavaju zamesti njene tragove. Kusturica nam ne nudi ništa što nam već nije nametnuto tranzicijom, a ona, uz devastaciju društvene imovine, nije donijela ništa drugo do devastaciju društva kulturološkim rasizmom, koji se ne prestaje umiljato smiješiti pod maskom multikulturalizma i zaštite nacionalnih identiteta. “Neki narodi se čak utrkuju da budu okupirani”, upozorio je proslavljeni režiser, rame uz rame sa prodavačima radničke muke, savršeno objasnivši svoje mjesto u toj utrci.