Kruženje Mehmeda u prirodi i društvu

Piše: Emir Imamović

Zna li iko koliko je, ali tačno, puta Mehmed Agović vraćen na mjesto direktora Bosanskohercegovačke radio televizije? Prema mojoj procjeni, Agović je do sada oko trideset osam puta smijenjen i četrdeset sedam puta vraćen na posao. Kako god, otkako je prvi puta dobio pedalu, vraćao bi se svakih nekoliko mjeseci po novu. On, dakle, izađe iz Sivog doma, ode kod advokata Plamenka Čustovića, ovaj ode do suda, pa sud Agovića vrati na posao, gdje ga, u roku odmah, smijeni Upravni odbor. I tako od non do stop. Mehmed Agović je, izgleda, po zanimanju direktor u povratku. Kontinuiranom i neuspješnom.

Sve dobro bez Agovića

“Upravni odbor je taj koji direktora uvodi u posao, ali to ide kilavo, nešto škripi. Međutim, obavještavaju nas da ne bi trebalo biti problema”, kazao je Agovićev odvjetnik nakon još jedne presude kojom je smjena bivšeg direktora – trideset sedma ili osma, nisam siguran – proglašena nelegalnom.

Dva su, u ovom trenutku, važna pitanja vezana za “slučaj direktor televizije koja nikome ne treba”. Prvo je, je li, hoće li Upravni odbor do prvog ili do trećeg maja opet naći načina da se riješi Agovića? A drugo: što li je, bože dragi, on toliko zapeo biti direktor jednog, po mnogo čemu, problematičnog medija?

Šta famozni Upravni odbor, odnosno većina njegovih članova, misli o Agoviću, rekla je, kao indirektno, Marija Putica: “U ovom razdoblju oporavili su se odnosi s entitetskim emiterima, napravljen je programski iskorak, stabilizirano je finansijsko stanje. Znamo da su se ranije mediji rugali BHRT-u, a danas to nije tako. Možemo se složiti da BHRT-u svašta fali, da svašta treba popraviti, ali BHRT-u se više ne može rugati niti u njemu više vlada ono rasulo kao prije”. Sve dobro, sudeći prema navedenoj izjavi, na BHRT-u desilo se otkako Agović ne ide na posao na Alipašinom, već kod advokata. Očekivati, dakle, da Upravni odbor čiji je većinski stav artikulirala Putica i direktor poslije kojeg je postalo bolje, ostvare ikakvu konstruktivnu komunikaciju, naivnije je od vjerovanja da će Boris Tadić podržati ukidanje Republike Srpske.  

Drugo pitanje, odnosno odgovor na njega, zanimljivije je, jer krije barem dio objašnjenja jednog od, kako medijskih, tako i mnogih drugih problema bosanske sadašnjosti. Mehmed Agović je, naime, simptom društva koje, kada ga ne uništavaju klasični idioti, strada od ambicije prosječnih, onih što su u najboljim bosanskim godinama bili, zapravo, tamo gdje im je i mjesto: nikako na margini, ali niti blizu vrha za koji nisu imali formata. Da nije bilo rata, Agović bi, vjerovatno, zaradio penziju na televiziji na kojoj nikada ne bi bio zvijezda. I, valja reći, radio bi ga pošteno, bolje od najgorih i lošije od najboljih.

Nedovoljno dobar za pamćenje

U vrijeme kada se bosansko novinarstvo, printano ili elektronsko, mjerilo Kemalom Kurspahićem, Nenadom Pejićem, Borom Kontićem, Hamzom Bakšićem… Dok su sazrijevali ili bivali otkriveni Senadi (Avdić, Hadžifejzović, Pećanin), pa Nerzuk Ćurak, Neven Anđelić, Mladen Sančanin, Ivica Puljić, Tihomir Loza… U ono, dakle, doba kada je od Radio Sarajeva bolja bila jedino Televizija Sarajevo, omladinska štampa rušila i tabue i rekorde tiraža, Oslobođenje postajalo bosanski The Guardian, Mehmed Agović je bio nešto. Dovoljno profesionalan da ima posao i nedovoljno dobar da bi ga se pamtilo i danas, kada hoće biti direktor BHRT-a, baš kao da će mu vitalni organi zatajiti ako nađe neki drugi posao. Onaj bez sekretarice i kabineta, titule na vizitki i, kao, moći koja s pozicijom ide.

Bosna je valjda jedino mjesto na svijetu na kojem cirkus oko direktora javne – ne državne, jer takva ne postoji – televizije, ne izaziva skoro nikakav interes javnosti i tangira tek najuži krug zainteresiranih. Meni se čini, a bojim se da ne griješim, da bi ukidanje BHRT-a prošlo k’o smjena uprave NK Orašje. Kao da se nije ni dogodilo i uz likovanje onih što su krivo nasađeni na samom početku priče o stvaranju javne, profesionalne, relevantne bosanskohercegovačke televizije. Kapitalna greška vezana za javnog emitera počinjena je, naime, kada su prvo stvorene entitetske televizije iz kojih se trebala roditi “državna”, tačnije nadregionalna. Davna, od većine zaboravljena upozorenja da je i ekonomski i politički pametno prvo stvoriti jednu, bosanskohercegovačku televiziju iz koje će se, kada bude i para i potrebe, razvijati regionalne – što FTV i RTRS jesu – zaobilažena su k’o rupe na cesti. Kada je, vrlo brzo, praksa pokazala da entitetske televizije BHT shvataju ne kao zajedničku, krovnu instituciju, već kao konkurenciju u podjeli prihoda i smetnju u uspostavljenoj podjeli interesa, povratka, prosto, nije bilo.

U ionako kompliciranom sistemu, na BHRT-u su učinjene kapitalne greške. Program je prvo steriliziran do granica dosade, da bi se zatim neki genijalni (ne)um sjetio rejtinga: čarobne riječi za srozavanje kvalitete. Javna televizija, naime, postoji da bi producirala sve ono što se komercijalnim ne isplati: vrhunski informativni, obrazovni, filmski i slične programe, vodeći računa ne o tome kradu li joj turske sapunice gledanost – njihovo emitiranje na javnom servisu je, blago rečeno, za šamara! - već o tome da dok Turci privode predstavnike Srbije i BiH na pregovore, o tome izvještava do iznemoglosti, profesionalno i relevantno osvjetljavajući sve dimenzije pregovora, uzroke, posljedice i interese aktera.

Nešto što se krivo sastavi, nikada se ne može popraviti do kraja. Ukoliko je, zaista, onako kako Putica kaže – “Napravljen je programski iskorak, stabilizirano je finansijsko stanje. Možemo se složiti da BHRT-u svašta fali, da svašta treba popraviti, ali BHRT-u se više ne može rugati niti u njemu više vlada ono rasulo kao prije” – najgore što se BHRT-u može desiti jeste da se vrati unazad. Šansa da javna, nadeentitetska televizija bude, ne najgledanija, nego najrelevantnija i najprofesionalnija, mala je i bez Mehmeda Agovića. S njim i njemu sličnim teško, jako teško, može biti veća. 

Svaku svoju reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: imamovic@radiosarajevo.ba