Krugovi opstanka Republike Srpske

Piše: Emir Imamović

Emir Kusturica ima pravo: život je, zaista, čudo! Niz slučajnosti, događaja ponekad i na granici bizarnog, nevezanih jedan za drugi, na kraju utiču na, hajde da tako kažemo, krajnju sliku više nego težnje onih koji su je htjeli kreirati. Tako je u historiji, ima o tome knjiga, zove se Virtualna povijest i na nju se nekoliko puta u svom Pervertitovom vodiču kroz film poziva filozof Slavoj Žižek. Drugačije nije ni u sadašnjosti, ovoj našoj, na rubu velikih svjetova - idealnom mjestu za golemu tragediju.

To čudo od života je, eto, namjestilo da se u samo nekoliko dana, pet, šest, u glavnom gradu Republike Srpske, Banja Luci, ukaže Monica Belluci, da na Sundance Film Festivalu specijalnu nagradu žirija dobije srpski film Krugovi i da se navrši dvadeset godina od smrti Srđana Aleksića: Srbina kojeg je ubila srpska vojska zato što je pokušao pomoći prijatelju nesrbinu.

Milorad Dodik, vlasnik i direktor RS-a je, bilo u novinama i na televiziji, po Monicu Belluci poslao Vladin avion, dočekao je zajedno sa Emirom Kusturicom, pa prošetao po crvenom tepihu ispred svoje palače. Sve s povodom: u prvom filmu iz RS-a koji će biti prikazan u Cannesu, ona ima zahtjevnu ulogu. Igrat će, kako je sama rekla, Srpkinju. Film se, inače, zove Ljubav i rat i služit će da Kusturica nastavi redakturu prošlosti, Monica Belluci privuče onoliko pažnje koliko i Angelina Jolie sa svojim djelom U zemlji krvi i meda, a Dodik umjesto u Bakincima, zakiti trubače u Cannesu.

Šminkajući monstruma

Redatelj Srdan Golubović snimio je, prema scenariju Srđana Koljevića i Meline Pota Koljević, film Krugovi: priču o jednom danu u Trebinju u kojem je Srđan Aleksić bio Srbin dok su oko njega bili četnici. I dobio nagradu malo uoči godišnjice Aleksićevog ubistva. Avion Vlade Republike Srpske nije – niti će – otišao po Golubovića i njegove glumce, oni na Mahovljane mogu sletjeti samo u komercijalnom aranžmanu, crveni tepih ih neće dočekati ispred dvora predsjednika... I neće biti neobično ako distributeri u RS-u procijene kako za Krugove, kao za, recimo, Grbavicu, nema interesa publike. Bez obzira na činjenicu da je Dodik nedavno, šminkajući monstruma za rođendan, nekakvim ordenom Republike Srpske posthumno odlikovao srpsku žrtvu ukopavanja temelja RS-a u masovne grobnice. Dakle, pokojnog Srđana Aleksića.

U odnosu prema dva filma odražava se i, nazovimo ga, problem odnosa Republike Srpske sa Bosnom i Hercegovinom. Za RS je, naime, daleko važniji film Srdana Golubovića o Srđanu Aleksiću, nego Emira Kusturice o samom sebi i ostalim iznenađenjima. Ne zato da bi nestala, već da bi se odmakla od granice nestanka na kojoj je ne drže niti Bošnjaci, niti Hrvati – prvi nemaju čim, a drugi niti hoće, niti mogu – već srpski nacionalizam u kojem su junaci oni što su tukli Aleksića, a on, Srđan, greška od koje se naknadno pokušava izvući neka korist za vanjsku upotrebu.

„Na tvrdnju da Republika Srpska nema budućnost, jer je nastala na genocidu, mora se odgovoriti: recite to američkim Indijancima“, piše u svom poznatom tekstu „Šminkanje političkog monstruma“, Andrej Nikolaidis. Opstanak Republike Srpske ovisi o njenim stanovnicima i njihovim elitama, a ne emocijama potomaka žrtava RS-a. Kraj života RS-a na granici straha od nestanka ovisi upravo o potonjima, o njihovom prestanku doživljaja manjeg bh. entiteta kao, prije svega, spomenika zločinu.

Skretanje pozornosti

Republika Srpska je, kako se to uobičava reći, politička činjenica u, uslovno kazano, vlasništvu većine bosanskohercegovačkih Srba. To što je njen nastanak jedan od uzroka rata, međutim, ne znači kako RS danas za svoje stanovnike ne predstavlja najefikasniji način njihove zaštite, pa i važan razlog, makar i djelimičnog, prihvatanja BiH. Drugačije rečeno: za znatan broj Srba u Srpskoj, Bosna i Hercegovina je moguća samo ako u sebi ima i RS. Za većinu sa ove strane nišana, Bosna i Hercegovina će biti moguća samo bez Republike Srpske. Naročito ovakve. No, upravo tu gdje postoji kakav – takav prostor za famozno „ali“, je mjesto na kojem su mogući i Republika Srpska u Bosni i Hercegovini i Bosna i Hercegovina sa Republikom Srpskom.

„Ovim filmom želio sam sam raščistiti s nekim vremenom u kojem sam odrastao i završiti s razdobljem rata te ga ostaviti daleko iza sebe. Ujedno, želio sam društvu skrenuti pozornost na to da je neka vrsta osobnog preispitivanja jako važna. Bez toga društvo ne može ići naprijed. Film osuđuje one koji su ubili Srđana Aleksića, osuđuje zločince. Za mene ti zločinci nemaju ni vjeru ni naciju. Oni u filmu jesu, naravno, Srbi, ali to nije bit ovog filma“, rekao je, pored ostaloga, Srdan Golubović u intervjuu za hrvatski dnevni list 21. stoljeće.

Ako, dakle, pojedinac može, „raščistiti s nekim vremenom i završiti s razdobljem rata te ga ostaviti daleko iza sebe“, pa nastaviti živjeti i funkcionisati, zašto to ne bi mogli narodi i njihova zajednica? Na tvrdnju da to dvoje nije isto – da parafraziramo Nikolaidisa - mora se odgovoriti: pogledajte Njemačku.

Problem Srpske

Sve do Daytona, opstanak Republike Srpske je ovisio više o drugima, nego o onima koji u njoj žive. Od kraja 1995. je obrnuto. Njeno funkcioniranje, međutim, ovisi o drugima koliko i o, u najmanju ruku, onima što u njoj žive. Dok god je ikome upitno samo postojanje RS-a, dotle će i RS biti tek, kako bi rekao Ivan Lovrenović, okvir za prostu reprodukciju – i to pod stalnim pritiskom. Tamo gdje je aktuelno pitanje „biti ili ne biti“, čak i kada je isforsirano, ništa drugo nije važno. Uobičajeni, dosadni, pristojni građanski život - ponajmanje.

Za Bošnjake je danas, zbog razumljive kolektivne traume iz prošlosti, RS nužno zlo. I to je, ma šta mislio Dodik, problem Srpske. Ukoliko bi, pak, Srpska bila po mjeri Srđana Aleksića, a Bošnjacima ostala neprihvatljiva, to bi bio njihov, a ne problem RS-a.

U pomenutom intervjuu, Golubović je rekao i: „Šta bi bilo da je na ovim prostorima bilo više ljudi kao što je Srđan Aleksić, to je ono pitanje koje me najviše zanimalo”. Šta bi, dakle, bilo kada bi sutra u RS-u bilo više ljudi kakav je bio Aleksić, nego onih kakvi su Dodik, Vasić i njima slični? To je pitanje upravo za one koje zanima ta RS sutra, bez obzira na to kakvo joj je bilo jučer. Odgovor je: bilo bi, jednostavno, bolje. I za BiH sa Republikom Srpskom i za Republiku Srpsku u njoj. Koliko bolje, teško je reći. Možda i puno, zbilja puno, jer, vidjeli smo, život je fakat čudo.

Ali to se ne može naučiti iz Kusturicinih posljednjih filmova, već, za početak, iz Krugova Srdana Golubovića.


Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba