Krležina Verzija

Nastavak pripovijedaka 'Muke po imenu i prezimenu'  i 'Uz partiju šaha'
Piše: Rade Šerbedžija, odlomci iz još neobjavljene knjige 'Green Card'. 

Jedne jeseni, kasnih sedamdesetih, kada je "padalo lišće po asfaltu" sjedio sam u toplom salonu Miroslava Krleže na Gvozdu i kao neki mali mačak, pijuckajući skupocjeni francuski konjak, tiho kružio oko Krležinih baroknih misli i pogleda. Slušao sam njegove mudre riječi koje su poput jesenjeg lišća, što se zlatnožuto presijavalo kroz veliki prozor toploga salona njegove vile u Tuškancu, plesale oko moje glave i skladno se uklapale u taj jesenji, zagrebački nokturno.

- Šerbedžija...? Znaš što to znači?
- Što?
- Sladoledar.
- Ma nemojte?
- Tvoji su preci pravili šerbet.
- Šerbet? – upitah otpivši gutljaj konjaka.
- Neko slatko piće - počeo je Krleža jednu od svojih enciklopedijskih rječitih kaskada.
- Pa onda bi valjda bilo puno Šerbedžija u Jugoslaviji. Nije valjda da su to popularno piće proizvodili samo moji djedovi?

Volio je Krleža tu moju odrješitost i ponekad čak i malu drskost.
- Onda si Turčin – rekao je on.
- Je li? Hrvatski Srbin - pa sad Turčin?
- Šerbedžija je na turskom dvoru neka vrsta ceremonijal-majstora. Kod nas se to u političkom žargonu zove “šef protokola”.
- A ima li onda u Turskoj puno Šerbedžija? - opet sam ja, kao naivno, upitao. – I toliko dvorova? – nadodah.
- Idi dođavola! Ipak su tvoji pravili šerbet, a to što vas malo ima u Jugoslaviji, to je zato što šerbet nikad nije bio omiljen Južnim Slavenima. Pije se… znaš ti što se pije! – rekao je. – Bilo kako bilo, preci su ti ostali, kao i mnogo toga, u našim tminama i vijavicama koje su prohujale ovim vukojebinama...

Već sam se pomirio s leksikografskom i enciklopedijskom Krležinom erudicijom (jer zaista je bio znalac na mnogim područjima i kad čovjek počne tjerati neku svoju istinu, s njim u razgovoru neodgodivo padne u slijepi kolosijek) i njegovom varijantom po kojoj su moji predci prodavali šerbet po Bosni i Vojnoj Krajini, ili su bili posilni na turskom dvoru.

Prodajući osvježavajuće piće medovinu i medicu po mahalama i dernecima, bar nisu zagorčavali život drugima u ta ne baš slatka doba. Nisu se bogzna što obogatili, a ni po almanasima, enciklopedijama i drugim knjigama nitko nije ostavio nekog znamenitog traga, niti ih ima u službenim defterima onih koji su bili u sultanskoj blizini Saraja i Visoke Porte, ako su onamo služili. No gdje bi takva raja prešla prag povijesti. Pomirio sam se s Krležinim mišljenjem i presudom, ali mi je neočekivani put u Gruziju otvorio nove opcije.

Meni je zapravo bilo svejedno kako se zovem. Ono što me zanimalo bilo je to da osim u malom mjestašcu Bunići nema nigdje drugdje Šerbedžija. No događaju se i neočekivani obrati kad im se najmanje nadaš.

Bio sam sudionik jedne od humanitarnih misija sestre Vanesse, na kazališnom i filmskom festivalu u Tbilisiju. Putovali smo gruzijskim avionom, koji je Shevarnadze osobno poslao u London da preveze umjetničku ekipu u Tbilisi. Osim „sestre Vanesse“, moga sina Danila i mene, s nama u avionu su bili i članovi nekog londonskog teatra, zatim mladi glazbenici iz Amerike i grupa mladih glumaca iz Argentine, koji su beskrajno voljeli film 'Before the rain' i za koje sam ja bio apsolutni 'star', gotovo ravnopravan sa sestrom Vanessom.

Avion je bio u prilično jadnom stanju. Vjerojatno jedan od naslijeđenih Tupoljeva, koji su u 'bračnim' rastavama Sovjetskoga saveza kao ofucani miraz pripali Gruziji. Svi smo na neki način imali neku zamjerku ili predrasudu prema golemom avionu koji je urlao i cvilio na pisti. Sovjetski general-lajtnat Andrej Nikolajevič Tupoljev konstruirao je sto različitih aviona - putničkih, transportnih i bombardera. Nama je poslan turbo elisni avion TU-114 i može prevesti 17o putnika, ali je bio od mnogobrojnih letova poprilično načet.

Poletjeli smo (sretno) sa 'Stanseta', negdje oko 10 navečer. Noć je bila kišovita i vjetar je prekomjerno tresao taj isluženi Tupoljev, koji je parao nebo nevjerojatnom brzinom od 860 km na sat, dok su "umjetnici", uz dozvolu kapetana aviona, pili votku, pušili i svirali na svojim gitarama vjerojatno potiskujući strahove od turbulencija i neočekivanih podrhtavanja u mrklini neba gdje su jedino munje, kao najoštriji reflektori, osvjetljavale naša naizgled odlučna lica koja su bezbrižno pokazivala kako je to sve mačji kašalj.

Ruku na srce, mogao je Shevarnadze poslati nešto elegantnije, čvršće, a ovako smo na svoju ruku tražili unutrašnju ravnotežu odvažnosti.

Zastrašujući prizor umjetničke slobode, zavijen oblacima dima i bocama votke i wiskyja, koje su na 12.000 metara plesale nad našim glavama svoj pijani ples, dok su mladi umjetnici iz sveg grla urlali bolivijanske, meksičke i argentinske pjesme kidajući strune na svojim gitarama u ritmu suludoga "bestežinskog nebeskog flamenca", prepao je načas i odvažnu sestru Vanessu, koja je kao strastveni pušač ipak sakrila svoju kutiju cigareta, da bi bar malo smanjila razinu dima u avionu, koji je prijetio da, uz neku zapaljenu šibicu, eksplodira baš iznad Berlina koji smo tog časa prelijetali.

U Tbilisyju nam je domaćica bila ljupka glumica i režiserka Katia Dolidze, čiji je otac bio čuveni kazališni režiser, gotovo ravan jednom od najvećih ruskih kazališnih režisera Tovstonogovu, čiju smo čarobnu predstavu “Priča o konjima”, zapamtili kao jedan od najvećih umjetničkih događaja koji su prošli preko scene HNK-a.

Gruzijci su me oduševili svojim talentom i posebnošću.

O Josipu Visarionoviču Staljinu nerado su govorili i kad god bi netko od nas spominjao njegovo ime, pravili su se kao da nisu čuli i nerado su priznavali da je taj konstruktor paklene mašine za uništavanje ljudskoga dostojanstva i života najpoznatiji sin Gruzije.
- Šerbedžija… napiši mi svoje prezime na ćirilici - zamolio me jedan stariji glumac iz ekipe Katje Dolidze.
- Pa ti si Gruzijac!
- Ma nemojte?
- Šerbedžija je najpoznatije prezime na jugu Gruzije.
- Kao kod vas u Srbiji Petrovići ili Popovići… - rekao je drugi glumac, koji je bio upućeniji u naša rodoslovlja.
- Mogu vidjeti nekog od njih?
- Ne možeš.
- Zašto?
- Sada su uglavnom u izbjeglištvu poslije nemira i rata u tom dijelu Gruzije.
- Čim su izbjeglice, to su onda sigurno moji, to jest mora da sam i ja njihov.

Eh što bih sada dao da mogu nazvati Krležu i priložiti mu još jednu varijantu porijekla moga prezimena.

Svoje obećanje starome bardu Svenu Lasti sam ispunio, bar što se Jugoslavije tiče. Uspio sam gotovo cijelu zemlju naviknuti na svoje teško i dugačko prezime. Uspio sam i to da su ga devedesetih godina namjerno precrtavali i brisali u pojedinim dijelovima moje zemlje.

Zvali su me, obično svojevoljno skraćujući moje prezime kako se kome htjelo. Neku su me zvali Šerba, Šerbo, Šerpa, Šerpadžija, Šeri... Ja sam posebno volio kako me je moj Ivo Fici zvao: Šibadžija... Često su novinari krivo pisali moje prezime. Nekad svjesno, nekad podsvjesno, nekad namjerno, nekad iz nemara. Pa sam Šerbežija, Šeržija, Šerbedgija i ne znam već što, a ne isključujem ni da me je netko zbog mog šešira prozvao Šeširdžija.

Moja žena je, kao borac za ženska prava i vlastito dostojanstvo, naslutila male i velike nevolje mog prezimena. Ona, kćerka Lazara Udovički i Karoline Marije de Copacabana Sanchez de Lozada de Udovički, na našoj svadbi odlučila je zadržati svoje prezime. Da je još uzela i moje, sad bi se naša djeca u Boliviji i Južnoj Americi zvala Nina, Vanessa Vanja i Milica Alma Sanches de Lozada de Udovički-Šerbedžija.

Ono što mi je uspjelo u Jugoslaviji s mojim dugačkim i teškim prezimenom, nije mi uspjelo u Americi i Engleskoj. I najbolji prijatelji teško izgovaraju moje prezime. Najčešće me zovu Serbediza i Serbedzaja.

Na nagovor svojih agenata promijenio sam pisanje, pa i izgovaranje svoga prezimena (samo za biling na filmu), pa se tako sada u Američkim filmovima pišem kao Sherbedgia.

Mnogi naši ljudi, koji su došli u Ameriku trbuhom za kruhom, mijenjali su imena i prezimena. Tako se recimo Karl Mladen, zapravo zove Karlo Mladenović, John Malkovich je vjerojatno Ivan Malković, a Kirk Daglas je uspio i zaboraviti korijene svoga slavenskoga porijekla.

To bolno pomicanje, izmicanja identiteta, jedno je od najbolnijih iskustava moga izbjeglištva. Kao da sam javno išao u ilegalu. Kao da sam se odricao nečega zbog nečije lagodnosti i nadmoći.

Biti stranac u svijetu je teško, ali čovjek se na to navikne i nauči nositi to breme na svojim plećima. Hoću reći da mi je s mojim stvarnim izbjegličkim životom bilo beskrajno lakše i bezbolnije nego s mojim statusom stranoga glumca, koji se, sa svojim teškim slavenskim naglaskom, koprca po tim svjetskim  pozornicama i filmovima, počinjući iznova svoju profesionalnu karijeru i mučeći svoje tijelo i dušu do, ponekad, neizdrživih granica podnošljivosti.

Ilustracija: Boris Stapić