Korist SDS-a od Nasera Orića

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Na isti način i s istim argumentima s kojima danas traži hapšenje i izručenje Nasera Orića, Srbija je mogla ili može zatražiti od Hrvatske da locira i do Beograda transferira generala Antu Gotovinu. Oba su bivši visoki oficiri vojski drugih država, oba su ratovala na teritoriji drugih država – a nijedan na teritoriji Srbije – obojici je suđeno za zločine počinjene nad građanima drugih država i oba su oslobođena pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslavije. Naravno, Tužilaštvu Srbije za ratne zločine, tamošnjem Ministarstvu pravde, kao ni nekome osmom, ne pada na pamet da ide Zagrebu na živce: bilo kakav sukob sa Hrvatskom je, u isto vrijeme, sukob s Evropskom unijom, dok svako iritiranje dvadeset i osme članice EU može izazvati, nazovimo ga, slovensko ponašanje Milanovićeve ili neke druge vlade. Podsjetimo se: dok se ono Hrvatska slamala da ispuni sve uslove za prijem, Slovenija je, svako malo, koristila poziciju članice da komšijama zagorča život i pregovore. Danas je Hrvatska u mogućnosti da na isti način maltretira Srbiju, što i traži njena, hrvatska, radikalna desnica, predvođena nekadašnjom kanadskom policajkom i honorarnom kaskaderkom Ružom Tomašić.

Zapravo, od ove za Orićem, daleko bi utemeljenija bila potjernica Srbije za bivšim komandantom Oslobodilačke vojske Kosova, Ramušem Haradinajem, oslobođenim optužbi pred sudom u Haagu. Haradinaj je, naime, rušio ustavno-pravni poredak Srbije, narušavao njen teritorijalni integritet i ratovao protiv njenih regularnih – i svih drugih, navodno paravojnih, a u suštini snaga pod kontrolom bezbjednosnih agencija – vojnih i policijskih jedinica. Nije Haradinaj obukao uniformu da brani kosovsku neovisnost, već je ta neovisnost posljedica i njegovih vojničkih akcija. No, Kosovo je od srca postalo susjed Srbije, dok su dobri odnosi Beograda i Prištine, umotani u različite sporazume i našminkani navodnim pregovaračkim uspjesima srpske strane, bili jedan od uslova za početak puta Beograda prema Bruxellesu. Uspjesi su, inače, silni: Srbija se na Kosovu pita koliko i na Tajlandu, dok iz srpskih enklava i dalje mogu gledati s ljubavlju prema Beogradu, ali po rješenja problema moraju ići u Prištinu.

Ordenje

Također, i ona prijava bosanskog ratnog veterana Omera Isovića protiv predsjednika Srbije Tomislava Nikolića i prvog potpredsjednika Vlade – drugog, ako i ima, živog se ne čuje – Aleksandra Vučića, zbog saučešća u agresiji na BiH, stoji kano klisurina u odnosu na potjernicu Srbije za Orićem, Hakijom Meholjićem i ostalima. Dok je Nikolić primao ordenje po Romaniji, nakon što je već skupio nešto ratnog staža u Hrvatskoj, a Vučić izigravao Šešelja poslije terapije botoksom, Bosna i Hercegovina je bila međunarodno priznata, današnja Republika Srpska se vodila ili kao okupirani ili kao teritorij pod kontrolom pobunjenih Srba. Naravno, Omer džaba kreči, ali to za ovu priču nije najvažnije.

Ono što jeste važno stanuje na adresi Tužiteljstva za ratne zločine u Beogradu i na tamošnjim sudovima: sve da je nekome nekada i padalo na pamet odazvati se na njihove pozive, slučaj nesretnog Ilije Jurišića ga je obeshrabrio. Taj je Tuzlak, valjda ne treba podsjećati, zdravlje izgubio dokazujući da je za ratne zločine kriv koliko i za sukob u Siriji, ali su se beogradske sudije držale pravila: ako nam ne odgovaraju činjenice, tim gore po činjenice.

Političko-pravna egzibicija s Naserom Orićem je, kao i slične s Ejupom Ganićem ili Jovom Divjakom, upravo i samo to: političko-pravna egzibicija u kojoj se ništa ne dokazuje, već se pokazuje sila koja ima svoju propagandnu vrijednost i sve što iz nje proizilazi.

U Srbiji su, znamo, raspisani vanredni izbori na kojima Aleksandar Vučić treba, odnosno želi, učvrstiti vlast i, ako je ikako moguće, kultarisati se koalicionih partnera ili ih, barem, promijeniti. „Vrijeme je“, kako već reče Tomislav Nikolić, „da Vučić bude premijer“. Vrijeme, možda jeste – možemo dodati, pa se upitati: ali zašto baš preko naših leđa? Potjernica za Orićem i ostalima nije, jednostavno kazano, ništa drugo, nego kurčenje Srbije, pokazivanje i sile i odnosa prema Bosni i Hercegovini, Bošnjacima i zločinima nad Bošnjacima u njoj. U prijevodu na narodni jezik: na sirotinji i zec oštri neku stvar, a Vučić, Nikolić, kao i njihovi protivnici su upravo to, ti zečevi, u odnosu prema onima s kojima im se ne isplati naduravati.

Ima, međutim, nešto što cijeloj priči daje čudan tok: za manje od dvije godine na vlasti, Srpska napredna stranka je napravila sve ono što njeni prethodnici nisu smjeli ni pomisliti i, pri tome, ne samo da nije izgubila potporu, već se, i to u najgorem slučaju, nije pomakla od one koju je imala. Uostalom, predizborno vrijeme u Srbiji služi ostatku tamošnje političke scene da se što više dodvori SNS-u kao izvjesnom pobjedniku. Nije, dakle, Vučića ništa koštalo ni Kosovo, niti odustajanje od velikosrpskog projekta, niti traženje pomoći Hrvatske u procesu euro integracija, baš kao ni neskriveno nesimpatisanje Milorada Dodika. Još je manja šteta od kontroliranog obračuna s obavještajnim podzemljem i, recimo tako, nadzemljem, dok su raznorazni Arapi za Beograd prestali biti mudžahedinska prijetnja, postavši poželjni strani investitori.

Predizborna potjernica

Šta, dakle, Vučić i ostali imaju od potjernice za Naserom Orićem i kolika je njena politička težina u Srbiji? Uglavnom nikakva, ako se s te, naprednjačke strane gleda. Zatezanje odnosa sa susjedima, ratni odnos spram Sarajeva i Bošnjaka, može tek poslužiti narušavanju Vučićeve pozicije u regiji opčinjenoj njegovom transformacijom i brižljivim javnim istupima. Znači li to kako Tužiteljstvo za ratne zločine u Srbiji koristi priliku da razotkrije navodno reformiranog nacionalistu i pomogne njegovim protivnicima u prikupljanju saveznika izvan Srbije? Pozitivan odgovor je automatsko priznanje sklonosti teorijama zavjere.

Potjernica za Naserom Orićem nije dio predizborne kampanje u Srbiji, već one u Bosni Hercegovini, tačnije u njenom manjem entitetu. Nije tajna, niti se drugačije pokušava prikazati, da sadašnja i buduća vlast u Srbiji ne simpatiše Milorada Dodika. On se, sa druge strane, pozicionirao kao najveći Srbin u ovom dijelu svijeta, amortizirajući ekonomsku propast RS-a stalnim prizivanjem nestanka BiH. Horska histerija iz manjeg entiteta zapravo koristi ujedinjenoj opoziciji iz Srpske, pa tako SDS zvuči poput SNSD-a do jučer, nudeći usput i dozu optužbi Dodiku za dužničko ropstvo bosanskohercegovačkih Srba. Kao što je sve izbore Milorad Dodik je dobio nacionalističkom retorikom, tako i njegov poraz ovisi i o manjku mogućnosti da oponente optuži za izdaju: nacionalističke strasti kod nas, još uvijek, imaju veću upotrebnu vrijednost od bilo kakvih reformskih programa; zapravo, bez prvog nema niti prilaska poziciji za pokušaj drugog. Dakle, da bi SDS zamijenio SNSD, prvo se moraju ponašati poput njih, pa se eto i Dodik našao u situaciji da podržava istupe vlastitih protivnika, navlas iste onima na koje je on do jučer imao ekskluzivno pravo.

To što se pravosudni teror Srbije nad građanima, državljanima BiH, može tumačiti kao sredstvo na putu do beogradskog cilja u Banja Luci, naravno ne znači kako u Sarajevu treba odmahnuti rukom i SMS-om upozoriti Nasera Orića da do iza izbora odgodi eventualni prelazak granice u bilo kojem pravcu. Sasvim suprotno: zaštita državljanina BiH koji, uz ostalo - ili prije svega - ima hašku potvrdu da je nevin, manifestiranje je odgovornog ponašanja, baš kao što bi manifestiranje neodgovornog bilo smetanje Tužiteljstvu BiH u istrazi istog tog državljanina, po optužnici koja se ne kosi sa Članom 10. Statuta Haškog tribunala, u kojem piše: „Niko ne može biti suđen za djelo za koje je već suđen od strane Međunarodnog krivičnog tribunala.’“ Ma šta mi ili bilo ko o tom sudu mislio.

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba