Komšijino kljuse

Mnogo toga smo posljednjih dana, pred licem katastrofe koja je zadesila našu zemlju, naučili o našem društvu i ljudima koji ovdje žive. Svi su obradovani, usred tragedije, nesreće hiljada ljudi i paklenih slika koje nas zasipaju sa svih strana, erupcijom solidarnosti i stvarne ljudske dobrote.

Šokirani smo, na neki pozitivan način, bezbrojnim primjerima nesebičnosti, dobrote, hrabrosti i mudrosti pojedinih građana Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, koje pratimo kako se smjenjuju velikom brzinom na društvenim mrežama. I to je važno, vrijedi znati i vrijedi pomisliti da u napaćenim, izmučenim, siromašnim i izluđenim ljudima još ima dovoljno energije i volje za životom koja će im omogućiti da prežive i usred prirodne katastrofe, koja će ih potaknuti da priskoče u pomoć bližnjima.

Ono što neosporno privlači pažnju i uglavnom izaziva mnogo pozitivnih reakcija je da je solidarnost pred poplavom probila nacionalne barijere, a u BiH i takozvane entitetske granice. Mada po mom skromnom uvjerenju tu nema ničeg zapanjujućeg; normalno je, jednom životnom logikom, da ljudima priskaču u pomoć komšije iz susjedne općine. Ono što je tu eventualno neprirodno je da su nekim ludim administrativnim podjelama te dvije općine u dva takozvana entiteta, pa im je godinama politička propaganda vladajućih utuvljivala u glavu da su jedni drugima smrtni neprijatelji.

Pred bujicom užasa uspostavilo se da su oni samo obični ljudi koji upravo ostaju bez krova nad glavom, ili upravo mogu pružiti ruku drugome čovjeku da se ne utopi. Ili su, kao što su nevjerovatni pripradnici gorske službe spašavanja iz Mostara i rafteri iz Konjica i Bihaća, ljudi koji posjeduju znanja i vještine kojima će uspješnije spasiti ljudski život u gradiću ovog ili onog imena, u granicama nacije i entiteta ovoga ili onoga. Pa i državne granice ove neposlušne nabujale rijeke pomalo su dovele u pitanje; zajednička nesreća izazvala je osjećanje solidarnosti među građanima tri države koje su prije dvije decenije međusobno ratovale i praktički stavila ad acta nacionalizam i netrpeljivost koji je, nažalost, još uvijek umnogome svakodnevnica njihovih međusobnih pogleda.

Ono što smo također naučili, to jest – nešto što smo prije znali, ali smo u situaciji prirodne katastrofe osjetili na posebno užasavajući način – jeste praktično nepostojanje funkcionalnih procedura, struktura i institucija za postupanje u vanrednom stanju prirodne katastrofe. A to je ono što čini jednu državu – ne sve jalove i beskrajne priče o Daytonu i Ustavu, ne politiziranja i prebacivanja na nacionalistički mlin svake postojeće teme i problema, ne strukture parlamenata i ministarstava; jedna od osnovnih činjenica svake države na svijetu je njena sposobnost da zaštiti svoje stanovništvo od kriznih situacija.

Vjerujem da je to jedan od ozbiljnijih razloga zašto većina stanovnika planete Zemlje želi da živi u državama, jer mnogi od njih na njene druge prerogative i funkcije imaju puno primjedbi. Grozan je osjećaj straha i bespomoćnosti shvatiti da ništa što čovjek nekako podrazumijeva – da država u kojoj živi zna kako i ima čime da ga zaštiti od masovne katastrofe – ne postoji, da kad se katastrofa počne dešavati, prepušten je sam sebi.

Glavna uloga volonterskm organizacijama

U Mostaru se prirodna katastrofa desila i prije dvije godine, kad je pao veliki snijeg. I tad, kao i sada u poplavama, najveći posao su uradili članovi nekoliko gradskih organizacija gorske službe spašavanja, i oni su zapravo radili ono što bi prosječan građanin očekivao da će uraditi neke državne službe – vatrogasci (sjetite se samo američkih vatrogasaca iz filmova, onih superheroja svakog filma katastrofe), neke specijalne policijske i vojne jedinice. Te organizacije GSSa su inače nevladine, volonterske, uglavnom nemaju nikakve potrebne opreme i imovine (na primjer nemaju, a jako im treba, terensko vozilo) i iz javnih sredstava grada, kantona, Federacije i države ne dobijaju ništa.

Poređenja radi, poljska gorska služba spašavanja u Tatrama je ogromna, fantastično osposobljena i opremljena služba, koja posjeduje i specijalne medicinske helikoptere s opremom i liječničkim timovima, i naravno – adekvatnu potporu države. Istovremeno, dakle, dok živote unesrećenih u Bosni i Hercegovini spašavaju planinari, rafteri, ronioci – ljudi koji imaju određene vještine pomoći i snalaženja u prirodi uglavnom zahvaljujući svojoj ličnoj ljubavi i strasti – u svakom od potopljenih i nepotopljenih gradova i kantona naše zemlje postoje nekakvi štabovi civilne zaštite, imaju nekakve direktore, predsjednike, kako li se to zove, imaju nekakve zamjenike, delegate, sigurno i sekretarice, službena auta i mobitele i ne ukazuju se danima na oči građanima potopljene zemlje. A kako bi se i ukazivali, i zašto?

Pa u našoj zemlji se takva mjesta, od ključne važnosti za preživljavanje ljudi u najopasnijim katastrofama, dijele po političkoj funkciji ljudima koji nemaju apsolutno nikakvih znanja i kvalifikacija za takav odgovoran posao! To naime nije obični nepotizam i korupcija, to je sumanuta igra sa životima miliona ljudi i to je vrhunac cinizma i neodgovornosti prema svemu što vrijednosti neke ljudske zajednice mogu predstavljati.

Negdje, u nekom blogu, neko je spomenuo da gradonačelnik Obrenovca nije dozvolio da se aktivira sirena za uzbunu „da ne bi izazvala paniku“. Mislim da ovakva izjava (pa čak i ako dotični nije baš to izjavio) savršeno pokazuje stupanj nesposobnosti i gluposti u ovakvoj katastrofalnoj opasnosti. Kakvu paniku treba izbjeći? Za šta služi sirena? Ljudi su vidjeli da poplava ide, nisu slijepi; ali zvučni znak opasnosti bi ih opomenuo, mobilizirao i disciplinirao za akcije evakuacije i svega ostalog što se u datoj situaciji treba poduzeti. Ja sam još iz onog svijeta u kome su sirene radile, svi su znali za šta služe, pamtili smo razne vrste signala i imali smo ih ubilježene na kartonima u svakom haustoru. Plašili smo se kao djeca u mislima onoga trenutka kad će se oglasiti sirena i najaviti nešto strašno.

Ali – danas mislim – sama činjenica da (fizički) postoji neka sirena negdje u nekom centru za uzbunjivanje, da ima neko ko će je po naredbi uključiti i da ćemo ipak – mi, ljudi iz moje zgrade, iz moje ulice, iako u strahu, znati šta da činimo i kuda da idemo poslije te sirene – znači osjećaj sigurnosti da se živi u organiziranoj instituciji zvanoj država. Instituciji kojoj čovjek daje veliki procenat svoje mukom zarađene plaće, kojoj često dobrovoljno ustupa i dio svojih ljudskih sloboda, ali za koju zna da je ipak neki superheroj vatrogasac koji se probudi i pritiče u pomoć kad mora. Jer živeći bez takve institucije, prepušteni samo elementarnoj ljudskoj solidarnosti hiljada drugih manjih ili većih nesretnika oko nas, mogli bismo pomisliti da je možda mirnije i sigurnije živjeti u kakvom zabačenom kutku tundre, pustinje ili prašume. Opasnosti od katastrofa nisu tamo manje, ali bar čovjek zna na čemu je – u se, u svoje (i uz nešto sreće, i komšijino) kljuse.

Mostar, 22. maj 2014