Ko je izmislio Hitlera i Mussolinija?

Piše: Vuk Bačanović

Prilikom obilježavanja 9. maja kao „Dana Evrope“, odnosno „Dana pobjede nad fašizmom i nacizmom“, najčešće će se spominjati datumi velikih bitaka Drugog svjetskog rata, a kojima su odbranjene civilizacijske tekovine. Isto tako će niz zapadnih televizijskih kuća emitovati niz površnih dokumentaraca, gdje se za početak Drugog svjetskog rata određuje navodni „pakt totalitarizama“ između Hitlerovog Trećeg Reicha i Staljinovog SSSR-a, odnosno sporazum „Molotov – Ribentrop“ potpisan 23. augusta 1939.

Hitler kao štit od Sovjeta

Iako je ovaj sporazum uistinu bio jedan u nizu od beskrupuloznih poteza sovjetskog bonapartističkog režima, on nije predstavljao taktiku različitu od zapadno-imperijalističke, prema kojoj je Čehoslovačka 30. septembra 1938. žrtvovana nacistima, kako bi, u budućnosti, kakva-takva jaka Njemačka stajala na putu eventualnoj sovjetskoj invaziji. Prenaglašavanje pakta degenerisane radničke države sa Hitlerom, zapravo ne predstavlja ništa drugo do jeftin pokušaj ideološkog diskreditovanja marksizma i komunizma i njegovog izjednačavanja sa nacizmom i fašizmom, ali i staljinizmom. Pri tome, pri obilježavanju 9. maja niko se gotovo nije sjetio podsjetiti na ulogu kapitalizma, odnosno krupnih posjedničkih kartela, u dovođenju na vlast fašizma u Italiji i nacizma u Njemačkoj.

Od važnih datuma tako niko npr. neće spomenuti 4. 1. 1933., dan sastanka predstavnika njemačke finansijsko-industrijske grupe rudarske teške industrije i predstavnika finansijsko-industrijske grupe hemijske i elektroindustrije u Kölnu, kada je postignut sporazum o tome da se podrži Hitlerov NSDAP. Grupe su istom prilikom zauzele jedinstven stav da posljedice ekonomske krize treba prevladati državnim mjerama zapošljavanja u okviru ubrzane politike naoružavanja, što je istovremeno trebalo da pripremi dugo očekivanu reviziju minulog svjetskog rata.

Upravo je ovaj, a ne pakt Molotov – Ribentrop bio inicijalna kapisla novog njemačkog nacionalsocijalističkog imperijalizma. Kako je u svojoj kapitalnoj studiji Fašizam (Nolit, Beograd 1987) koncizno objasnio beogradski sociolog politike Todor Kuljić:

Naime, u godinama posle krize u Njemačkoj je procesu reprodukcije kapitala zaprijetila opasnost sloma. Krupni kapital nije bio u stanju da vlastitim ekonomskim merama dovede do ponovnog oživljavanja privrede. Za takav zaokret je bila neophodna snažna vlada, koja bi mogla da uskladi suprotstavljene interese teške i potrošačke industrije, da u privredi uspostavi „red i mir“, da zadrži životni standard radnih masa na kriznom nivou i uspostavi strogu politiku korišćenja deviza i time ukloni duboko ukorjenjeni strah stanovništva od inflacije... Dva su najznačajnija ekonomska problema čije rešenje fašizam obećava, a u kojima se istovremeno stiču zajednički interesi međusobno sukobljenih frakcija kapitala: dugoročno sprovođenje ekspanzivne politike radi proširenja tržišta za nemački kapital, prije svega u pravcu Južne Evrope i, drugo, terorističko disciplinovanje nemačkog radništva na nivou niskih nadnica, što bi znatno poboljšalo akumulativne mogućnosti nemačkog kapitala.

Šta je Hitler rekao kapitalistima?

Još jedan bitan datum kada je u pitanju fašizam u Evropi pada još ranije nego pomenuti sastanak krupnih njemačkih industrijalaca u Kölnu. Uvečer, 27. 1. 1932 Hitler je držao govor pred više od 600 članova industrijskog kluba, koji je okupljao magnate uglja, gvožđa i čelika, kada je, između ostalog, rekao sljedeće:

Ima među njemačkom buržoazijom onih koji drže da su nacisti previše radikalni. No, da nema nas ne bi bilo ni buržoazije u Njemačkoj i pitanje boljševizma bi već odavno bilo riješeno. Skinite s vage nacionalnih vrednosti našu gigantsku organizaciju, najveću u novoj Njemačkoj i vidjećete da bi bez nacista boljševici prevladali. Lično sam veoma počašćen kada g. Trocki poziva nemačke komuniste da po svaku cenu sarađuju sa socijaldemokratima, jer na nacizam treba gledati kao na realnu opasnost za boljševizam. I dok se ljudi žale na našu netolerantnost mi je s ponosom priznajemo – da, mi smo doneli neopozivu odluku da marksizam u Nemačkoj uništimo u korenu...

Trijumf nacizma u Njemačkoj nije dakle bio određen nekom kulturološkom predispozicijom, niti brojem osvojenih glasova na izborima, njega je, radi ostvarenja svojih profitnih interesa na vlast dovela krupna njemačka buržoazija. Kada se, prema tome, prisjećamo 9. maja i „Dana pobjede nad fašizmom“, onda to uvijek mora biti uzimanje u obzir riječi Maxa Horkheimera: „Ko neće da govori o kapitalizmu, trebalo bi da ćuti i o fašizmu.“

Mussolini – Božiji čovjek

Jednako se odnosi i na Italiju, u kojoj je fašistički pokret doveden na vlast sporazumom krupnih seoskih zemljoposjednika, industrijalaca i, naravno, Rimokatoličke crkve, a kao reakcija na radnički pokret koji su vodili anarhisti, reformisti i komunisti. Zanimljiva je u tom kontekstu poruka budućeg britanskog premijera Winstona Churchilla, koju je 1927., nakon posjete Italiji, uputio fašistima: „Kada bih bio Italijan, sigurno bih od početka do kraja bio na vašoj strani u vašoj pobjedonosnoj akciji protiv bestijalnih nastojanja i strasti lenjinizma“. (Cit. Prema Todor Kuljić, Fašizam, Beograd 1986, str.69).

Nešto kasnije (1929) je i papa Pio XI (a nakon što je fašistička Italija utemeljila državnost Vatikana i sa crkvom sklopila konkordat, prema kojem je katolicizam proglašen za državnu religiju, a anticrkvena propaganda zabranjena), izjavio da je „Mussolinija poslalo proviđenje“. Mnogo važnih datuma i uloga različitih interesnih grupacija za prisjetiti se, reklo bi se...