Knjige koje svijetle u mraku

Piše: Emir Imamović

U zemlji beskrajnog ponavljanja loših vijesti, one rijetke, dobre i važne, ostanu ili prešućene ili budu i objavljene i primljene nekako usputno. Tako su, eto, između diplomatskih skandala, protesta i demagogije, ostavki koje to nisu, proizvodnje političkih kriza koje su same sebi svrha, dva događaja dobila nedovoljnu pažnju i medija i javnosti. Istina, oba po svojoj suštini, bez obzira na nacionalnost autora i mjesto radnje, više pripadaju ozbiljnim društvima i istim takvim kulturama. Jedna književna nagrada i objavljivanje jednog rječnika u današnjoj Bosni i Hercegovini su incidenti, neprirodne pojave u svijetu u kojem se odavno govori o istom: problemima u Mostaru i jednakopravnosti u Federaciji, autonomiji Republike Srpske i jačanju centralnih institucija... Mi kao da živimo po starom kalendaru sa novim akterima koji tek mijenjaju  materijalno tehnička sredstva. Primjera radi: u najvećem hercegovačkom gradu se 1994. iz ručnog bacača pucalo na rezidenciju tadašnjeg evropskog administratora (praktično gradonačelnika) Hansa Koschnika, a danas se manjim kalibrima gađa nova zgrada gradske uprave.

U vječitoj rubrici „na današnji dan i njemu slične“ se i ne može naći puno mjesta za Adisu Bašić, dugogodišnju novinarku, književnu kritičarku i pjesnikinju koja je na nedavnom sajmu knjiga u Leipzigu dobila nagradu za najbolju knjigu poezije u Jugoistočnoj i Istočnoj Evropi. Njena zbirka „Promotivni spot za moju domovinu“ bit će zahvaljujući odluci žirija uskoro prevedena na njemački i objavljena u izdanju bečkog Wiesera.

Još je manje mjesta bilo za Bosansko-turski rječnik u izdanju Općine Tuzla, knjigu koja na najbolji, najpametniji mogući način odgovara svakom pokušaju negiranja i postojanja i službenog naziva jezika kojim danas piše i Adisa Bašić. Ne, nije tu riječ o zajedničkom izdanju nekog turskog kulturnog centra i jedne gradske administracije u kojoj računaju da će se od rječnika nekako okoristiti, makar tako što će na guzove otići do Ankare i Istanbula. Bosansko-turski rječnik Muhameda Hevajia Uskufija napisan je 1631. godine i nema starije knjige te vrste na Balkanu, u slavenskim jezicima, odnosno štokavskom dijalektu.

„Kako su Bosanci krupna stasa, znaj da su im tako i riječi krupne“, napisao je Tuzlak Muhamed Hevaji Uskufi. Kod Bosanki su riječi i krupnije. “Nogu nipošto ne smičem s asfalta./Naša mirisna ljekovita rava za mehleme/niče iz žica za ruke, iz poveza za oči“, piše Adisa Bašić u pjesmi „Čudesni krajolik“.

Ponovno izdavanje Uskufijevog rječnika – kojim su se do sada najtemeljitije bavili jedan njemački i jedan turski učenjak, dok ga je Alija Nametak, bez obzira na naslov, najnormalnije nazvao Hrvatsko-turskim rječnikom (!) – važno je iz bezbroj razloga: od toga da je riječ o važnom povijesnom dokumentu, preko toga da, kako je već rečeno, predstavlja najbolji i najpametniji, kao armirani beton čvrst argument u raspravama sa onima koji negiraju postojanje i ime bosanskog jezika, pa do onoga što po prvi puta donosi. „U Osmanskom carstvu nije bilo štamparija sve do 18. stoljeća. Pisci su zato raširili svoje knjige u prijepisima. Prepisivači su manje ili više vjerno prepisali izvorni tekst. Poznato je nekoliko prijepisa Hevaijina Rječnika. Njemački istraživač Otto Blau, koji je priredio Rječnik 1868. godine, imao je na raspolaganju tri prijepisa, koji danas nisu poznati. U Sarajevu se čuva nekoliko prijepisa, manje ili više kompletnih. Derviš Korkut je 1942. godine preveo tekst Rječnika uz transliteraciju teksta.

Alija Nametak je 1968. godine objavio kritičko (naučno) izdanje Rječnika na osnovu dva rukopisa koji se čuvaju u Balkanskom institutu u Sarajevu. Mnogi prijepisi nisu kompletni. Nekoliko prijepisa nalazi se u Turskoj. U Univerzitetskoj biblioteci u Uppsali u Švedskoj čuva se jedan kompletan i vrlo lijep prijepis, koji ovdje prvi put objavljujemo. Rječnik iz Uppsale ima 30 stranica. Naslov, vjerojatno dodat kasnije, glasi: Bosnali lisani üzere lügat-i manzume ('Rječnik u stihu na bosanskom jeziku'). Rukopis je nabavljen iz Kaira 1924. godine, a čuva se u Zbirci rukopisa Univerzitetske biblioteke u Uppsali pod šifrom O. Nov. 546“, piše u predgovoru Rječniku ugledni skandinavski slavist Svein Monnesland.

Niti uspjeh Adise Bašić – a golemo je vratiti se sa jednog od najvećih evropskih sajmova sa nagradom kakvu je ona dobila – niti izdanje iz Tuzle ne zadovoljavaju kriterije po kojima nešto u današnjoj BiH postaje značajno. Nema u njima ništa tabloidno i estradno, nema patritoske demagogije i istog takvog kiča, ma ničega dragog lobotomiziranoj javnosti i medijima u kojima se o, recimo, koncertima i filmovima izvještava tako da se jedino ništa ne kaže o povodu. Ne stigne se, valjda, od opisa haljina i nabrajanja VIP gostiju.

Bosna i Hercegovina kao jedinstven - ali ne samo administrativno, već suštinski - i duhovno slojevit prostor postoji još samo u vlastitom kulturnom nasljeđu i umjetničkim djelima njenih današnjih stanovnika. Sve drugo je tma i tmuša nepregledna. Crni mrak u kojem je onda moguće i da jedno predavanje profesora Besima Spahića bude, pored ostaloga, proglašeno šokantnim. A jedino što je u njemu takvo bilo jeste otvorena, u jezik nauke neuvijena kritičnost, netipična za našu akademsku zajednicu i, dijelom, način koji Spahić svoja izlaganja čini zanimljivim. Sve drugo su samo suhe činjenice koje ne bi trebalo ponavljati, jer bi ih se moralo znati. Ali ih se ne zna u istoj onoj mjeri u kojoj se patriotizam pokazuje i kvarenjem jezika starog stoljećima, a celebrity kultura uspjesima poput onog Adise Bašić suprotstavlja vašare taštine koji se, iz sada već neobjašnjivog razloga, pod obavezno moraju održati u Zetri. Samo što je jednom formalni povod filmska premijera, drugi puta, recimo, rođendan, a treći... Bit će već nešto.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba