Kazališni bifei – svratišta i stratišta (1. dio)

Radiosarajevo.ba
Kazališni bifei – svratišta i stratišta (1. dio)

Piše: Rade Šerbedžija, odlomci iz knjige Green Card

O mirisu kazališnih bifea, šank-dežurstvima, raku kojeg je Bata Stojković učio pušiti, bankašima kazališnih stolova,  Radmilovićevom osobnom Hrvatu, Mihizovom osobnom zatvoru i jednoj pikovoj dami

Kazališni bifei su za kazališne trudbenike, uvjerio sam se, gotovo važnija mjesta i od same pozornice. Uvijek su smješteni ispod ili iza, nekako sa strane u kazališnom labirintu. Zidovi mirišu na glumačke kostime, goveđe gulaše, fileke, alkohol proliven prethodne noći. Uvijek, ma u kojem takvom bifeu bio, osjeća se ono staro, naslijeđeno i neugasivo kazališno siromaštvo. Bez obzira na fasade, blještavilo nacionalnih kuća, kazališni ljudi su uvijek na rubu egzistencije.

Nigdje kao u bifeima ne lomi se intimna čast. Hrana po nižoj cijeni i piće. Niža cijena, naravno, nosi i poniženost.
Otuda i intimni protesti. Često s čašom u ruci.

Ali u kazališnim bifeima živi i umjetnički duh na svoj osobit način. U tim tijesnim i zadimljenim prostorima sazrijevaju zamisli mnogobrojnih predstava. Velikim svjetovima nikada nije tijesno u tim malim prostorima.
Tu se komentiraju uspjesi i neuspjesi.

Igra se šah, pletu se džemperi i vuneni šalovi, razgovara se o politici, pričaju glumačke anegdote i vicevi, promoviraju mladi talenti i ogovaraju prvaci. Tu se prepoznaju i gotovo nekim nepisanim pravilom, skrivaju i štite tajni ljubavnici, određuju se idealne podjele za nove kazališne projekte i ostaje se dugo poslije predstave, uz mnogo pića i pjesama, te su rijetke nedočekane zore.

Nekog glumca, glumicu, režisera ili pisca može voljeti kazališna ili filmska kritika, pa čak i šira publika, ali neće nikad postati “velik”, ako ga ne prihvate kazališni buffeti.

Oni su onaj pravi i konačni sud koji sve postavlja na svoje mjesto. Pa čak, ako se neki “veliki” i ne voli naročito, jer zavist je nešto bez čega se u ovoj profesiji jednostavno ne može živjeti, ipak mu se priznaje njegova “veličina” i njegov talent.

Volio sam te “glumačke oaze”, te naše raznobojne sobe zajedničkog dnevnog i noćnog boravka u kojima smo zaustavljali vrijeme i produžavali djetinjstva.

No, već od studentskih dana, volio sam kročiti novim cestama. Bio sam glumac lutalica i mijenjao sam kazališta, odlazeći zbog ovog ili onog razloga, a sve u potrazi za nekom pravom i punom energijom. Mora biti da je u tome mome “nomadstvu”, bilo i nekog podsvjesnog imitiranja mojih uzora Tadića i Šovagovića, čije su umjetničke vratolomije ostavljale duboke tragove u mojoj duši.

Dežurstva za šankom
Od svih kazališnih bifea u koje sam ulazio, šank “Gavelle” i “Ateljea 212” najčvršće su prirasli uz moja leđa, ruke i ramena. U “Gavelli” se više pjevalo, a u “Ateljeu 212” više pričalo.

Vjerojatno zbog toga što su “Gavellin” šank godinama najupornije držali Emil Glad, Zorko i Dulac, koji jednostavno nisu prestajali sa pjesmom i gemištima, a u “Ateljeu” su dežurni za šankom bili Mihiz, Zoki Radmilović, Petar Kralj i Bora Todorović, kojima se pridružio i Gaga Nikolić, te još i danas drži banak, prepričavajući Zokijeve i Mihizove priče i smišljajući svoje vragometne štosove. Doduše, pjevalo se i u Ateljeu, najviše pod dirigentskom palicom Aljoše Vučkovića, čiji je hit bio “Mene zovu Bodulom”, dok je Mirjana Peić, svojim dubokim, čarobnim altom, očaravala mog prijatelja Ivicu Vidovića, koji se umorno naslanjao čas na njeno, čas na moje rame i lomio čaše, kao što je inače činio po beogradskim kavanama, kad bi čuo njezinu pjesmu ”Ne izlazi majko više pod naš bagrem beli...”

Bata Stojković
Kad god bih odlazio u Beograd, gotovo uvijek bih svratio u “Atelje 212”. Isprva zbog Žike – Dečka, koji je bio jedan od tehničkih šefova, a koga sam zajedno sa Draganom Gajerom upoznao u Dubrovniku krajem šezdesetih, kad smo gotovo svake noći odlazili u "Labirint bar" zbog jedne lijepe prodavačice ljubičica. Žika je bio drugar po profesiji. Držao je mnogo do svojih prijatelja i osobito se družio sa Cicom Perovićem, što je kod nas mladih glumaca izazivalo posebno divljenje. Bila je to povlastica, neka statusna privilegija. Družiti se s Cicom nije mogao bilo tko. Perović je bio “čudan svat”, te se nije mnogo ljudi iz našeg posla moglo pohvaliti da su popili piće s tim čarobnjakom.

Široke duše, kakav je bio, Žika je ponekad, kažu, odlazio na kasna pića sa svojim drugarima, dežurnim policajcima, koji su ga noćima ispraćali po beogradskom asfaltu, te je znao zajedno s njima odlaziti u noćne ophodnje “provjeravati” disco klubove i noćne barove, gdje se predstavljao kao drug Vladulović – viši inspektor za krvne i seksualne delikte.

Ivicu Vidovića i mene je zavolio najviše zbog dalmatinskih pjesama i Dubrovnika u koji je bio do ludila zaljubljen. Čini mi se da me je baš on upoznao sa Batom Stojkovićem, za čiji je ogromni talenat tada samo znao i mario buffet Ateljea 212. S Batom sam se odmah nekako posebno sprijateljio. Ja sam njemu kupovao u Zagrebu kravate, a on meni u Beogradu košulje. I dobro se i teško pilo s njim. I pjevalo. Najviše je volio da u dva glasa otpjevamo
...pogledaj de mala moja,
sa prozora oće l’ zora..

Zadnji put sam ga vidio na slavi kod Duška Kovačevića. Sjedio je, glave podbočene na svoj crni, zlatnim nitima izrezbareni štap. Bio je u licu bijel ko kreč, kako se kaže, i prekomjerno se je znojio. Znao je da umire od raka na plućima. Bila je zadivljujuća njegova hrabrost i pomirenje sa činjenicom da zauvijek odlazi. Kažu da je neposredno poslije operacije pluća, kad se probudio iz narkoze, zatražio medicinsku sestru da mu dade cigaretu. Na njezino odbijanje, zaprijetio je da će počupati sve plastične cijevi kojima je bio venama vezan za razne aparate, preko kojih je dobivao krv i glukozu. Da ga smiri, dala mu je zapaljenu cigaretu i potrčala po dežurnog doktora. Kad ga je doktor vidio kako puši, upitao ga je:
– Što to, pobogu, radiš, Bato?
– Učim raka da puši – rekao je.

Te večeri, kod Duška na slavi, pio je crno vino. Ne mnogo. Tek toliko da bude sudionikom slavlja. Pričali smo o filmu i teatru. Opet mi je, po ko zna koji put, ponovio koliko silno voli Miru Stupicu i Ljubu Tadića, koji su, kao što smo se već odavno složili, prvi među jednakima, bar što se našeg ukusa tiče. Ali kako ni mi nismo neka pero-laka kategorija, podsjetio me s nekim žaljenjem da nije pravedno što nas dvojica nikada nismo zajedno igrali u teatru.
– Ne bi to pozornica izdržala – šapnuo je šeretski. – Uostalom, sad je kasno. Zastor se spušta...
– Ne pričaj gluposti. Još ćeš ti zabijati kazališne golove – dosta neuvjerljivo sam pokušavao ublažiti nelagodu situacije.
Nagnuo se do mene, zagrlio me i sasvim tiho, da nitko ne čuje, počeo pjevati:
... neće zora da svanjava, mala moja,
dok se dragi ne naspava, pogledaj de...

Nastavlja se...

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije