Kanton Sarajevo protiv Kantona Sarajevo

Piše: Nidžara Ahmetašević, za Manjine.ba

Vlada Kantona Sarajevo usvojila je prijedlog budžeta za 2013. godinu koji iznosi oko 718 miliona KM. Prijedlog je usvojen uz 18 glasova za, pet suzdržanih i osam protiv, te je upućen na javnu raspravu. Prema pravilima, javna rasprava se održava u “kantonalnim organima, jedinicama lokalne samouprave, naučnim i stručnim ustanovama”. No, moje razumijevanje demokratije je da svi možemo učestvovati u raspravi o ovakvim temama pa dajem svoj doprinos.

Iz Kantona su požurili da saopće javnosti da ni sami nisu zadovoljni budžetom, ali da se ne može drugačije danas. Otprilike - tako vam je kako vam je, i šutite.

Planom budžeta smanjuju se sredstva namijenjena za potrebe ministarstava obrazovanja (24 miliona KM), prostornog uređenja (20), rada i socijalne politike (13), boračkih pitanja (12,5), saobraćaja (12), MUP-a (6), kulture (6), zdravstva (2). Ukratko, smanjena su budžetska davanja za obrazovanje, kulturu te za najugroženije kategorije, i sigurnost u Kantonu.

Primjera radi, za 10 miliona su smanjena davanja za dječije i porodiljske doplatke.

Govoreći za medije nakon što je nacrt usvojen Suad Zeljković, premijer Kantona, bez imalo stida je rekao da se nalazimo u situaciji koja se zove “nemogućnost života” a u kojoj, prema riječima premijera, “niko nema šta trošiti a niko ne želi da se odrekne stečenih prava”.

U suštini ko najmanje želi da se odrekne stečenih prava u Kantonu Sarajevu, čini se, su premijer, ministri, poslanici i masa onih koji rade u svim službama koje ih okružuju. O eventualnom smanjenju njihovih plata nije se raspravljalo, niti je bilo ko u Skupštini to predložio u toku višesatne rasprave.

Premijer je poručio kako neće biti smanjenja njihovih plata, ali da će se, šta god to da znači “pomno pratiti kako se troše sredstva koja su namjenjena za telefon, gorivo i uopće putne troškove,” te je napomenuo kako primanja i plate nisu iste stvari.

Pomno će se analizirati i troškovi za socijalno ugrožene kategorije, penzionere, učenike, rekao je premijer, izjednačavajući vozikanje službenim autima svoje i svojih službenika i recimo davanja za javne kuhinje u kojima je svaki dan sve više gladnih.

Svaki mjesec iz budžeta Kantona pokrivaju se plate i primanja 10.723 budžetskih korisnika, što iznosi ukupno 230.861.000 KM. Detaljnije, prema postojećim zakonskim propisima, poslanici u Skupštini Kantona Sarajevo imaju najmanje oko 1400 KM platu. A to je samo osnovica. Plata predsjedavajuće Skupštine, bez minulog rada i raznih dodataka, je oko 2500 KM, a zamjenika (a imaju dva) oko 2200 KM.

Prema podacima Centra za civilne inicijative, poslanici u radnom odnosu u Skupštini ostvaruju pravo na naknadu za ishranu za vrijeme rada što je 8 KM po radnom danu provedenom na poslu. Imaju pravo na regres za godišnji odmor od 400 KM, te imaju povlastice kao što je besplatan gradski prevoz i besplatnu godišnju parking kartu.

Oni koji nisu, ali i oni koji jesu, u statusu profesionalnih poslanika u Skupštini, imaju i pravo na stalno mjesečno primanje-paušal u visini jedne prosječne plate u Federaciji što je u septembru prošle godine bilo oko 830 KM.

Većina poslanika su članovi raznih komisija, ali im se to, za divno čudo, ne plaća (što nije praksa u svim kantonima i na svim nivoima. Podsjećanja rada u BiH ima pet nivoa vlasti).

Neki od poslanika, njih 12 tačnije, u isto vrijeme su delegati u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH, te i tamo imaju neka primanja - oni koji nisu profesionalno angažovani paušal, a oni koji jesu pored paušala imaju i platu, topli obrok i regres... Paušal nemaju pravo da primaju u obje institucije.

Koliko rade za ovaj novac je diskutabilno. Neki dolaze redovno na sjednice, rijetki, neki pak se tek povremeno “ukažu” i nikada ne učestvuju u radu.

Ministri i premijer imaju mnogo veće plate, naravno.

Možda im neko predloži, a možda oni razmotre, da znatno umanje davanja za plate poslanika, ministara i drugih budžetskih korisnika, da se ukine topli obrok (kategorija koja ne postoji valjda nigdje na svijetu jer od plate ljudi kupuju sebi topli obrok), da se ministrima potpuno onemogući korištenje službenih automobila jer imaju gradski saobraćaj (u većini zemalja u Europi službenici ovog ranga, često i višeg, korise javni prevoz pa ne znam što su naši drugačiji?), da nemaju regres sve dok je stanje kakvo jeste u Kantonu, da im se ukine pravo na besplatnu godišnju parking kartu jer imaju dovoljno novca da plate i to, da nemaju pravo na službene telefone i reprezentaciju itd. itd.

I možda to nije konačno rješenje, sigurno je dio rješenja, ali bi bilo krajnje moralno, da ne govorimo društveno odgovorno.

Ako može Francuska ukinuti sva protokolarna vozila, na državnom nivou, sniziti plate službencima za 25 do 33 posto, a drugim visokim državnicima i za 40 posto, zašto ne može Kanton Sarajevo?