Kako odgojiti dijete, bez batina

Vaspitanje djece odavno je predmet stručnih i naučnih rasprava koje istražuju i propituju načine, odnosno metode kako roditelji (čitaj majka i otac) trebaju i moraju vaspitati svoje dijete kako bi ona ili on izrasli i stasali u fizički i mentalno zdravo, samostalno, ispravno, socijalno održivo i prihvatljivo dijete. Oni koji ovoj temi ne pristupaju nužno s naučne strane, već empirijski, u situaciji kada imaju dijete pred sobom svakodnevno, dvadeset i četiri sata, složit će se da su često frustrirani ovim teorijama i tezama koje djecu uniformišu, uzimaju kao kalup koji je, po default prazan. 

Piše: Aleksandra Petrić za Radiosarajevo.ba

Na roditeljima je zadatak da ga modeliraju slijedeći jasna pravila i postupke naučnih teorija i teza koje redovno zanemaruju činjenicu da djeca nisu identična, čak i kad su rođena od istih roditelja i odrastaju u potpuno istom socijalnom okruženju. 

S roditeljskim stažom od jedanaest godina mogu da ustvrdim da sam odavno prestala da se primam na ove naučne savjete. Prvu godinu dana, bjesomučno sam kupovala časopise tipa Mama i Beba, Moje Dijete i slično, s odlučnom željom da budem supermama koja sve može i sve zna. I sve ostalo. Sličnih časopisa za očeve nema nigdje u regiji, valjda se očevi rode naučeni i spremni za eskivažu svake moguće vrste. Njima ništa od ovoga ne treba. 

Već nakon nekog vremena, shvatila sam da su moje frustracije postizanja svega što časopisi ove vrste objavjuju i stručnjaci i stručnjakinje nadumaju i objavljuju daleko od onoga što imam pred sobom. Prestala sam konzumeristički trčati za savjetima drugim, i počela sam u sebi tražiti istine o tome kako ću pristupiti osobi koju sam rodila. Od tog momenta, počelo je putovanje u vječnost radosti, nezadovoljstva, sreće, tuge, odlučnosti i slabosti. 

Rastemo zajedno, pohvaljujem je, učim je odgovornosti prema sebi i drugima, drugarstvu i njegovoj važnosti u životu, potrebi da se zaštiti i bude odgovorna za sebe. Imale smo histeričnih momenata u prodavnicama kada nismo mogle da se dogovorimo oko kupovine igračaka, plakanja i smijeha, negodovanja i ljutnje, svađa i mirenja. I tako u beskonačnost i nazad. Sada smo na pragu puberteta, i očekujemo tajfunsku oluju. Ne znam koliko smo za nju spremne, ali trudit ćemo se, obećale smo jedna drugoj. Ne znam koliko sam uspjela izgraditi autoritet i kako se to mjeri po stručnim tezama i naučnim pravilima, ali znam da sam mojoj kćeri prva osoba kojoj će reći sve, u koju ima povjerenje, i prvu će me pitati za mišljenje. 

Ne provodim fizičko kažnjavanje

Ne provodim fizičko kažnjavanje, jer iskreno mislim da je ono duboko pogrešno, beskorisno i štetno po dijete. 

Već duže vrijeme pratim pisanje i istupe Zorana Milivojevića, doktora medicine iz Srbije, koji je, kako mediji u susjednoj nam zemlji kažu istaknuti stručnjak, i najglasniji zagovornik fizičkog kažnjavanja djece kao metoda vaspitanja i građenja roditeljskog autoriteta. On u osnovi smatra da postoji velika razlika između tjelesne kazne i fizičkog zlostavljanja djece, te da se zabranom fizičke kazne ruši autoritet porodice i roditelja. Tjelesnu kaznu propagira u razumnoj mjeri i pri tome ne daje nikakve „instrukcije“ šta bi razumno moglo značiti, kao niti bilo kakvu alternativu batinama. 

Znači to je to, tucite djecu, kaže doktor Zoran, ukoliko ne želite biti narcisi, a vi popustljivi slabići. Koliko batina, toliko i raste vaš autoritet na skali od slabić do supertruper. I još toga mnogo kaže Zoran Milivojević, toliko da ne staje u ovaj tekst. Njegova kampanja je intenzivnija u posljednje vrijeme jer Srbija planira da u Građanski zakonik uvede i formalno-pravnu zabranu fizičkog kažnjavanja djece. On se bori da porodica ne odstupi od patrijarhalnog savršenstva boot kampa i ogrezne u beznađe slobodnog vaspitanja djece po svijesti i savjesti nas koji smo u svakodnevnoj prilici da djeci služimo kao primjer kako treba da odrastaju i žive. Ako ćemo ih tući od malih nogu, oni će, valjda, po teoriji Zorana Milivojevića, biti ljudi za deset. 

Deset nijansi nasilja kao normalnog načina komuniciranja sa sebi bliskima i ostalima, kažem ja. 

U Bosni i Hercegovini su zakoni odavno propisali da fizičko i psihičko kažnjavanje djece nije dozvoljeno, odnosno da je kao takvo kažnjivo. Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske kaže da nasilje u porodici između ostalog predstavlja i vaspitanje djece na način ponižavajućeg postupanja, što uključuje batine. Isti zakon u Federaciji BiH kaže da nasilje u porodici uključuje i upotrebu fizičkog i psihičkog nasilja prema djeci i zanemarivanja u njihovom odgoju.

Eto toliko od mene. Sad idem da se družim sa svojim djetetom. A vi, kako hoćete. 

Banja Luka, 12. decembar 2014. godine