Kad se Babo vrati kući

Piše: Emir Imamović

„I ove godine, kao i svih prethodnih, krajem rujna pred pulski je zatvor iz Bosne stigao autobusni konvoj pun ljudi, željnih čestitati rođendan svom civilnom bogu Fikretu Abdiću Babi, koji u Puli služi 15-godišnju kaznu zbog ratnih zločina... Sva je prilika da se ove godine konvoj pred pulskim zatvorom parkirao zadnji put, jer se očekuje da će Abdić ubrzo biti pušten iz zatvora, nakon odslužene dvije trećine kazne“ – Damir Pilić, novinar Slobodne Dalmacije.

„Prvo i posljednje što moj otac Fikret Abdić želi uraditi nakon što izađe iz zatvora je da zajedno sa dioničarima, stvarnim vlasnicima, preuzme i oživi proizvodnju u Agrokomercu i time stvori preduvjete za oživljavanje i drugih gospodarskih subjekata na području Unsko-sanskog kantona i BiH u cjelini“ – Elvira Abdić Jelenović, kćerka Fikreta Abdića.

„Fikret Abdić bio je izuzetno priznat privrednik, direktor i tvorac prehrambenog kombinata od 13.000 zaposlenih, naglašavam - bio. Što se tiče Abdićevog 'prijedloga' za preuzimanje Agrokomerca, reći ću još jednom - on je čovjek sa više od 70 godina. Nadam se da je dovoljno mudar da ne razmišlja o povratku u politiku, jer bi time učinio veliku uslugu krajiškom narodu. Što se tiče ekonomije, njegova iskustva bi trebalo saslušati“ – Hamdija Lipovača, predsjednik Vlade Unsko-sanskog kantona.

Mogao bi to biti dobar film. Likovi bi se, možda, zvali drugačije, kao i mjesto radnje, ali to je najmanje važno. Na početku bi mladi političar u misiji obnavljanja nekadašnje obiteljske moći, preko doručka, kafe, žene i djece, gledao kroz prozor, u kišno jutro. Na horizontu bi kisnulo ono što je nekada bila tvornica, velika, moćna fabrika na kojoj je počivao davni, zaboravljeni, bolji život. U isto vrijeme bi taxi u mali, siromašni gradić na kraju nesretne zemlje, doveo sedamdesetogodišnjaka, bivšeg robijaša osuđenog za ratni zločin. On, starac za zadnjeg sjedišta, zagledan kroz prozor u ono što je stvarao i čega više nema, bio je upravitelj tvornice bez koje na hiljade ljudi može samo polako skapavati. U zatvoru je desetak godina mislio samo o jednom: kako ponovno pokrenuti proizvodnju. Zajedno, oni mogu biti tandem nade, kao što su nekada, davno, bili rođaci mladog pravnika sa političkim ambicijama i bivši zatvorenik. Samo... Između njih, sadašnjih, je jedan rat, pravi, bukvalno bratoubilački.

Fikret Abdić Babo, uskoro, sredinom marta naredne godine, izlazi iz zatvora, nakon što je, sa dobrim vladanjem, odležao dvije trećine kazne od ukupno petnaest godina na koliko je osuđen zbog ratnih zločina. Agronom koji je od seoske zadruge u jednom od najnerazvijenijih dijelova Bosne i Hercegovine, stvorio prehrambeni koncern, poslujući na tržištu od Bliskog istoka, do bogatog Zapada, zatvorske je godine proveo planirajući - obnovu Agrokomerca. U međuvremenu upokojenog giganta bosanske privrede.

Hamdija Lipovača, pravnik u srednjim tridesetim, bivši gradonačelnik Bihaća, predsjednik Vlade USK-a, potomak je Hamdije i Hakije Pozderac, dvojice moćnih jugoslavenskih i bosanskih političara, čija je – Hamdijina pogotovo – podrška, uz menadžerski dar, Abdiću bila neophodna u pretvaranju Velike Kladuše u još veće čudo u Bosni: gradić bez nezaposlenih – osim onih koji to neće – brandiran, kako se to danas kaže, jajima i paštetama, u kojem je po djecu, pred kuće što su, valjda, najduže u BiH imale zemljane podove, dolazio, kao u američkim filmovima, žuti školski autobus. I sve tako dok se ne odškoluju. Na posao su, čim bi dobili – ili iz Sarajeva, sa stipendiranog studija donijeli – diplomu, išli sami.

Proces Fikretu Abdiću sa kraja osamdesetih godina prošlog vijeka, u kojem je suđen za navodno izdavanje mjenica bez pokrića – što je bila osnova konstruirane afere – nije služio ničemu drugom do rušenju Pozderaca („bosanskih Kennedyija“, kako ih je nazvala Slobodna Bosna) od kojih su danas, na političkoj sceni, ostali: ambiciozni Hamdija u Bihaću i (bolje da nije) Vuk Jeremić u Beogradu. Kolateralna žrtva sječe krajiških knezova izvedene u sumraku Jugoslavije bio je – Agrokomerc. Kompanija čije umiranje traje, evo, preko dvadeset godina. Ustvari, Agrokomerc je i umro, ali još niko nije napisao smrtni list.

Babo je o biznisu znao puno, ali o politici nikada nije imao pojma. Ni u ona doba, kada je mislio da se svaki problem rješava novcem, a svako ko mu može smetati ima ili svoju cijenu ili se boji Hamdije; ni kasnije, kada je, u osvit bosanskog rata postao član Stranke demokratske akcije. Ipak je, takav kakav je bio, a bio je, zapravo, Jugoslaven bez ikakvog odnosa prema tradiciji ili vjeri, zavičajni patriot i, što mu danas ponovno priznaju, „veliki Krajišnik“, dobija najviše bošnjačkih glasova: više i od neodgovornog oca nacije - Alije Izetbegovića. Mjesto predsjednika Predsjedništva BiH ipak prepušta njemu, Izetbegoviću. Šta bi bilo da nije, nikada nećemo znati. Znamo samo šta je bilo: iz Sarajeva je otišao prezren zbog navodne spremnosti na državni udar, u Velikoj Kladuši je, u najgore doba rata, formirao Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna u koju je Hrvatska slala naftu i kekse, a Miloševićeva Srbija visoke oficire KOS-a – Jovicu Stanišića prije svih – i, po potrebi, njihove najbrutalnije operativce, poput Milorada Ulemeka Legije.

Abdić, tvrde njegove pristalice, nije htio ništa više od onoga što danas imaju kantoni u Federaciji. No, ko god o bosanskoj klaonici govori kao o agresiji sa elementima građanskog rata, argumente ima zahvaljujući Abdiću. Njegovi vojnici ratovali su protiv Petog korpusa Armije BiH, dok su mu politički partneri bili lideri srpskih i hrvatskih secesionista - Radovan Karadžić i Mate Boban. U toj APZP otvarani su koncentracioni logori, premlaćivani zarobljenici, dok se Babin kanton prije kantona gradio na isti način kao i Republika Srpska i Herceg – Bosna: brutalnom silom. Fikret Abdić je,na kraju, sve to platio sa deset godina koliko će, od ukupno petnaest, provesti u zatvoru.

Kada se, dakle, Babo vrati kući, čekat će ga mladi Lipovača, lukavi Krajišnik koji ne preza od akumuliranja moći, Lagumdžijin socijalista i financijer projekata Mustafe efendije Cerića, pravnik kojem ambicija ne nedostaje. A ambicioznost je, inače, najkraći put do neprincipijelnosti.

Ako na svijetu postoji osoba kojoj bi uopće palo na pamet da pokušava oživjeti rastureni Agrokomerc, onda je to Fikret Abdić Babo. Kažu, oni što znaju, da je i jedini koji to može napraviti. „Bosansko društvo jest feudalno, pogotovo u Cazinskoj krajini, ali ti ljudi tamo vape za njim. A s druge strane, on to i može samo s takvim narodom. Svojedobno sam obišao sve njegove pogone i vidio da su svi ti ljudi živjeli od toga, i to dobro živjeli. Taj isprobani recept kaže da bi jedino to i imalo smisla, jer on može ponoviti taj fenomen, ako ga puste iz zatvora. On je već u socijalizmu imao kapitalizam, jer je već tada radio isključivo za tržište, tako da nema nikakve sumnje da bi mogao opet uspjeti s Agrokomercom“, izjavio je nedavno hrvatski ekonomista, dr. Slavko Kulić.

Historija se uporno igra tamo gdje joj je najdraže: omaleni, sposobni agronom opet će biti na istom onom ničemu od čega je jednom krenuo do nebesa, a hoće li biti samo omraženi starac ili sjedokosi spasitelj zavisi, u dobroj mjeri, i od potomka Pozderaca koji se, nimalo slučajno, zove Hamdija.

Neko od reditelja iz starog Hollywooda, znao je reći: dajte mi dobre likove, njima će se već nešto desiti. Hamdija Lipovača, mladi premijer Vlade Unsko-sanskog kantona i Fikret Abdić Babo, tvorac Agrokomerca, samoproglašeni predsjednik Autonomne pokrajine, pa Republike Zapadna Bosna, osuđeni ratni zločinac su takvi: dobri likovi kojima će se nešto desiti. U američkom filmu oni bi, zajedno sa pomirenim bivšim ratnicima ispratili prvi šleper pašteta za neko strano tržište i s njim jedan rat koji, više nego bilo šta drugo, određuje odnose u Krajini. Kao što „drugi“ ratovi definiraju odnose u ostatku Bosne – opustošenoj zemlji bez happy enda u kojoj ni duhovi mrtvih, niti živi i nepomireni, nisu ugodno društvo.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba