Kad šaka radi, sve ostalo (ne) ćuti. Treći dio.

 Piše: Aleksandra Petrić za Manjine.ba

Djeca su žrtve nasilja u Bosni i Hercegovini.  Bez ikakve sumnje. To nije nikakva tajna, jer nasilje je sve manje privatno, sakriveno i „navodno.“ Vjerujem da ovo ne govori o tome da je u našoj zemlji nasilje nad djecom u porastu, već ukazuje na činjenicu da postaje dio javnog prostora.

Sve su intenzivnije i sve više gole javne ojedinosti slučajeva u kojima su djevojčice i dječaci objekat agresije. Dobro je da javnost zna za nasilje kojem su izložena djeca, iako ozbiljno zamjeram medijskim lovcima na senzacije, a naročito onima koji uporno tragaju za pojedinostima koje ukazuju na identitet žrtava. Zamjeram im na nedovoljnom trudu da nauče osnove o nasilju, da bi mogli govoriti o njegovim strahotama, bez rizika da će izgledati kao otvoren poziv onima koji nasilje prihvataju kao životni stil, a ne zločin što ono u suštini i jeste. Njihova nemarnost ili direktna namjera da budu prvi koji će objaviti identitet osoba iz bliskog okruženja žrtve, samoj žrtvi ozbiljno umanjuje šanse da (se) zaboravi ono što je preživjela. Kada je identitet žrtve jednom javan, on se ne može poništiti i zaboraviti. A nasilje će se na žalost ponoviti. Jer situacija je očito van kontrole.

Djevojčice i dječaci u BiH su svakodnevno izloženi različitim oblicima nasilja i zlostavljanja u porodici, seksualnom nasilju počinjenom od strane bliskih srodnika i osoba iz bližeg životnog okruženja, kao i vršnjačkom nasilju. Vjerovatno i mnogim drugim gadostima, ali ovo se zvanično i nezvanično računa kao najčešće. Svi koji se bave nasiljem nad djecom će potvrditi da ono traži stroge zakone koji se bezuslovno primjenjuju, veoma osviještene profesionalce i profesionalke u oblasti obrazovanja, zdravstvene i socijalne zaštite, pravosuđa, policije i medija, efikasnu saradnju među njima, jasne i budžetskim parama podržane javne politike i standarde postupanja, koji će na najmanju moguću mjeru svesti mogućnost da se nasilje desi. Ukoliko se desi, učiniće sve što je nužno da svako dijete dobije pravovremenu, senzibilisanu i kontinuiranu podršku, sve dok za njom ima potrebu, odnosno dok se u potpunosti ne oporavi. Naša zemlja nema ove uslove. Ne znam kada će ih imati. To je pitanje za zvaničnike i zvaničnice i odgovornost koju nose njihove javne funkcije.

Kao direktna reakcija na ubistvo sedamnestogodišnje djevojčice iz Pala, u prošlu srijedu je na TV BN emitovana politička emisija „Stav i kontrastav“ na temu maloljetničke delikvencije. Emisija je mogla biti sasvim dobar prostor za poruke javnosti da institucije sistema nasilje ne smiju i neće tolerisati. Ali nije. U emisiji su učestvovali načelnik opštine Pale, načelnik službe kriminalističke policije Centra javne bezbjednosti Istočno Sarajevo i psiholog-pedagog Centra za socijalni rad Bijeljina. Emisija je sasvim fino mogla biti i na nekoj drugoj televiziji, sa ljudima istog ili sličnog profila, čuli biste isto. Policajac i načelnik opštine su sjedili u studiju i mirno ćutali kada je u ključnom momentu voditeljica emisije u krešendu kritikovala zakone koji joj, valjda, ne mogu zabraniti da vlastitom(!) djetetu lupa šamarčine. Ćutali su i kada psiholog-pedagog reče da su se djeca dobro informisala o nekim tamo svojim pravima i konvencijama pa prijete roditeljima i prijavljuju. Za mene to njihovo ćutanje ne znači ništa drugo nego – stanje je redovno. Započni sa šamaranjem. Po potrebi gazi i nogama.

Nisu za sve krivi ljudi na funkcijama.

Iza zatvorenih vrata, djevojčice i dječaci rastu i odrastaju u kulturi nasilja i ćutanja koja forsira šaku kao odgovor na sva moguća i nemoguća pitanja. Smjenjuju se epizode lijepih događaja i pesničenje, a djeca koja su svakodnevno izložena nasilju ne znaju da im život i ne mora biti takav. Roditelji su bili ili još uvijek jesu nečiji objekti.  Život im, kao odraslim osobama, daje privilegiju da postavljaju pravila i u njemu se ne snalaze baš dobro bez da primaju i zadaju udarce. Jedno od pravila jeste da primaju od jačih i vraćaju slabijima, to je logičan razvoj kukavičluka. I udaraju, iako tvrde da to ne čine. Zlostavljaju na mnoge načine, iako kažu da to nije istina. Te iste djevojčice i dječaci će kada i ako dobiju priliku da odrastu biti na jednoj ili drugoj strani. Ili na obadvije.

Komšije osluškuju iza tankih zidova i misle kako ih se svo to tuđe smeće i ljudska prljavština apsolutno ne tiču.  Sutradan će se suočiti sa tupim pogledom u vlastitom domu i pitaće se kada se sve skupa to nasilje meni dogodilo. Možda će se prvi puta izvinuti, a poslije toga će šaka kliziti kao mlijeko i bez puno razmišljanja.

Morbidna je ovakva svakodnevica i mora joj doći kraj. Ja sam majka devetogodišnje djevojčice i svaki dan je učim odgovornosti prema sebi i drugima. Učim je da se smije i bude radosna.

I ona mene uči to isto.

(Banja Luka,  april 2013.)