Kad mržnja pobjeđuje razum

Piše: Nidžara Ahmetašević za Manjine.ba

Nije toliko suluda informacija da su osobe osuđene i optužene za ratne zločine bile među kandidatima na izborima, koliko ta da su ljudi glasali za njih. To ne samo da pokazuje koliko smo nedogovorni prema drugima, nego i prema sebi i svojoj budućnosti.

Mediji su prije izbora izvijestili kako su među kandidatima i trojica osuđenika Branko Grujić, Simo Zarić i Blagoje Simić. U općini Krupa na Uni optuženi Gojko Kličković je čak pobijedio (prema još uvijek nezvaničnim rezultatima izbora), osoba koja je ne samo dovođena u vezu sa ratnim zločinima, nego sa raznim drugim nezakonitim radnjama, i koja se od ovdašnjih vlasti godinama krila.

Grujića je sud u Beogradu osudio na šest godina zatvora zbog zločina u Zvorniku, odnosno prisilno premještanje oko 1.600 Bošnjaka iz Kozluka. Zarić je u Haagu osuđen na šest godina zbog zločina u Šamcu, odnosno jer je učestvovao u ispitivanju i nezakonitom hapšenju civila, i podsticao na prebijanje zatvorenika. Simić je osuđen na 15 godina zbog progona Bošnjaka u istom gradu. Kličković je optužen za zločine počinjene u Bosanskoj Krupi. Prvostepeno je oslobođen optužbi, ali je državno tužilaštvo podnijelo žalbu koja je usvojena i postupak se ponovo vodi.

Spomenula sam ova četiri imena jer su zadnjih dana često u javnosti, ali mogla bih sigurno nabrojati više njih, bez obzira na naciju.

Da pojasnim onima koji to nisu shvatili – osobe koje su osuđene za ratne zločine su ubice ili su saučesnici u ubistvima. Ratni zločini nisu neki bezazleni prekršaj u saobraćaju, ili bacanje smeća kroz prozor, ili tuča u kafani. Ratni zločinci su užasni ljudi sa kojima niko normalan ne želi živjeti, a još manje im pokloniti povjerenje i datu mogućnost da budu lideri u nekoj zajednici. Jer to znači dati im ponovo priliku da urade isto, odnosno da strmoglave cijelu zajednicu u bezdan.

Ubice nemaju naciju. Onaj ko je u stanju ubiti jednu osobu, može se sakriti iza nacije pa reći da je branio ovo ili ono. Ali, ti ljudi vole da ubijaju u suštini. Da opet pojednostavim, jer izgleda da je baš to potrebno da bi neko shvatio o čemu je ovdje riječ – kada glasate za nekoga koga pravosudni organi dovode u vezu sa ratnim zločinima glasate za ubice.

Kasnije će “narod” reći mediji su nas zavadili, političari su krivi, velike sile su htjele rat… Jer najteže je priznati sebi da si sam kriv za svoju bijedu i glupost. Voljela bih znati šta je to u svojoj predizbornoj kampanji recimo Simić obećao ljudima? Šta vam neko kao on može obećati, a da vi povjerujete? Osim da će i dalje biti zločinac kakav je bio prije par godina.

I nije kriv zakon koji omogućava da se svi kandiduju. Dobar je, svakom da ista prava. Nego je, bojim se, pogrešno ono pravo koje daje svakome mogućnost da glasa.

Ustvari jedini razlog što ljudi podržavaju sve te osuđene i optužene, za bilo šta, je što vjeruju da “oni” nanose nepravdu samo “onim drugima”, a ne i njima. Kao da živimo na dvije odvojene planete, “mi” i “oni”. A samo smo kuća pored kuće.

Moram ovdje da citiram Ivu Andrića jer je tako teško dokazati da nije bio u pravu kada je ovo, kao i mnogo šta drugo, napisao: “Znam da mržnja, kao i gnev, ima svoju funkciju u razvitku društva, jer mržnja daje snagu, a gnev izaziva pokret. Ima zastarelih i duboko ukorenjenih nepravdi i zloupotreba, koje samo bujice mržnje i gneva mogu da iščupaju i otplave. A kad te bujice splasnu i nestanu, ostaje mesto za slobodu, za stvaranje boljeg života. Savremenici vide mnogo bolje mržnju i gnev, jer pate od njih, ali potomstvo će videti samo plodove snage i pokreta. Znam ja to dobro. Ali ovo što sam gledao u Bosni, to je nešto drugo. To je mržnja, ali ne kao neki takav momenat u toku društvenog razvitka i neminovan deo jednog istorijskog procesa, nego mržnja koja nastupa kao samostalna snaga, koja sama u sebi nalazi svoju svrhu. Mržnja koja diže čoveka protiv čoveka i zatim podjednako baca u bedu i nesreću ili goni pod zemlju oba protivnika; mržnja koja kao rak u organizmu troši i izjeda sve oko sebe, da na kraju i sama ugine, jer takva mržnja kao plamen, nema stalnog lika ni sopstvenog života; ona je prosto oruđe nagona za uništenjem ili samouništenjem, samo kao takva i postoji, i samo dotle dok svoj zadatak potpunog uništenja ne izvrši.”

Teško mi je shvatiti tu logiku koja u BiH, a manje više i regionu, očito preovladava. Istovremeno, to mi još jednom daje potvrdu da je nama prijeko potreban proces suočavanja sa prošlošću. Pravimo mi neke dječije korake u tom pravcu, ali teško i u nevoljko. Taj proces bi doveo do toga da valjda ljudi shvate da su ratni zločinci ubice, kriminalci, koji ne prezaju da počine najstrašnije moguće zločine i ne biraju ko će im tu biti žrtva. Danas je to osoba druge nacije, sutra drugačijeg seksualnog opredjeljenja, prekosutra navijač drugog tima… Taj proces bi valjda mogao pomoći svakom od nas da sebe pogleda u pravom svjetlu. I da se napokon pomaknemo od riječi koje je veliki Ivo Andrić napisao prije ko zna koliko godina, a kojima nas opisuje kao ljude koje izjeda mržnja. Ili je to potpuno nemoguće?

Svoje reakcije možete poslati autorici na e-mail: nidzara@manjine.ba