Jebo sad hiljadu maraka

Piše: Emir Imamović

U zemlji u kojoj i Djed Mraz prosi – viđen u traženju milostinje kod Vječne vatre prije dvije godine, svjedoci poznati organima gonjenja – umjesto da dijeli poklone, nije nikakvo čudo to što je i Robin Hood zreo za pregleda kod uglednog sarajevskog psihijatra dr. Bore Đukanovića. Socijalista iz Sherwooda je kod kuće otimao bogatima da bi davao siromašnima, a kod nas će, ako već nije počeo, otimati onima što imaju malo, kako bi dao onima što nemaju ništa. Bogate neće dirati. Za njih će glasati na izborima.

Štrajk javnih službenika Federacije BiH, iako više liči na kakvu zajebanciju – štrajkaju sedam dana, svaki dan od dvanaest do dva, što je kao voditi oružanu borbu za slobodu od osam do četiri, pa kući na ručak – izaziva, sudeći po medijskim napisima i, istina očekivanim, reakcijama federalnih vlasti, kolektivnu osudu. O tempora o Evo Morales, da prafaraziram nekoga pametnog, rade za oko 1.400 maraka i bune se, a prosječna plata malo veća od osamsto KM – ovih para, reklo bi se.

Ne znam niti jedan bračni par takozvanih javnih službenika, ali od njih sedam hiljada i dvije stotine, mora biti dvoje što idu na isti posao i kao takvi zarade 2.800 maraka. Rekoh, ja ih ne znam, ali ih mogu „nacrtati“: imaju preko trideset pet godina, dvoje djece – jedno u obdaništu, drugo u osnovnoj školi – stan od sedamdeset kvadrata kupljen na kredit, automobil star petnaestak godina, svako po mobitel, fiksni telefon, internet, kablovsku televiziju, nisu vegetarijanci, puše oboje, al' smanjuju svaki dan... I pravo im je dobro, al' u nekoj stvari. Stan su kupili zahvaljujući jednoj od onih povoljnih kreditnih linija za koje ih je nafrakana bankarska službenica ubijedila da bolje nema nigdje, pa sada sedam, osam stotina maraka svakog prvog preko Sarajeva šalju u, recimo, Austriju, jer naše banke su ili njihove ili Njemačke, ako nisu turske ili malezijske.

Kada plate struju, vodu, grijanje, odvoz smeća, TV pretplatu i kablovsku, tri telefona, vrtić i jednom odu u Mercator, ali oprezno, samo po najnužnije namirnice, sa jednom se grandioznom platom pozdrave. Onu drugu dijele na trideset dana, nakon što oboje „poguraju“ roditelje penzionere sa po sto maraka. Digitron kaže: 1.200 maraka kroz trideset, jeste jednako 40 KM dnevno. Ili malo manje, kada mjesec ima trideset i jedan dan. Februar bi bio najbolji, da nije nakon januara u kojem se otplaćuju novogodišnje radosti, pa se u veljaču prenesu minusi. Dakle, sa četrdeset maraka dnevno, dvoje odraslih i dvoje djece treba jesti, oblačiti se, liječiti od gripe, kupovati novine i knjige, socijalizirati se – ići u kafanu – jednom sedmično ručati u restoranu, makar i ćevape, odlaziti u kino, pozorište, na koncerte, voziti automobil ili kupovati karte gradskog prijevoza, popraviti veš mašinu ili nešto drugo što se, sa vremena na vrijeme, kvari, platiti jednom djetetu ekskurziju, uštediti za godišnji odmor, starijem platiti treninge karatea i dopunsku iz engleskog, a mlađem sinu ponekad dati barem čokoladu...

Pretjerujem? Možda... Kao da se baš mora jesti meso svaki drugi dan, pušiti, pričati na mobitel, gledati National Geographic, ići u kafanu, jesti vani, čitati novine i knjige,posjećivati kino, pozorište i koncerte, mijenjati odjeća, veš prati u mašini... Može se, vala, na posao i pješke, na godišnji na balkon stana u Hrasnom, ni grah nije skup, a može se jesti pet dana. Može se, naučili smo u ratu,bez svega, samo nek' je glava na ramenima.  

I to nas je, da prostite, sjebalo. To da je najvažnije da ne puca i da su svi živi i zdravi, a za ostalo ćemo se snaći. Iz snalaženja smo stigli, prvo, do pitanja: ne je li plata dobra, već je li redovna – inače je neobično da se redovno radi i rad jednako redovno naplati – pa zatim do toga da je važno imati kakav – takav posao i na kraju do spremnosti da se crkavica čeka dva, tri, osam, trideset šest mjeseci.

Iz navedenog je jasno, ja jasniji biti ne mogu, kako mi u štrajku javnih službenika Federacije smeta samo to što su neozbiljni: što ne štrajkaju od non do stop i ne bore se, ne protiv smanjenja plata od četiri i pol posto, već za povećanje od najmanje pet posto. Nije, naime, problem što je plata administrativnog radnika 1.400 maraka, već što je prosječna bijednih osam sto i dvije, tri marke. Nije problem ni što vozač nekog ministra radi za 900 eura, već što to nije uobičajeno sa tendencijom da dogodine bude milja. 

Problem je, međutim, što poslanik u, recimo, Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovini, godišnje može zaraditi oko 100.000 – slovima: sto hiljada maraka – a ne mora raditi ništa. Može na svakoj sjednici čitati novine, slati SMS-ove, rješavati križaljke, koleginici iz suprotnog političkog bloka gledati u dekolte i na kraju glasati kako mu je ranije rečeno. Problem je i što Zlatko Lagumdžija i Sulejman Tihić u Sarajevu imaju više stanova nego članova šire familije – sve i jedan kupljen – što je kuća Milorada Dodika po kvadraturi veća od Sokoca, što pola bivših funkcionera Herceg–Bosne i većina sadašnjih najglasniji branitelja hrvatskih nacionalnih interesa ima vile i apartmane u Makarskoj, odmah do punice, svastike, daidžince Damira Hadžića, što je onaj uhljup Nedžad Branković stambeno, luksuzno naravno, zbrinuo i cuku, što se najviše aktera političkog života krije iza zidina bošnjačkog Dedinja na Poljinama, što... Ma što smo, jednostavno rečeno, mi kreteni.

Ko malo traži, toliko i dobije, ako ima sreće, a ako nema, njemu je i 1.400 maraka k'o milion, samo nek' je redovno. Zato je, eto, svaki štrajk dobar, makar bio i dvosatni. Kada se jedni bune, ima neke nade da će i ostalima doći iz stomaka u glavu. Nije, naime, pristojan život onaj u kojem nisi gladan, već onaj u kojem se od rada može, da ponovim, obnavljati odjeća, liječiti od gripe, kupovati novine i knjige, socijalizirati se – ići u kafanu – makar jednom sedmično ručati u restoranu, odlaziti u kino, pozorište, na koncerte, voziti automobil ili kupovati karte gradskog prijevoza, popraviti veš mašinu ili nešto drugo što se, sa vremena na vrijeme, kvari, platiti jednom djetetu ekskurziju, uštediti za godišnji odmor, starijem platiti treninge karatea i dopunsku iz engleskog, a mlađem sinu kada zatraži čokoladu reći da ne može zato što je već jednu pojeo, a ne zbog toga što mama i tata nemaju ni pfeninga u džepu.

Zgražanje nad štrajkom javnih službenika zapravo je pristajanje na društvo u kojem se kriminogena elita hoće upisati u historiju, dok se roblje hrani pričama o boljoj prošlosti ili o tome kako od Senada sestra, Senada normalno, radi u McDonalds'u u Munchenu i ima 900 eura mjesečno. Inače, za 900 eura u Munchenu se može gotovo isto što i u Sarajevu, ali se o tome ne govori: onima sa platom od 800 maraka, tih dalekih 1.800 izgleda kao ostvarenje sna. A nije ni blizu.

Zaglavljeni između ukidanja Republike Srpske i njenog odvajanja od BiH, suverene i raspadnute Bosne i Hercegovine, trećeg entiteta i deset kantona čiji hladni pogon iznosi pola milijarde maraka godišnje, mi svoju bijedu možda nismo zaslužili, ali pokazujemo nevjerovatnu spremnost da u njoj ostanemo. Osuđujući one što se bore da ne izgube sedamdesetak maraka, saučestvujemo u zločinu nad pristojnim životom, a on, da ponovim, ne znači biti sit, već... Može još jednom:  pristojan život je onaj u kojem se od rada može, da ponovim, obnavljati odjeća, liječiti od gripe, kupovati novine i knjige, socijalizirati se – ići u kafanu – makar jednom sedmično ručati u restoranu, odlaziti u kino, pozorište, na koncerte, voziti automobil ili kupovati karte gradskog prijevoza, popraviti veš mašinu ili nešto drugo što se, sa vremena na vrijeme, kvari, platiti jednom djetetu ekskurziju, uštediti za godišnji odmor, starijem platiti treninge karatea i dopunsku iz engleskog, a mlađem sinu kada zatraži čokoladu reći da ne može zato što je već jednu pojeo, a ne zbog toga što mama i tata nemaju ni pfeninga u džepu.

Onaj tata i ona mama što će, opet, izabrati „naše“ da zarađuju oko 100.000 – slovima: sto hiljada maraka – a ne moraju raditi ništa. Osim, naravno, braniti interese svog gladnog naroda. No, to su već slučajevi za pomenutog Boru Đukanovića. Čim završi sa bosanskim Robin Hoodom dovedenim na pregled zato što je otimao onima koji imaju malo, da bi dao onima što nemaju ništa. Bogate nije dirao, već je za njih – glasao.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba