Jad i bijeda malograda

Piše: Vuk Bačanović

SLIKA PRVA: KAFANA (JAD): On sjedi svaki dan u zabačenoj birtiji u podrumu ruševine. Nakon četvrtog piva prestaje brisati brkove i kapljice koje s njih padaju ostavljaju tragove na prljavom kariranom stoljnjaku. Na džuboksu pušta Indexe po nevjerovatnoj cijeni od 0, 50 KM po pjesmi. Uzdiše. Prešao je 50 i neku, predeverao cijeli rat, a ‘onog’ Sarajeva više nema. Došli seljaci i nametnuli svoje. “Seljak je dobar na selu da ga upregneš u ralo i kažeš mu: ‘Ako budeš dobro radio iskandžijaću te, ako ne, e pa misli se šta će ti se desit! Seljak, seljak to je strahota. Fino treba stavit’ rampu na Marindvor i seljake sve nogom u guzicu!” Na kraju izlaganja naručuje još jednu. Gazda piše u teku. “Danas slušam curu - izbacila sise - govori: ‘Jebem ti kolje!’ Pa đe to ima u gradu? A ti, a ti, jes’ ti iz Sarajeva?” Nakon potvrdnog odgovora slijede salve dragih riječi i pohvala. Sunarodnik je pronađen na otuđenoj teritoriji, u džungli koju su kreirali “seljaci”, te poluživotinjske pridošlice. Da li na ovo odgovoriti sa: “Marš u pi*ku materinu, isti si kao nacionalisti i drugi šovinisti! Kakva je razlika između stava 'Pobij balije!' ili 'Pobij seljake?”, ili se, pak, sažaliti nad jadom malograđanina čiji se svijet razbio u paramparčad, i kojem nije preostalo ništa drugo nego da bespomoćno gleda drobljenje te paramparčadi u prah?” Opredijelivši se za sažaljenje, prihvatam ponuđeno 0,5 “Sarajevsko”. Nisam otpio ni gutljaj, a (malo)građanin je oteturao kroz vrata i nestao u svojoj (sarajevskoj) noći.

SLIKA DRUGA: TRAMVAJ (BIJEDA) “Tras, tras, tras!”, treskalo je udaranje invalidskog štapa na polurazvaljena vrata sarajevskog tramvaja. Starija gospođa je naumila zaustaviti tramvaj u pokretu i uspjela u svome naumu. Po ulasku, treskanje prelazi u histerično vrištanje upućeno vozaču: "Šta je, šta je, vlah te otjer'o iz Novog Pazara pa si meni ovdje doš'o vozit'?" "Vozi, vozi više!", množi se nervozno mrmljanje nekolicine (sjedećih) starijih gospođa. Ton njihovog mrmoljenja neugodno je odobravajući primjedbi ulazeće putnice. "Šta je, bilo bi vam draže da vam vlada Milošević?", začuo se na to bariton (starohercegovačko-crnogorskog naglaska) iz vozačeve kabine. Mrzilački komentari o tome kako je vozač trebao ostati kod Miloševića su se nastavili još nekoliko stanica. Ovu mi je zgodu prepričao drug.

SLIKA TREĆA: INTERNET (JAD) Ja sam, s druge strane, upratio nešto slično na internetu. Od vlaha je, definitivno, gori samo Sandžaklija, pogotovo kad vozi neko od sredstava javnog prevoza. "Zašto ne kopaju kanale ili ne čisti klozete?", zapitali su se mnogi "zabrinuti" građani na internet forumima,kada su, onomad, vozači GRAS-a zločinački štrajkovali. "Trebalo bi da ljube ruku građanima što su uopšte ovdje", komentarisala je tada izvjesna forumašica. Tuča izvjesnog momka sa izvjesnim vozačem dva dana nakon štrajka bila je popraćena komentarom "Sada su već počeli napadati ljude!" Ljudi koji pišu navedene komentare, privatno, najvjerovatnije, u većini slučajeva, odbacuju nacionalizam, odnosno, generalizaciju ljudi na osnovu etničkog porijekla, ili religije. Pa ipak, u svojoj netrpeljivosti prema "pridošlicama", ili ljudima određenog zanata izražavaju najrigidniji klasizam. Određeni ljudi bi trebalo da su predodređeni za niže poslove, treba da ljube ruku blagorodnim plemićima građanskog porijekla, ako neki od njih napravi incident (nekog napadne, nešto ne uradi dobro ili ukrade), kriv je cjelokupan kolektiv (jer je uopšte živ). A stvari je nemoguće zarobiti u vremenu. Sami gradovi i društva u njima nastali su tokom velikih istorijskih promjena, migracija u potrazi za kvalitetnijim životom i novim prilikama, neostvarivim u ruralnim sredinama. Antagonizmi između ranije doseljenog stanovništva i pridošlica su sociološki posve razumljivi, no u Sarajevu, u nedostatku emancipacije, nema ništa do truleži i propasti; s jedne strane uvrijeđenog i prestravljenog (malo)građanstva nesposobnog da iznjedri bilo kakvo rješenje situacije u kojoj se našlo, a s druge odbačenih pridošlica, koji ne znaju i ne mogu drugačije, nego živjeti prema svojim zavičajnim pravilima. Umjesto da emancipuje, (malo)grad (histerično poput babe iz tramvaja) opterećen mitskom slikom o svojoj vječnosti i nepromjenjivosti, odbacuje sve, sva i svakoga. Uzimajući za saveznike one pridošlice koje mu podilaze iz (bespotrebnog) kompleksa niže vrijednosti, (malo)grad rastjeruje i anatemiše kritičare, pljuje, vrijeđa, prijeti, klanja se ofucanim i olinjalim mitovima, bezidejan je, nasjeda na jedne te iste jeftine fore; poput senilnog, pohotnog (bogatog) starca slab je na podilaženja i prostačka udvaranja političkih kurvi. Rječju, nema snage da nosi svoje breme. (Malo)grad ga, doduše, čvrsto drži u sasušenim rukama, ali je isuviše sujetan priznati da stoji u živom blatu i bespovratno tone.

SLIKA ČETVRTA: POLITIKA (BIJEDA) Nastranu što je Čedomir Jovanović bio kadar Zorana Đinđića u vrijeme dok je ovaj zajedno sa svojim političkim saveznikom Radovanom Karadžićem 1994., okretao pečenog vola na Palama. Zanemarimo i to što je bio njegov kadar u vrijeme dok se ovaj zalagao za "savez srpskih zemalja" koji bi se sastojao od Srbije, Crne Gore i Republike Srpske. Zaboravimo, dakle, što je punoljetni i zreli Jovanović bio dio politike podržavanja klanja u BiH. Može biti da je doživio ličnu katarzu i pokajao se radi (ne)mladosti-ludosti. Možemo za ovu priliku zanemariti i činjenicu da pisac ekonomskog programa njegove partije naziva ratnog zločinca Augusta Pinochea "herojem slobodnog čovječanstva", a Dražu Mihailovića legendarnog komandanta legalnih trupa Kraljevine Jugoslavije u borbi protiv povampirenih komunista. Mogli bismo, uzgred, napomenuti da se Jovanović zalaže za privatizaciju cjelokupnog javnog sektora u Srbiji, što podrazumijeva daljnje "racionaliziranje troškova", odnosno masovna otpuštanja i smanjenja plata, ali i to, za (malo)grad nije toliko bitno, jer ga se ne tiče (i jer bi i sam isto sprovodio nad svojim radnicima). Za (malo)grad je, pak, bitna estrada političkih šarenih laža i to je vrhunac političkog mišljenja koji je, u svome raspadu, sposoban apsorbovati. Međutim, ostavimo po strani i bezvrijednu emisiju, kojom su i Dodik i Jovanović sebi obezbijedili odličan PR; sažalimo se na glupošću onih koji u takvim spektaklima, odnosno u tome kako je jedan političar "spustio" drugom, vide nekakvu nadu i potencijalnog spasitelja, poput Amerikanaca u harizmatičnom Obami.

(Malo)grad je i ovom spektaklu za široke narodne mase dao svojstven pečat. More Facebook komentara je Jovanovića slavilo kao "momka iz grada", koji je spustio "krkanu", odnosno seljaku, Dodiku. Može biti da je (malo)grad, koji posjeduje pamćenje zlatne ribice, smetnuo s uma da osuđena ratna zločinka Biljana Plavšić nije odrasla sadeći kupus, već na asfaltu, dok je "krkan" Dodik 1996. iznosio gledišta o tome kako BiH može prosperirati jedino bez entiteta? Bilo je to samo godinu dana nakon što je Đinđić (uz pobočnika Jovanovića) javno deklamovao svoje velikosrpske planove. A onda se sve promijenilo. Đinđić je, posmrtno, postao svetac demokratije, Jovanović njegov namjesnik na zemlji, a "krkan" Dodik pali arhanđeo Lucifer. Čudno? Ne za "demokratiju", zasnovanu na taktici, prema kojoj i najkancerogeniji proizvod može biti izreklamiran kao zdrav za vašu djecu. Ne za "demokratiju" u kojoj su riječi, izjave i deklamacije oružja u odbrani (lične) koristi, u kojoj se koristoljubiva prevrtljivost ne tumači kao licemjerstvo, već kao vrlina. (Malo)grad je najbjedniji konzument takvih "vrlina". Mnoge političke maske se mijenjaju, ali njegovo bezizražajno, zatupjelo lice, ne može skriti ni jedna.