Ideološki đevđiri

Priznajem da sam nezbunjivi stari ljevičar koji nikada nije shvatio na koji bi to način
‘dekonstrukcija’ mogla pomoći radničkoj klasi.
I da, ja sam dosadni stari naučnik koji naivno vjeruje da postoji izvanjski svijet,
da postoje objektivne istine o tom svijetu
i da je moj posao da otkrijem neke od njih.
(Alan Sokal)

Piše: Vuk Bačanović

Đevđir se u internet verziji ‘Vujaklije’ (Vukajlija – rječnik slenga), definiše kao “posuda sa izbušenim dnom ili rešetkom umjesto dna”, “šupljikasta vangla za cijeđenje opranog voća i povrća”, ali i kao “mistični predmet sumnjivog porijekla, nepoznat mlađim generacijama, nepoznatih dimenzija i materijala”, “izraz za nešto što je porozno”. Đevđir je zapravo cjediljka, ili već neka posuda namjenjena gnječenju i/ili cijeđenju. Služi konzumaciji iscijeđenog ili iscjedka.

To jeste i karakteristika i svrha savremenog ideološkog đevđira. To je osoba koja je dio svekolikog đevđirskogsistema sistemskog propuštanja mišljenja u javno mnijenje. Ideološke đevđire, prema tome, najčešće susrećemo u redakcijama različitih mainstreem medija, zatim u izdavačkim kućama, kao i u različitim obrazovnim institucijama, posebno visokoškolskim. U diktatorskim sistemima kao što su nacizam ili staljinizam, posao ideološkog đevđira je bio vrlo pojednostavljen, tj. ono što se smije propustiti kroz filter bilo je vrlo jasno precizirano. Štoviše, ideološki đevđir tog sistema je mogao imati svega jedan otvor posebnog oblika koji daje željene iscjedke. Danas je situacija posve drugačija i daleko teža za sirote ideološke đevđire. Dominacija kognitivnog relativizma, prema kojem nema objektivine istine o stvarnosti (ni o tome kako bi se ljudsko društvo trebalo unaprjeđivati), već se radi o ‘zbiru individualnih istina’ pretvorilo je đevđire u cjediljke sa mnoštvom rupica različitog oblika.

Savremeni ideološki đevđir propušta na sve strane i vrlo mu je teško pomiriti iscjeđene sadržaje sa interesom svoga poslodavca. Stoga sam obrazovni sistem radi na proizvodnji ovakvih kadrova: onih koji, primivši mrve različitih ideologija postaju uvjereni da znaju sve o svim “ravnopravnim” mišljenjima i da ih pošteno ravnopravno tretiraju. No njihovo je ‘znanje’ taman toliko da ih, najprije nesvjesno, učini ovisnim o interesu gazde, a potom i bespomoćnim egzistencijalno ucjenjenim pionom. Dok je ideološki đevđir otvorenih diktatura bio otvoreno instruiran o prirodi svoga posla, njegov savremeni kolega je žrtva “sna” o vlastitoj slobodi. Njegov posao je da se postara da se mnogo toga kaže, ali nipošto da se iz svega toga izvuče neki smislen zaključak. Moderni ideološki đevđir je, suštinski, štancer besmislica.

Procjeđivanje se vrši na dva osnovna načina (sa mnogim podnačinima): upakivanje i (ukoliko ono ne uspije) direktna cenzura. Pakovanje je posebno prozirna praksa ideološkog đevđira i ima više varijanti: utapanje nekonvencionalnog iscjedka (mišljenja) u more drugih “poželjnih” i glupavih sadržaja, kako bi se s njima, uprkos svojoj tačnosti, u potpunosti izjednačilo; povremeno intenzivnijie isticanje nekonvencionalnog mišljenja kako bi se njime izreklamirao (lažni) mainstreem pluralizam. Najzad, nevješto kombinovanje ovo dvoje dovodi do potpune travestije svega što u svojoj konačnici nije besmisleno, odnosno svega što nije nesuvislo, a profitabilno laprdanje.

Direktna cenzura je uvijek očajnički korak savremenog ideološkog đevđira. Opšte je prihvaćeno da je cenzura praksa nedemokratskih i totalitarnih režima, “a mi, jebiga, nismo takvi”, te joj je, stoga, vrlo neugodno otvoreno pribjeći. Savremeni ideološki đevđir će posegnuti za svim mogućim načinima da nešto cenzuriše, a da (pred drugima i samim sobom) ne sruši sliku o sebi kao poštivaocu ‘svetinje’ slobode izražavanja. Većina ideoloških đevđira sebi nisu u stanju priznati da su navučeni i iskorišteni. Cenzuru koju vrše će pravdati dobrim ukusom, procjenama, stručnim mišljenjem, radnim iskustvom. Iznalaziće sve mogućnosti i kanale da skriju šta rade. Ako to ne uspije, žrtve svoje rabote će nastojati da naprave budalama i ubijede da su zapravo one krive, da, zapravo, nisu dobro shvatile šta se dogodilo i da je sve u potpunom redu. Ta oni će, sebi u prilog, citirati desetine knjiga kojima su negdje, valjda, vidjeli naslov ili za njih čuli. Oni samo obavljaju svoj posao i to pošteno.  Nažalost, mnogi ideološki đevđiri su u to i ubijeđeni, ponajviše zbog toga što zbrku u svojoj glavi, uz nešto prirođene inteligencije, smatraju “znanjem”. Zbog toga se osjećaju superiorno nad drugom ‘stokom’, iako su upravo oni zaduženi za hiperprodukciju gluposti i glupana.

Ideološki đevđir je uvijek mediokritet. U svome krajnjem stadiju razvitka, on prestaje biti varalica, kako sebe, tako i svojih žrtava, te svoje mediorkitetstvo ispoljava otvoreno i pred svima, gajeći samoprezir, ali i čudovišno pristajanje na svoju ulogu kukavice. Pristao je na sve, jer je sve suprotno mediokritetstvu beskorisni zanos i utopizam. Ako je nekada nešto i htio drugačije, više nema kud. „Stvarnost“ koju kreira postaje, neumitno, njegova jedina stvarnost. Kognitivni relativizam se razotkriva kao pakao banalnosti i jednoličnosti, kao prvovrsni totalitarizam, a ideološki đevđir kao poslovođa piromana. Kroz njega, bez smetnje, prolaze sve otpadne vode, jer, kao posljedica njegovog posla, ne preostaje više ništa pametno, ništa što je potrebno cijediti. Bujica, nečisti kulja tolikom brzinom da i intelektualni đevđir postaje bespotreban, jer se izjednačuje nečist koja pristiže i ona u njegovoj glavi. Njegov posao je završen. Od intelektualnog, on postaje pohabani đevđir, koji se kao svaki otpad prepušta stihiji koja vodi na deponiju. Nivo nečisti nastavlja da raste, dolazi do grla; ljudi se, linijom manjeg otpora, penju na prste da prežive po cijenu udisanja površinskog smrada. Kada i to postane nemoguće, traže se neugodne alternative, a one, zbog obima kontaminacije, malo toga mogu popraviti.