Hrvatsko pitanje

Piše: Ivan Lovrenović

U procesu hrvatske nacionalne integracije, osobito intenzivnom od posljednjih desetljeća Devetnaestoga stoljeća, vazda je manjkalo razumijevanja za to da je identitet bosanskohercegovačkih Hrvata neodvojiv element cjelovitoga kulturnopovijesnog „pejzaža” i identiteta Bosne i Hercegovine, i da bez njega ili izvan njega naprosto hlapi, te da je i zamišljena „svehrvatska” nacionalna kultura amalgam sačinjen od najmanje tri izrazito diferencirana povijesno-civilizacijska kruga: srednjoevropsko-panonskoga, mediteransko-romanskoga i balkansko-orijentalnoga, upravo, dakle, onoga kojemu pripadaju i koji povijesno suoblikuju bosanskohercegovački Hrvati.

Drobilica nacionalne integracije

Danas, s Dvadesetim stoljećem za leđima, punim političkih lutanja, a na pragu Dvadesetprvoga – Hrvati u Bosni i Hercegovini dalje su od uravnoteženoga rješenja vlastitoga položaja i artikulacije vlastitoga identiteta nego ikada dosad. Još od kraja Devetnaestoga stoljeća nepovratno ubačeni u drobilicu nacionalne integracije, nakon čega danas ne mogu nacionalno više biti ništa drugo nego Hrvati, oni su, istovremeno, preduboko i „neizlječivo” determinirani svojim drevnim, predmodernim i predhrvatskim bosanskokatoličkim identitetom, što u povijesnoj tipologiji uopće nije samoo vjerska oznaka, nego također etničko-politička i civilizacijska. Za takve „nijanse”, od kojih se zapravo i sastoji neponovljiva konkretnost kulture i egzistencije, individualne kao i kolektivne, nacionalna ideologija nikada nema milosti. Hrvatska tradicija političkoga mišljenja nije bila bez pronicljivih promatrača, koji su razumijevali duboku opasnost od ofenzivnog velikodržavlja i panetnizma u odnosu Hrvatske prema Hrvatima u Bosni, respective prema Bosni i Hercegovini. Tako Antun Radić još 1903. godine piše: „Njekoji naši ljudi strašno grde onaj narod u Bosni, koji nije za Hrvate, pa ipak ti isti ljudi traže i zahtijevaju da Bosna mora biti Hrvatska! Dakle ti ljudi očito HOĆE ZEMLJU A NEĆE NARODA! Ili ako hoće i narod, očito hoće da taj narod proti njegovoj volji strpaju pod hrvatsku vladu i da tako stvore veliku Hrvatsku. Ja po duši kažem, da nisam za takvu veliku Hrvatsku.” No, u svim glavnim projektima i pokušajima hrvatske nacionalne integracije, stoljeće unatrag, od Stadlerova katoličkog hrvatstva, preko Mačekova banovinskog pragmatizma, Pavelićeve Endehazije, do Tuđmanova „svehrvatstva” – Bosna je bila tretirana ili kao „hrvatska zemlja” ili je imala politički nestati, dok su bosanski i hercegovački Hrvati praktično bili dobri tek kao Hrvati drugoga reda, kao topovsko meso (kod Pavelića), ili kao masa za etnički inženjering i „amelioraciju” granica (kod Tuđmana).

U takvoj panetničkoj fantazmi biti Hrvatom može se samo tako, da vlastito bosanstvo, to primarno i konkretno življeno iskustvo identiteta, valja u sebi zatrti kao nižu vrijednost, gotovo kao povijesnu krivicu, katkad baš kao sramotu, a sav se dati apstrakciji općega i homogenog Hrvatstva. Nikada taj ideološki konstrukt nije pokazao veću razornost, nego u svojoj zadnjoj, tuđmansko-hadezeovskoj varijanti. Još je tragičnije što on danas, poslije Tuđmana, u Bosni i Hercegovini djeluje istim intenzitetom. Ne više samo u obliku jedne fatalne politike, nego, još gore, u obliku jednoga socijalno-psihološkog stanja, koje se s puno razloga može karakterizirati kao politički shizoidno. U podržavanje takve neosviještene autopercepcije složno su upregnuti svi dijelovi nacionalne elite: političke stranke, kulturna društva, književne i inteligentske udruge, svećenici i Crkva...

Što Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju, na primjer, od prava da glasaju na

parlamentarnim i predsjedničkim izborima u Hrvatskoj? Od toga politički autodestruktivnog prava što im ga je Tuđman, kao rog za svijeću, prodao na početku svoje vladavine, kada mu je imao poslužiti za druge, sasvim određene ciljeve, u ostvarenju kojih je bosanskohercegovačkim Hrvatima bila namijenjena uloga rezervne mehaničke glasačke mase, i uloga ljudske mase za etničko-teritorijalnu razmjenu. Kakvu političku korist im to donosi, na koji način učvršćuje ili poboljšava njihov politički položaj u Bosni i Hercegovini, kako utječe na izgradnju njihova vlastitog političkog identiteta i dostojanstva u toj zemlji, u kojoj su konstitutivan narod kao i druga dva? Što općenito za njih može značiti taj institut koji se inače politološki obrazlaže i definira kao mogućnost i pravo pripadnika dijaspore neke matične države što su, stjecajem hudih okolnosti, otišli da žive u stranim državama? Jasno je da Hrvati iz Bosne i Hercegovine, kada pristaju konzumirati pravo da na izborima u Hrvatskoj glasaju kao pripadnici dijaspore, time pristaju i na legitimno tumačenje vlastitoga statusa po kojemu su oni u Bosni i Hercegovini nečije iseljeništvo u stranoj zemlji, izvan svoje postojbine. S kakvom političkom ozbiljnošću i političkom lojalnošću se uopće može prakticirati hrvatska politika u Bosni i Hercegovini, ako njezini protagonisti i njezina elita (ne samo stranačko-politička, već i građanska, intelektualna, crkvena) pristaju da sami sebe percipiraju kao dijasporu!

„Jedan narod u dvije države“

Postupci koje je inicirao treći predsjednik Hrvatske Ivo Josipović u proljeće 2010. godine (govorom u bosanskohercegovačkom Parlamentu kada je izrazio žaljenje zbog pogrešne politike Hrvatske u ratu u Bosni i Hercegovini, te obilaskom stratišta pripadnika svih triju naroda), te promjene hrvatskog ustava po kojima će se glasanje bosanskohercegovačkih Hrvata na izborima u Republici Hrvatskoj svesti praktično na simboličan čin, predstavljaju prvi korak kojim bi možda moglo započeti istinsko, ozbiljno, neizvjesno dugo putovanje bosanskohercegovačkih Hrvata do njihovoga punog domovinskog političkog kapaciteta i identiteta. Sve do sada – zajedno sa svojim političkim, kulturnim i vjerskim elitama – oni nisu do posljednjih, stvarnih konzekvenci politički osvješćivali krupnu činjenicu da su Bosna i Hercegovina i Hrvatska dvije zasebne, samostalne države (te da se više ne živi pod jednim državnim krovom kao u četiri susljedna državno-politička sistema punih stotinučetrnaest godina prije osamostaljenja 1992. godine), nego su živjeli u sumaglici opasne iluzije o „jednome jedinstvenom narodu”, kojega „ne smiju dijeliti nikakve državne granice”. Tuđman jest bio najmoćniji manipulator tom iluzijom, ali ne bi mogao postići mnogo da u tome nije imao apsolutnu suglasnost i entuzijastične pomagače baš u svim slojevima nacionalne i crkvene elite u Bosni i Hercegovini.

Da bi hrvatska nacionalna kultura istinski integrirala bosanske Hrvate, ona bi morala naći mogućnost da se potpuno i bez ostatka otvori za bosanske, balkanske i orijentalne elemente njihovoga identiteta i naslijeđa. No, ti su elementi u isti mah dio zajedničkoga bosanskohercegovačkog identiteta, što ga bosanski Hrvati dijele s Muslimanima, sa Srbima i s mnogim drugim manjim ili većim etničkim grupama u Bosni i Hercegovini. To je ona najdublja antropološka činjenica Bosne, s kojom nijedna moderna nacionalno-ideološka koncepcija ne zna izaći na kraj, nego joj kao alternativu ispostavlja razdvajanje. Do danas se nije pojavila otvorena koncepcija hrvatske nacionalne kulture, koja bi bosanske Hrvate uključivala takve kakvi jesu, sa svime što sobom nose, a u isti mah apsolutno poštujući i, dapače, potičući njihovu kulturnu i političku pripadnost Bosni i Hercegovini. Svaka je imala aspiracija da ih integrira, ali tako što bi prethodno isisala iz njih njihovu identitetnu supstancu – debalkanizirala ih i debosnizirala, te njihov politički i kulturni identitet svela na ulogu agenata hrvatske državno-političke ideje.

Tko su, dakle, Hrvati u Bosni i Hercegovini, što je stvarni sadržaj toga pojma? Poseban zapadnobalkanski, orijentalno-evropski mikro-identitet, stoljećima su u kulturološko-civilizacijskom smislu postojali kao južnoslavenski i evropski unikum. Stvarno određujuća kategori­ja toga identiteta u kulturno-tradicijskom smislu bila je – bosanskohercegovački sociokulturni kontekst i ambijent. S druge strane, kulturni identitet ni jednoga od etničkih sudionika toga konteksta nije se razvijao ni uobličavao kao apsolutan, nego kao relativan. Nitko nije bio samo to što nominalno jest, nego i nešto drugo. Tako, uostalom, kulturnu pri­padnost i definiraju svi respektabilni moderni znalci i istraživači: ona se zapravo i ne određuje nekakvim idealnim, jednostrukim i stabilnim identitetom, već načinom komunikacije u zajednič­kom referencijalnom sustavu. Tek u skladu s tom jednostavnom formulom, iz samoga života izvedenom, a fantastičnom u svojoj ci­vilizacijskoj interaktivnosti, moguće je na potpun, nefrustriran način biti Hrvatom u Bosni i Hercegovini i integralnim baštinikom golema duhovnoga i kulturnoga naslijedstva te zemlje, koje je starije, obu­hvatnije i mudrije od svake njezine moderne, male, sebične etnonacije. Naša slavenska, naša kršćanska, kao uostalom i islamska sekvenca bosanske povijesti, samo je mali odsječak u višemilenijskom kulturnom i duhovnom naslijedstvu ove zemlje. Mudrost i umijeće nasljeđivanja – to je danas jedna od glavnih tema suvremenog svijeta. Baš sada, kad se u svijetu i u Evropi budi zanimanje za reafirmaciju i reartikulaciju takvih konkretnih, lokalnih identiteta, hoće li politički izbor bosanskih Hrvata biti da se cijela jedna milenijska kolektivna memorija: povijest zemlje i naroda, socijalne strukture, mentalitet, kultura, jezik, načini vjerovanja, vrijednost povijesnoga iskustva života u plurimorfnoj zajednici – istopi i utrne u ideološkoj iluziji totaliteta Nacije?

Hibridni identitet

Od osamostaljenja Bosne i Hercegovine, pa kroz rat, i kroz cijelo poslijeratno razdoblje do danas, hrvatska etnopolitika u oblasti obrazovanja, kulture, jezika, vjerske pouke, jednom riječju, politika izgradnje novoga nacionalnog identiteta, realizirana je pod apsolutnom dominacijom hercegovačkoga ratnog i političkog vodstva spremno i slijepo podložnog diktatu Zagreba. Pa i kad je taj diktat prestao, hrvatska se politika identiteta u Bosni i Hercegovini nastavila voditi istom panetničkom idejom, bez ikakve promjene ili prilagodbe. Suprotna svemu gore izloženome, to je bila i ostala nesmiljena politika unifikacijskoga političkog i kulturnog pankroatizma, koja je proizvela temeljitu reartikulaciju hrvatskoga kulturnog i političkog identiteta u Bosni i Hercegovini, planski provodeći strategiju damnatio memoriae nad znakovima jedne historijski baštinjene, stoljećima sedimentirane tradicije i kulture, po kojoj je ovaj svijet – Hrvati-katolici u Bosni i u Hercegovini – bio jedinstven, svoj i prepoznatljiv. Bio je to, dakle, jedan hibridni i tranzitivni kulturni identitet, koji je svoju prepoznatljivost i različitost očitovao u oba smjera – i spram cjeline bosanskohercegovačkoga kulturnoga konteksta, i spram cjeline hrvatske nacionalne kulture, a ne gubeći nikada svojstvo organskoga pripadanja i jednom i drugom kontekstu.

Jedno od lica najnovije forsirane promjene bosanskoga hrvatstva je i katastrofično pražnjenje drevnih katoličko-hrvatskih zavičaja u Bosni (Bosanska Posavina, srednja Bosna, Sarajevo, Bosanska Krajina...), te potpuno premještanje središta političke moći, kulturno-obrazovnih institucija i političkoga predstavljanja u zapadnu Hercegovinu, pa se reartikulacija hrvatskoga identiteta, hrvatske kulture i hrvatskih političkih težnji u Bosni i Hercegovini i u teritorijalnom, i institucionalno-organizacijskom, i u mentalno-političkom pogledu očituje kao posvemašnja hercegovinizacija. Tim priručnim terminom se, dakle, ne označava samo geografsko-teritorijalni aspekt promjene hrvatskoga identiteta, nego i političko-nacionalni, koji u velikoj mjeri prožima cjelokupno hrvatsko stanovništvo u novoj, postdejtonskoj Bosni i Hercegovini.

O Hercegovini i o Hercegovcima govori se mnogo, zna malo, a i to malo – grubo pojednostavljeno, svedeno na nekoliko otrcanih stereotipa. I kad su afirmativni, i kad su pejorativni, ovisno o tomu od koga dolaze, ti su stereotipi rezultat jednako primitivnih generalizacija. Doduše, za to je dobrim dijelom zaslužna sama tema: Hercegovaca je, naime, u ukupnom broju tako malo, napadno su prisutni i etnografski prepoznatljivi gdje god se nađu, a u svojim su najučestalijim osobinama ekstremno izraziti. U odnosu na stereotipe Hercegovina je, međutim, jedan mnogo slojevitiji prostor, začudna u svojoj arhajskoj etnokulturnoj povijesti i ispremiješanosti, fascinantna u svim svojim različitim licima, sa svojim metafizičkim pejzažima, koji, kad ih jednom doživite, ostaju u vama trajno. Najprije, valja podsjetiti da je Hercegovina, baš kao i Bosna, izrazito multikonfesionalna zemlja, i da je nekoliko puta veća od zapadne, „hrvatske” Hercegovine. Od Makljena i Ivana, do Neuma i Trebinja, od Zelengore do Trebižata – to je zemlja katolika, pravoslavaca i muslimana, Hrvata, Srba i Bošnjaka, za koje su još stari istraživači (Krunoslav Draganović, na primjer, kojega se nikako ne može okriviti za slabo hrvatstvo) ustanovili zanimljivu crtu – konfesionalnost ih razlikuje, dok su u kulturnom, kolektivno-mentalitetnom i jezičnom pogledu frapantno jednaki. Jezik kojim su govorili i govore, jezik je istoga kulturnoga areala, potpuno jednak i u primordijalnom, melodijsko-artikulacijskom, i u gramatičkom i u mentalitetnom smislu. Nije mali broj hercegovačkih obitelji svih triju vjera, u kojima se i danas veoma jasno pamti koljeno i događaj u kojemu se promijenila vjera. Do posljednjega rata bilo ih je koji su se bez ikakva zazora rođakali.

Biskup Barišić i paša Rizvanbegović

Izrazitiji vjerski (katolički) pa po njemu i nacionalni identitet u zapadnoj Hercegovini počinje se stvarati polovicom 19. stoljeća, kada (1846) bosanski fratri rodom iz Hercegovine osnivaju samostan na Široku Brijegu, težeći da se i organizacijski odvoje od franjevačke provincije Bosne Srebrene. To je bilo u vrijeme dugotrajne afere, u kojoj je častohlepni biskup fra Rafo Barišić podijelio cijelu tadašnju katoličku Bosnu i Hercegovinu na dva krvavo zavađena tabora. Istovremeno, ambiciozni lokalni moćnik Rizvanbegović radio je na tomu da Hercegovinu odvoji iz Bosanskoga pašaluka i stavi pod svoju upravu. Tako su se u bizarnom spletu okolnosti podudarile dvije osobne ambicije i dva povijesna procesa. Barišić se približio Rizvanbegoviću, a ovaj u njemu prepoznao korisno sredstvo za sebe. Rezultat je bio dvostruk: u turskom sistemu vlasti Hercegovina je odvojena od Bosne i povjerena na vezirovanje Ali-paši Rizvanbegoviću (koji je prethodno jedini od bosanskohercegovačkih velikaša iznevjerio Husein-kapetana Gradaščevića u njegovoj pobuni protiv centralne vlasti iz Carigrada), a u sistemu crkvene organizacije Hercegovina je otcijepljena od Bosne i kao apostolski vikarijat (biskupija) i kao franjevačka provincija, a Barišić postavljen za prvoga biskupa.

Zapadna Hercegovina u novijoj političkoj povijesti je regija prema kojoj se svaki državni sustav i svaka politička vlast odnosila ne samo maćehinski nego i neprijateljski. Do anegdotizma poznata kao zemlja vina i duhana, ali i emigracije, to je pokrajina u kojoj se kroz historiju, u muci i patnji, generacije skrbe oko svakodnevne egzistencije pod budnim okom neprijateljski raspoložene vlasti oličene u žandaru i financu, a pod crkvenim zvonikom kao svojom jedinom duhovnom utjehom. Tako oblikovan politički mentalitet svaku je vlast, osim one koju bi izravno osjećao kao svoju, nužno držao neprijateljskom. Na to se nadovezala mračna historija zločina i kazne iz Drugoga svjetskog rata, pa zatim iz 1945. i kasnije, kada je gotovo čitav zapadnohercegovački svijet bio a priori imenovan kao ustaški u najcrnjem značenju toga pojma, što je poticalo nove valove emigracije. Nije čudno što je taj svijet razvio izuzetnu sposobnost preživljavanja, a s druge strane izrazito negativistički refleks prema državi i njezinim institucijama. Lako je zato razumjeti otkuda u zapadnih Hercegovaca, koji su svi mahom Hrvati i katolici, tako naglašena inklinacija prema Hrvatskoj kao državi, te Zagrebu kao središtu te države.

Koji model autonomije?

Danas više ne može biti nikakve dileme: iz takvoga historijski novog, hercegoviniziranog hrvatskog kulturnog identiteta i političkog kuta gledanja na Bosnu i Hercegovinu bit će ubuduće presudno određivan način na koji će Hrvati tražiti svoja prava, oblikovati svoje mjesto i položaj u ovoj zemlji. Nesumnjivo je da to traženje mora ići u pravcu osiguravanja određene vrste i stupnja političke i kulturne autonomije. Politika i političari, koji će predvoditi to traženje istupajući u ime novoartikuliranoga hrvatskog identiteta, s političkom i financijskom moći koncentriranom u Hercegovini, pokazat će svoje dugoročne namjere, prirodu svojega shvaćanja hrvatskoga prava na ovu zemlju i svojega shvaćanja hrvatske historičnosti u Bosni i Hercegovini, tako što će se opredjeljivati za jedan od dva moguća modela autonomije, koje je kratko moguće opisati kao teritorijalni i institucionalni.

U znaku prvoga, teritorijalnog načela, stajala je zapravo sva dosadašnja politika koja je vođena u ime Hrvata u ovoj zemlji. To je ona politika koja je od samoga svojega početka, od slijepoga pristajanja na ulogu Tuđmanove filijale 1990. godine, bolovala od glavnoga „istočnog grijeha” – neautohtonosti i neautentičnosti, te se zato ni do danas nije uspjela nametnuti kao aktivan i ravnopravan faktor u političkom životu Bosne i Hercegovine, koji se posljednjih godina gotovo sasvim sveo na bipolarni srpsko-bošnjački odnos. To je i jedan od glavnih razloga zbog kojih hrvatska politika ne uspijeva steći vjerodostojnost i respektabilnost u inače opravdanim zahtjevima za ispravljanje inferiornog ustavno-političkoga položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini. I premda je politika teritorijalizacije donijela brojne pogubne posljedice, ona suštinski nije drukčija ni danas.

Teži i zahtjevniji, ali za eventualni politički oporavak hrvatstva u Bosni i Hercegovini sigurno bolji i produktivniji, bio bi put traženja i postizanja institucionalne autonomije i ravnopravnosti, kao rješenja jednakog za sve, u cijeloj državi, što znači i u Federaciji BiH i u Republici Srpskoj, čime bi se, ujedno, na miran a strukturalan način mogao omekšati rigidni mononacionalni karakter Republike Srpske. Jedino takvim rješenjima, a i to sporo i neizvjesno, mogli bi se zaustaviti i preokrenuti današnji trendovi demografskoga osipanja i kulturno-identitetnoga obezličavanja, te pozitivno utjecati na odnos Hrvata prema Bosni, toj unatoč svemu ipak njihovoj zemlji, i na mogućnost da se barem u nekoj mjeri ponovo počnu ukorjenjivati u mjestima svojega porijekla, gdje ih ponegdje još uvijek čekaju njihova i njihovih predaka imanja i kuće... Također, traženje najboljih rješenja u okviru ovakvoga modela autonomije predstavljalo bi i relaksirajuću alternativu za današnju nepodnošljivu političku dramu koja se, pojednostavljeno govoreći, svodi na dilemu – Bosna i Hercegovina: tri nacionalne države ili država triju nacija, dilemu koja je neizbježno praćena psihozom i crnim predviđanjima raspada države.

Iz odlučivanja za jedan ili drugi model bit će, dakle, moguće iščitati što je u ovim sudbonosnim vremenima bio pravi cilj hrvatske politike i hrvatskih političara: oživljavanje bosanskohercegovačkoga hrvatstva u njegovoj povijesnoj ukorijenjenosti, geografskoj rasprostranjenosti i kulturalnoj slojevitosti, drugim riječima, ponovno, demokratsko „osvajanje” Bosne i Hercegovine kao i hrvatske zemlje, ili, pak, dalje i konačno svođenje bosanskohercegovačkoga hrvatstva na hercegoviniziran, kulturalno i teritorijalno sužen i ograničen identitet.

(U slijedećem nastavku: Historijska nulta tačka)

Napomena. U ovoj kolumni aktualiziraju se teze o prilikama, odnosima i stanju u Bosni i Hercegovini iz knjige Bosna i Hercegovina - budućnost nezavršenoga rata koju sam objavio u koautorstvu s Miljenkom Jergovićem (Novi Liber, Zagreb 2010). Taj tekst završen u ljeto 2010. godine. Današnje političko stanje u našoj zemlji govori da su analitički nalazi i uvidi iz spomenute knjige, po kojima je u njezin naslov došla zapitanost o budućnosti nezavršenoga rata, stekli pojačanu aktualnost.

Svaku svoju reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: lovrenovic@radiosarajevo.ba