Heroj generacije: Adnan Hamidović Frenkie

Piše: Emir Imamović

„Možemo drugima izraziti sućut / il još dvajs godina ovako u krug“, stih je Adnana Hamidovića Frenkija sa njegovog novog albuma Troyanac, iz pjesme Pismo Milanu; najvažnije i najhrabrije koju je ikada napisao, a on, to se valjda zna – zapravo bi se moralo znati – nije neko koga određuju strahovi.

Ima, dakle, Frenkie novi album, na njemu trinaest pjesama iz kojih je i onima skeptičnim konačno jasno da smo od njegovog prvog pojavljivanja, kako sam kaže, samo u drugom kontekstu, „prisustvovali nečemu velikom“. E, to veliko je u međuvremenu, recimo tako, preraslo samo sebe. Frenkie je sazrio na najbolji mogući način: on ne zove na revoluciju, ne repa stihove pogodne za juriše s maramom preko lica i Molotovljevim koktelom u ruci – što je naročito besmisleno u zemlji u kojoj je državni udar praktično nemoguć, jer za osvojiti sve važne institucije treba južno krilo NATO-a – već, kako bi rekao Johny, kuži svijet. Ovaj naš svijet u kojem traje otvoreno prvenstvo između nacionalizma za vanjsku i primitivizma za unutrašnju upotrebu; svijet u kojem je, kao u pjesmi Napaćeni Bošnjo i „mobitel Srbin, iphone 4S“; vrijeme u kojem „sve jasno je“, a „zajednički neprijatelj zove se sistem“.

Nije se, pri tome, Frenkie predao, sasvim suprotno: za njega „nema stajanja, nema predavanja“, ali je, uz sve ostalo, shvatio kako juriš nije uvijek najkraći put do pobjede. „Kada sam odlučio da moj novi album nosi ime 'Troyanac' i počeo o tome razmišljati malo ozbiljnije, zamišljao sam kako bi izgledao jedan moderni trojanac? Onda sam shvatio da ih poznajem nekoliko. To su moji prijatelji koji su zakoračili u svoje tridesete, osnovali obitelj, našli posao, ali pri tome nisu zaboravili svoje ideale i principe. Svi mi koji radimo u firmama, školama, fakultetima, kancelarijama, bolnicama, parlamentima i koji tamo, dakle iznutra pokušavamo da promijenimo dosadašnji, balkanski način razmišljanja i poslovanja. Neki su vremenom podlegli struji koja i danas djelomično uspijeva održati na životu stara pravila, ali sam siguran da ima i onih koji se još bore i polako iznutra mijenjaju stvari. Tradicionalne metode pomoću kojih smo se do sada borili zastarijevaju i neke tvrđave se mogu zauzeti samo iznutra, zato je vrijeme da postanemo Troyanci!“, rekao je, a prenijela Federalna televizija.

Nije Frenkie samo mislio na grčku mitologiju i šupljeg konja pomoću kojeg je osvojena Troja, već i na ono što se po njemu zove: software koji, krajnje pojednostavljeno kazano, manipulira sistemom iznutra tako što koristi dostupne podatke ili usporava rad istog tog sistema. Nije to, međutim, najvažnije u cijeloj priči o albumu zbog kojeg će, ako već nije, Adnan Hamidović postati neko kome će reći da je pljunuo na „svoje žrtve i djedove“. Naročito zbog već pomenutog „Pisma Milanu“.

Te tri minute i četrdeset osam sekundi pokazuju, uz sve ostalo, dvije velike, važne stvari: druga je da se protivnika može razumjeti samo ako se stavimo u njegovu poziciju, a prva da se moralno superiorna pozicija žrtve čuva tako što se vlastita žrtva ne nosi kao legitimacija i ne zloupotrebljava kao opravdanje. Ili, kako kaže Adnan: „Ne treba mi spomenik, ja živim, to znači da sam pobjednik“. Adnan Hamidović, baš kao i Edo Maajka, zna, da parafraziramo brčanskog pjesnika, ko je počeo rat, zna šta je bilo kad su mu šešeljevci ušli u grad, uz tek jednu, sitnu razliku: Edina je iz Brčkog bježao pred četnicima vojvode Voje, dok je Frenkie iz Bijeljine otišao ispod kame „Tigrova“ Željka Ražnatovića Arkana. Bilo mu je tada tek deset godina.

E taj Adnan piše jednom, nekom Milanu, koji se one 1992. igrao – šta bi, inače, trebao raditi sa deset godina? – da bi u školi, kući, sa televizije, kasnije učio ono zbog čega se danas ježi na ezan sa minareta, a u Sarajevu osjeća skoro kao Frenkie u Trebinju. Pri tome, a to je najvažnije, Frenkie ne drži predavanje, ne pokušava svog Milana prosvijetliti, ne testira ga pitanjima o genocidu, niti mu o Kazanima govori sa prokletim „ali“. Ne broji Adnan masovne grobnice i porušene džamije, ne uspoređuje brojke i ne tvrdi da su, kako bi rekao Alija Izetbegović, naše budale samo budale, a njihove teroristi – ne, on je „odlučio da pruži ruku prvi“. I da razgovara. Pri tome ne misli da je razgovor kada jedan govori dok se drugi slaže. Za Frenkija je, kao i za Damira Avdića Grahu, još jednog tuzlanskog pjesnika, vrijeme da se upoznamo onakvi kakvi stvarno jesmo. I između sebe i unutar sebe. Adnan, naime, zna, da izbora nema. Osim ako se pod tim ne podrazumijeva vrćenje u krug ili novi rat. Odnosno, još dvadeset istih godina ili mala, ali krvava pauza, pa dvadeset istih godina. I tako dok ne crknemo.

„Pismo Milanu“ nije, naravno, pjesma za osjetljive uši dizel Bošnjaka, za profesionalne žrtve i patriote koje snivaju neke naše „Oluje“, ali ni za one što bi sa ubojicama vlastite djece pili kafu. Pjesma je to čiji autor nije u sukobu sa stvarnošću, niti je trajno naseljen u prošlosti. Adnan Hamidović Frenkie zna gdje živi i gdje bi volio živjeti; ne zanima njega patetična priča o zajedničkim Bajramima i slavama, već neko sutra u kojem adnani i milani neće osjećati sigurnost samo tamo gdje su u većini.

„Troyanac“ je važan album, a njegov autor golem pjesnik generacija kojima su najbolje godine pojedene, ali i generacija koje će, ako počnu razgovarati, onima iza sebe ostaviti nešto više od šutnje u mržnji, jednako gadne govoru iste te mržnje. „Namjera mi je iskrena i zato sam miran/ na njihova pravila ne bi ni danas pristao/ vrijeme nek pokaže da li sam se borio ili izdao“, kaže Frenkie. I to je jedina greška njegovog CD-a. Frenkie izdati ne zna ono za šta se vrijedi boriti.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba