Govore, a ne vide i ne čuju

Piše: Nidžara Ahmetašević za Manjine.ba

Istraživanja pokazuju da je u Bosni i Hercegovini, ali i regionu, sloboda medija veoma ograničena. Novinari su izloženi raznim vrstama pritiska – od onih političkih do ekonomskih, a često su i meta napada. Zakoni koji ih štite, kao i slobodu govora, tek su mrtvo slovo na papiru.

“Zašto toliko kukamo?”, postavio je pitanje Dinko Gruhonjić, novinar iz Vojvodine, na Drugoj konferenciji medija Jugoistočne Evrope koju je OSCE Ured za slobodu medija organizovao prošle sedmice u Beogradu. Gruhonjić je sam dao i odgovor: “Jer ako napadaju nas, onda napadaju i vas – građane.”

Ova kratka, a važna lekcija, u regionu tek treba da bude naučena. Isto tako, tek treba da naučimo da su mediji ogledalo društva. A naše ogledalo pokazuje ružnu sliku društva u kojem vladaju predrasude, u kojem su slobode limitirane, u kojem je politika duboko upletena u sve sfere, gdje se ne zna granica organizovanog kriminala i državnog aparata… Ali i društva u kojem intelektualci i nevladine organizacije, koje zajedno sa medijima čine dio onog što se zove civilni sektor, ne preuzimaju na sebe niti dio odgovornosti koja im je data onda kada su odlučili da postanu to što jesu.

Mediji su ti koji bi trebali davati informacije i postavljati određene teme u fokus (da li to i kako rade, tema je za neke druge kolumne), a intelektualci i nevladin sektor bi trebali, barem tako teorija kaže, analizirati dostupne informacije i tumačiti ih građanima. Svi zajedno kreiramo prostor za razmjenu ideja, u kojem bi trebalo da se rodi nešto novo. Preduslov je da su svi ovi segmenti potpuno nezavisni, što kod nas teško da je slučaj.

Konačan cilj je kreiranje društva koje je informisano, te spremno da se uključi u politički život, odnosno da glasa za eventualne promjene. Jednom riječju – demokratija.

No, saradnja između ova tri segmenta civilnog društva u BiH jednostavno ne ide jer nedostaje povjerenje, a puno je sujeta. I dok se dogovore ko kome vjeruje ili ne i zašto, profitiraju političari i druge interesne grupe koje često kao svrhu postojanja imaju jedino vlastitu dobit. A na gubitku je javnost, odnosno građani.

U BiH to izgleda tako da nevladin sektor ne sarađuje sa medijima, ili to radi tek rijetko. Informacije koje imaju plasiraju putem svojih kanala koji najčešće nisu dostupni širokoj javnosti, te se može postaviti pitanje koja je njihova svrha sem da zadovolje donatore?

Intelektualci se bave, često, isključivo sticanjem materijalne dobiti i vlastite koristi, ili marginalnim pitanjima. Rijetki izuzeci koji su spremni da izađu u javnost sa analizama koje mogu biti od širokog značaja, bivaju u nemilosti kako kolega tako i nevladinog sektora, a javnost na kraju ne dobije ništa.

Još gore, intelektualci i nevladin sektor često su potpuno neinformisani o onom što se dešava u svijetu u kojem žive. Intelektualna elita je tu tek da napadne medije, a i to povremeno, jer oni ne čitaju i ponose se time. A i kada čitaju, najčešće “krive stvari čitaju”. Pardon, vole da prate medije iz Hrvatske. Valjda jer ih to tek oslobađa svake odgovornosti, a saznaju nešto o tome šta se dešava na špici u Zagrebu, šta radi Nives Celzijus, ko je sve ljetovao na Hvaru…

Moje povjerenje u nevladin sektor u BiH, a i intelektualnu “elitu” je iz godine u godinu sve slabije. Kao i njihovo u medije. Ali ja njih još uvijek, ako i kada se oglase javno, slušam, razmatram, analiziram. Malo toga imam pred sobom za razmatranje. Ne mogu se sjetiti puno imena ljudi koji pripadaju ovom krugu, a koji su govorili o seksualnim skandalima na univerzitetima, o ratnim zločincima koji slobodno djeluju u našem društvu, o korumpiranim vlastima, nefunkcionalnom pravosuđu, o sprezi organizovanog kriminala i vlasti, o tome da su zakoni tek mrtvo slovo na papiru, o lošem obrazovnom sistemu… Još rjeđe o napadima na novinare, ulozi medija, javnog servisa, važnosti slobode govora… O svemu tome čujem samo iz medija koje intelektulci, znamo već, ne čitaju, ne gledaju, ne slušaju – ne primjećuju.

Istovremeno, nevladin sektor (čast izuzecima koji se hrabro bore i vjeruju u ono što rade) uglavnom trči od donatora do donatora i jedina im je svrha uhljebljenje onih koji su tu zaposleni. Oglase se tek kada to “projekat” odnosno donator od njih traži. A donatori, budimo iskreni, traže samo ono što njima odgovara u datom trenutku i nije im stalo, niti je za očekivati da bude, za razvoj ovdašnjeg društva.

Teorija kaže da svi segmenti civilnog društva, dakle i mediji i intelektualci i nevladin sektor, moraju biti neovisni i ne smiju tražiti političku moć za sebe. Jer prva i osnovna uloga civilnog društva je da limitira i kontroliše moć koju ima država nad građanima. Njihova uloga je da informišu javnost i hrabre građane da učestvuju u političkom životu, educirajući ih o njihovim pravima i obavezama. Da ne govorimo o tome da treba da rade na podizanju svijesti o toleranciji, poštovanju mišljenja drugih i drugačijih. Baš ovo zadnje, čini se, intelektualnoj eliti i nevladinom sektoru u BiH je najteže – poštovati mišljenje drugog i drugačijeg.

Svoje reakcije možete poslati autorici na e-mail: nidzara@manjine.ba