General u ogledalu

Piše: Emir Imamović

Zašto je, ali fakat, Jovan Divjak najpopularniji general Armije BiH? On nije, kao Mehmed Alagić, popeo vojsku na vrh Vlašića, oslobodivši tu planinu dok je srce pucalo od zime. Divjak nije, kao Atif Dudaković, ratovao sa dvije-tri srpske vojske i jednom Abdićevom, da bi na kraju, 1995., gazio Krajinom k'o da je pusta. Jovan Divjak, valja istinu reći, nije ni dobio priliku za takva djela. No, u kovanju legendi prilike se svakako ne broje, već samo pobjede. Opet, Jovan Divjak je najpopularniji general Armije BiH, kako one 1992, dok je u Dobrovoljačkoj naređivao da se ne puca, tako i 2011, dok se iz Austrije brani od pravosuđa zemlje u kojoj je rođen i od koje je branio Bosnu i Hercegovinu.

Nije, ako je neko slučajno krivo pomislio, Divjak bio ikebana u maskirnim bojama kojom se dokazuje naše multi ovo i ono. Niti je Divjak bio neko ko bi u svakoj drugoj vojsci imao čin zastavnika, dok je u Armiji BiH zakačio generalski. Jovan Divjak je bio i ostao jedan od onih vojnika, znanih i neznanih, zbog kojih je ista ta Armija BiH, uz svu ideologizaciju koja ju je promijenila, ostala jedina bosanskohercegovačka vojska u prošlom ratu. Tu činjenicu neće promijeniti niti jedan sudski proces, makar bio održan i u Beogradu. No, bude li se sudilo Divjaku u gradu u kojem je rođen, odnosno, ne učini li država BiH sve, ali sve, da jednog od svojih najviših ratnih časnika sačuva od izručenja, bit će to izdaja onih razloga zbog kojih se, kada se u Sarajevu kaže general, misli na Jovu, ali samog Divjaka. Samo što neće biti prva!

Puno, godinama prije nego će austrijska policija zatvoriti Jovana Divjaka, armijskog generala je uhapsila njegova vojska – Armija BiH. Krajem te 1992, nekakav idiot koji bi u svakoj drugoj vojsci bio u vojnom zatvoru, dok je kod nas imao epolete na ramenu, pištolj na kuku i tespih u džepu, procijenio je da je školovani oficir čiji se dorćolski naglasak ne čuje jedino kada govori francuski – četnik. Jovan Divjak je, naravno, oslobođen, ali do kraja rata Armija BiH nije više bila ista kao ona vojska kojom je i on komandovao na početku agresije. Nema vojnika, makar bio i taj što je hapsio Jovu, koji je za to kriv. Niti je mijenjanje Armije BiH u Alijinu i Allahovu, pa onda može i još nečiju, počelo sa Divjakovim hapšenjem. Identitet nekoj oružanoj sili ne daje nacionalnost njenih vojnika, već politika za čiju se ideju bori. Zato je Armija, dok je Izetbegović fakat mislio da je za rat potrebno dvoje, bila bosanskohercegovačka, da bi vremenom, kada su u Predsjedništvu BiH počeli ozbiljno shvaćati sebe, a krivo državu, na stotinu načina postajala bošnjačkom. To što su se u njoj, Armiji, bez obzira na nacionalnost i dalje borili oni kojima nije trebala drugačija Bosna od one koju su imali do rata, o njima, vojnicima, govori sve najbolje.

Jovan Divjak je u bosanskoj vojsci dočekao mir. I nije se, kao i bezbroj drugih, probudio u Bosni za kakvu se borio. On je, međutim, od onih ljudi što velike odluke ne donose zbog krupnih političkih razloga. Kako je i kazao, u Sarajevu i ostao jer ništa drugo nije bilo ljudski. Pa kako je te 1992. prvo bio čovjek, pa sve ostalo, i vojnik i Srbin pored ostaloga, tako je i od 1996. ljudski podvukao crtu pod rat i nastavio pokušavati spasiti ono što je od nekog davnog svijeta i nekih prodanih ideja ostalo. Zato se danas, dok se brani Divjak, brani i nada da je ovakva država kakvu imamo nužda sa rokom trajanja i da će, ako već jednom jeste, opet postojati ona neka BiH u kojoj je najnormalnije da se general Armije zove Jovan.

Sarajevo sa Divjakom u šetnji, u druženju sa djecom ili na kauču u Logavinoj, slika je onoga grada na koje su Karadžić, Mladić, Krajišnik...krvnički pucali jer su ga prezirali, kao što su prezirali sve što je civiliziranije od šajkače i kokarde. Sarajevo bez generala Jovana Divjaka i mnogih drugih, sličnih ali nepoznatih, odraz je u ogledalu koje naglašava sve ono što bi se najradije sakrilo: da smo – krivo birajući, praveći se budale, okrećući glavu od perfidnog etničkog inženjeringa, zatvarajući se u svoje male svjetove i simulirajući da je sve u najboljem redu, ispračajući kao heroje ubojice poput Mušana Topalovića Cace - puno, previše toga, što srpski topovi nisu uništili, mi u miru pokvarili. Možda bi pokvarili sve i do kraja da nije bilo generala Divjaka i sličnih: ljudi koji popravljaju svijet, čak i kada se čini da beznadežnijeg posla nema. 

Svaku svoju reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: imamovic@radiosarajevo.ba