Generacija koja postavlja pitanja

Piše: Nidžara Ahmetašević za Manjine.ba

Ovih dana pogledala sam izuzetan film Srđana Keče Pismo ocu. Skoro u isto vrijeme naišla sam na tekst u kojem autor citira psihologa koji kaže kako se ratne traume roditelja prenose na njihovu djecu, koja se ni ne sjećaju događaja sa početka devedesetih.

Srđana sam upoznala prije nekoliko godina, na nekom od putovanja po regionu. On je iz Pančeva, Srbija, i bio je previše mali da bi se mogao sjećati bilo čega što se dešavalo početkom devedesetih. Godine 2008. umro mu je otac. Srđan, koji svijet posmatra kroz kameru očima dokumentariste, vijest je dobio dok je snimao jedan od svojih filmova.

Otac mu je zadnje godine života proveo sam, i tako je i umro. Porodica nije mogla dokučiti razlog tomu, i Srđan počinje, sa kamerom, tragati za odgovorima na bezbroj pitanja. U toj potrazi saznaje, pored ostalog, i da mu je otac, kao i mnogi njegovi prijatelji i drugi članovi porodice, bio dobrovoljac u ratu u Hrvatskoj. Šta više, u Vukovaru.

Znam da Srđan i te kako zna šta se dešavalo tokom ratova u Hrvatskoj i Bosni, i zna koja je bila uloga dobrovoljaca iz Srbije. Ali ni on, kao ni puno njegovih vršnjaka ili onih mlađih od njega, ne mogu shvatiti šta su radili njihovi očevi ili majke, koji su bili dio svog tog ludila, svojom voljom ili ne. Čak i kada znaju, i dalje im je teško shvatiti.

Sarađujući sa Inicijativom mladih za ljudska prava u BiH, upoznala sam dosta mladih ljudi koji imaju ista pitanja kao i Srđan. Mnogi od njih su davno odlučili da ne vjeruju ničijim pričama o ratu, i počeli su sklapati kockice. Ti mladi ljudi godinama pokušavaju da shvate nešto čega se ne sjećaju, ili ako da, tek kao kroz maglu, a i te kako je uticalo na njihove živote i učinilo ih manje sretnim. I mnogi su našli način da dođu do činjenica i njima je itekako jasno ko je šta radio, kada i gdje. Znaju sve sem uloge svojih roditelja.

Sjećam se djevojke čiju priču sam slušala tokom jedne od ljetnih škola koje organizuje Inicijativa. Ona je iz Višegrada i tokom rata je sa mamom bila izbjeglica u Beogradu. Bila je previše mala da bi znala i šta znači rat. Otac je bio vojnik u Višegradu. Godinama već sluša priče o užasima koji su se dešavali u njenom gradu. I sada se sve to skupilo negdje u njoj i ima puno pitanja. Jedina osoba od koje želi čuti odgovore je njen otac. Ali, on već godinama samo šuti, a nju to, kaže, jako boli.

Valjda svaki rat ostavlja puno pitanja, svima. Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, sigurno i Kosovo i Makedonija, pune su srđana koji žele da im njihovi roditelji objasne šta je rat i zašto moraju da žive sa teretom koji su im drugi ostavili. Možda sva ta pitanja ni nemaju odgovore, ali sigurno moraju biti postavljena.

U filmu Pismo ocu, Srđan postavlja pitanja mami, stricu, očevom prijatelju, ljudima koji stanuju u Vukovaru, tamo gdje je njegov otac nekada bio smješten sa svojim jedinicom i koje pita da li se sjećaju njegovog oca… I tako putuje kroz očevu šutnju. Srđan kao i ko zna koliko mladih ljudi oko nas.

Život porodice Keča jako se promjenio sa ratom. Kao u svakoj porodici koja je prošlo kroz slično iskustvo, a bezbroj ih je. Djeca koja su se rađala u svemu tome, rasla su sa jedne strane uz šutnji onih koje vole i kojima vjeruju, dok su ih sa druge strane mediji, škola i ko zna ko sve ne, bombardovali svojih verzijama istine. I moraju pronaći način da se nose sa svim tim, a da ne polude skroz i ne postanu čista mržnja. Njihovi roditelji ne moraju, ako baš ne žele, živjeti sa ostatkom svijeta. Njihova djeca zato ne moraju biti osuđena na otuđenje.

I ne može tu pomoći nikakav domaći ili međunarodni sud (naročito ne ako ti sudovi svojim radom obesmisle pravdu), ne može tu pomoći ni vlast, ni nevladin sektor, ni škola, ni mediji… Jer niko od njih ne može, i ne treba, toj djeci ispričati priču o tome šta su radili njihovi roditelji u ratu. A teška pitanje će im postaviti. I pitat će ih i da li su ubili, i ako jesu zašto. Nekada će morati čuti odgovore. Ako ne ova generacija, onda neka sljedeća. Trauma će biti manja što prije počnu razgovarati i odgovarati na pitanja, jer samo tako će dati svojoj djeci šansu da drugačije žive.

Film Srđana Keče ne nudi odgovore, ali postavlja bitna pitanja,  rušeći zidove sazdane od tuđih grijeha, i zato je jako bitan i za roditelje i djecu koja su rasla u porodicama razorenim besmislenim ratovima.

Svoje reakcije možete poslati autorici na e-mail: nidzara@manjine.ba