Duh talibanizma kruži Zagrebom

Piše: Emir Imamović

Nakon nekakve katoličke udruge Vigilare, vjerske policije na službi u civilnom životu, i Mešihat islamske zajednice u Hrvatskoj se oglasio povodom – u međuvremenu i po nalogu gradonačelnika Zagreba Milana Bandića uklonjenog – plakata za predstavu „Fine mrtve djevojke“, nastale prema tekstu Mate Matišića i u režiji Dalibora Matanića. Na tom plakatu je, inače, bio kip djevice Marije u zagrljaju druge žene od porculana, gipsa, tako nečega. „Fine mrtve djevojke“ su, kao i istoimeni film, drama o lezbijskom paru u homofobnoj sredini ili, u prenešenom značenju i ukratko, o teroru većine nad manjinom.

Katolici, za razliku od muslimana, vjeruju kako je Marija bezgrešno začela i rodila Isusa, sina božijeg, a kako je on prošao od onih što su tada bili u većini, znaju i jedni i drugi, baš kao i šta je sve bilo poslije. Ili kako bi to rekao sjajni kosovski dramski pisac, Jeton Neziraj: „Ja sam i ranije govorio, a prije mene su to vjerovatno rekli i drugi, da će današnje 'izdajice' biti heroji sutrašnjice“.

No, u Mešihatu nisu reagirali zbog stvarnog plakata za predstavu, već jedne od varijacija na temu, nastale kao odgovor na histeriju „pravovjernih“: „Slika na plakatu za predstavu u zagrebačkom kazalištu Gavella, 'Fine mrtve djevojke', uvrijedila je muslimane i u prvoj verziji plakata, iako je ona tradicionalno kršćanska, kao i varijanta u kojoj je 'Merjem/djevica Marija prikazana u burkama', te Islamska zajednica u Hrvatskoj najoštrije osuđuje vrijeđanje bilo čijih i bilo kakvih, pa tako i vjerskih osjećaja. Vjera je oduvijek bila predmetom inspiracije i za vjernike i za one koji ne vjeruju, vjerski simboli i ostale vjerske vrijednosti predmetom su poštovanja svakog vjernika, a kada su u pitanju kršćanstvo i islam, posebno mjesto zauzima Merjem ili djevica Marija, majka Isa a.s., koja je jedna od osoba u povijesti koju se jednako poštuje u islamu i kršćanstvu“, priopćili su iz Mešihata i dodali kako „trend vrijeđanja vjerskih osjećaja pod raznim krinkama slobode, sve više jača“.

Saopćenje Mešihata je, inače, potpisao muftija i čelnik ove institucije, Aziz efendija Hasanović, hodža koji ne propušta priliku da istakne svoju i ulogu IZ-e u pripremanju hrvatskih vojnika za učešće u međunarodnoj misiji u Afganistanu, gdje polaznici kratkog zagrebačkog kursa o običajima u islamu, zajedno sa suborcima iz NATO-a, lokalnom stanovništvu utjeruju demokratiju u kosti, nekih četrdesetak godina nakon što su stvorili one što su istim tim Afganistancima izbili socijalizam iz glave i uveli ih decenije ratova čiji je kraj izvjestan koliko i Dodikova odluka o ukidanju Republike Srpske do džume.

Ono što je posebno zanimljivo u Hasanovićevoj reakciji jeste njen tajming. Da ponovimo, „slika na plakatu za predstavu u zagrebačkom kazalištu Gavella, 'Fine mrtve djevojke', uvrijedila je muslimane i u prvoj verziji, iako je ona tradicionalno kršćanska“, „a kada su u pitanju kršćanstvo i islam, posebno mjesto zauzima Merjem ili djevica Marija, koja je jedna od osoba u povijesti koju se jednako poštuje u islamu i kršćanstvu“.  Mešihat se, kako je rečeno, nije oglasio sve dok se na internetu nije pojavio i – neslužbeni, da ponovimo, makar to sa suštinom nema puno veze - plakat na kojem je Merjem prikazana pod burkom, odnosno nikabom ili kako već!

Ako, dakle, Merjem/Mariju jednako poštuju i katolici i muslimani, a poštuju, tako kažu, odnosno ako je i prva verzija plakata bila iz nekog razloga uvredljiva i za muslimane i za katolike, zašto Mešihat nije iskoristio neugrozivo pravo da se tim povodom obrati javnosti? Također, zašto je uopće uvredljiv prikaz navodno Marije pod burkom, tačnije nikabom -  ispod „šatora“ može biti bilo ko, od Mejrem do miss Havaja, jer, jebi ga, takva odjeća valjda služi i zato da se ne vidi ko je nosi – ako to pokrivalo,  svakako, sa islamom ima veze koliko i brazilska depilacija sa ateizmom? Tako je barem rekao Hasanović u intervjuu Novostima iz septembra prošle godine: „Nikab nije islamski, to je tradicijski element kod nekih plemena, dakle nešto što se naslanja na običajno pravo u određenim zemljama, a ne na teologiju. Tu nema teološkog utemeljenja, to je postalo in kod žena koje su u doticaj s tom praksom došle u nekim zemljama. Osobno to ne podržavam, nikab je jedno veliko opterećenje. Ako bi trebalo da to osuđujem, ja bih to čak i osudio“.

Kada govori o zemlji u kojoj je na službi, Hasanović ne propušta istaći kako „Hrvatska zaista može poslužiti kao primjer u rješavanju muslimanskog pitanja u Europi, ali i u rješavanju pitanja kršćanskih manjina u islamskom svijetu”. Hrvatska je, vidljivo je to u slučaju jednog plakata koliko i u masovnom prisustvu vjerskih simbola u javim prostorima – od škola do bolnica, od policijskih stanica do vrtića – i mnogo čemu drugom, ozbiljnijem, baš kao i BiH ili Srbija, te i većina islamskih zemalja: teistički gulag; društvo u kojem međureligijska tolerancija najbolje funkcionira u manifestiranju netolerancije prema onima koji ne pristaju da granicu svoje slobode odrede granicom tuđe, bila ona „crtana“ vjerskom pripadnošću, seksualnim opredjeljenjem ili ideologijom.

Sloboda, naime, nema granica, i svaki problem koji iz toga proizilazi, rješava se, da parafraziramo Kemala Ataturka – inače, slatkorječivog apsolutistu čija su djela bila suprotna ovim riječima - sa još više slobode. Samo tako je moguća zajednica kojoj je jednako legitimno koristiti, eto, lik djevice Marije ili Merjem, i na tu vrstu oglasa reagirati i kritički.

E, tu je, izgleda, suština reakcije Mešihata iz kojeg poručuju kako „trend vrijeđanja vjerskih osjećaja pod raznim krinkama slobode, sve više jača“. Aziz Hasanović i kardinal Josip Bozanić, nisu braća po vjeri, već po želji da, njihovim jezikom kazano, pod krinkom vjerskih osjećaja kontroliraju prostor slobode, kako umjetničke, tako i svake druge: u istoj onoj mjeri u kojoj žene u „nekim plemenima“ imaju pravo nošenja bilo čega, od tangi do bermuda, ali samo ispod nikaba - koji navučen na likove sa plakata savršeno ilustrira duh talibanizma koji kruži Zagrebom. Uz glasnu i punu podršku  gradonačelnika, katoličkih svećenika i uleme.  

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba