Duh Sarajeva i srpske stolice

Piše: Vuk Bačanović

Zaista je zamorno i dosadno po hiljaditi put čitati jednu te istu, izlizanu i nadasve dosadnu priču o monolitnom, nepromjenjivom, “duhu Sarajeva”, onom koji je “provjeren” ognjem opsade. Šta su to uopšte “duhovi” gradova? To su sentimentalnosti, iskrivljena romantizirana sjećanja i (samo)predodžbe o ljudima i njihovim odnosima kakvi nikada i nigdje nisu postojali. Posljednjih dana, a kako se bliži 6. april i 20-godišnjica početka opsade, svjedočimo eksploziji ovog fenomena. Opet i opet čitamo o prijeratnoj idili, o “raji”, hiljadama mrtvih, o izmasakriranoj djeci, o svim pomijama iz lunch paketa i ostataka humanitarne pomoći koje su Suljo, Momo i Ivica zajedno prežvakali i, unatoč manjku energije, uščuvali svoj nepobjedivi duh! Na aparatima je, ali živ. Malo se, doduše uščuo, ali je živ. Predurao je!

To jest, predurao bi da je ikada i postojao, odnosno da je ikada bio bilo kakva pretpostavka međuljudskih odnosa. Je li taj “duh” ono klanovsko udruživanje i harangiranje jednih protiv drugih u podjeli plijena, bilo da se radi o nekom poslu, fondu, nekretninama ili donaciji (ratnoj ili poratnoj)? Je li to isto ono umijeće da se sve međusobne spletke, podmetanja, ogovaranja, laži i skidanje glava odrađuju tako da se uvijek ostavlja mogućnost udruživanja s ‘neprijateljem’ protiv trećeg, a sa trećim protiv četvrtog i petog i s njima, eventualno, protiv prvog? Je li to ono umijeće kako, potom, izigravati da se ništa nije dogodilo, kako licemjerno ćaskati i jedni se drugima dodvoravati do nekog budućeg obračuna, do iduće harange, do jasnih perspektiva za formiranje novog klana? Jesu li čeda “sarajevskog duha” gomila ogovarača i opadača, pseudonovinara, onih što vrše inventure privatnih života da bi raznim klanovima donosili materijale za obračune sa neprijateljima?

Jesu li to ulizivači poznatim ličnostima: glumcima, pjevačima, sportistima, oni koji svoju niskost i pokvarenost uzvisuju njihovim uspjesima? Jesu li to horde siledžija, baraba i “heroja” koje bi sutra, u nekom novom ratu, nekoj novoj opsadi, bili najsretniji svojim sugrađanima “prošvercovati” vreću brašna za 1000 maraka, ili kilo kafe i šećera za sto i više? Reklo bi se, da se raznim “duhovima” uvijek zaklanjaju grozote i strahote, koje većina populusa ignoriše da ne bi poludjela, dok ponešto zajebanija čeda tog “duha” uvijek znaju kako takve ovčice iskoristiti. Je li to samo “duh” Sarajeva? Dakako da nije. Od New Yorka do Madrida, od Murmanska do Cape Towna bi smo naišli na suštinski identične odnose i mistifikacije tih odnosa. Ratovi, pa ni četverogodišnje ravnogorsko kasapljenje Sarajeva, ne nastaju kao ratovi ovih ili onih duhova, “duha” sela i čaršije, odnosno “duhova” različitih naroda, nacija, pa čak ni ideja, već kao posljedica usijanja spomenutih klanovskih antagonizama na mnogo većem nivou. Kad tad - na višem nivou - spletke, podmetanja i laži postaju ratna propaganda, harange etnička čišćenja, a “skidanje glava” stvarno skidanje glava. Ako ćemo “Sarajevski duh” braniti duhom neraskidivog prijateljstva i drugarstva među ljudima kojima se postojeći sistem gadi i koji se protiv njega bore, onda smo primorani zaključiti da ni taj “duh” nije specifično sarajevski. Koliko je, prema tome, besmisleno lamentiranje nad njegovim navodnim nestankom.

A kako stvari stoje s “duhom Sarajeva ” danas? Tako da se od količine kiča i patetike kojom se promovira o njemu ne može napisati ni kritika, jer dovoljno demistificira samoga sebe. Zar poslije svih korupcijskih afera, privatizacijskih pljački, krađa, obračuna, reketiranja, tlačenja, ponižavanja, izrabljivanja i mučenja ljudi, više iko može vjerovati u nekakav “duh” anđeoski dobrih ljudi, posebno velikana, koji vjekovima žive u skladu sa ezanima i crkvenim zvonima, mezeći uskršnja jaja i bajramske tufahije, dok su za svekoliko zlo krivi varvarski đavoli sa strane. U svemu je najgnusnije što se u promociji ovog imaginarnog svijeta, po običaju, koriste (i koristiće se) mrtvi. Svaki profiter, svaki kriminalac i poukriminalac, lažljivi političar, “kontroverzni biznismen” i kaparisani kulturni djelatnik istaknuće danas 6. aprila 2012, parolu sa brojem “11541” , baš kao da njome vrši nekakav drevni ritual sapiranja grijeha nevinom krvlju.

Kao srednjovjekovne rimske pape na zlatnim prijestoljima i dijamantskim tijarama na glavama koje su propovijedale siromaštvo, savremeni će sarajevski budžovani hvaliti “duh”, koji je preživio na vodenastoj riži, leći i grahu, bez struje, vode, telefona i grijanja. To je, valjda, nekakvo stanje koje je “duh” ojačalo, pa ako smo preživjeli to, šta su onda za nas neki tamo MMF, sniženje kreditnoga rejtinga, privatizacije, rezanje plata i otpuštanja koja nam se spremaju. Preživjeli smo i gore. A do tada se bijes može iskaliti na nesretnim trudbenicima iz fabrike stolica u Staroj Pazovi, koji su, zacijelo, detaljno razradili pakleni plan masovnog ubijanja ljudi širom svijeta, kako bi im potom prodavali stolice za komemoracije. Sumnja se da su odgovorni i za 09. 11.! Šta li su tu tek stolica “Srpkinja” tušnuli. “Duh” u svome najboljem izdanju.