Društvo, kultura, podilaženje religiji

Piše: Emir Imamović

Nakon što je SDP kapitulirao pred Mustafom Cerićem i njegovim najavama vjerskog rata i rušenja ustavnog poretka, te prisilio Emira Suljagića na poništavanje odluke o neuračunavanju ocjena iz izbornog predmeta vjeronauka u prosjek učeničkog uspjeha, ministru nauke i obrazovanja u Vladi Kantona Sarajevo je ostala nemoguća misija spašavanja vlastitog i stranačkog kredibiliteta, te očuvanja iluzije o spremnosti nove vlasti na – kada već neće biti korjenitih – bilo kakve kvalitetne promjene u duboko i na silu teiziranom društvu.

Kako mu je povjerena nemoguća misija, tako ni on nije mogao učiniti moguće: naći kvalitetan način dokidanja diskriminacije u sarajevskim školama. Umjesto toga je, nadam se najmanje svojom voljom, u praksi primijenio urlik velikog dragog hodže: „Kome, ba, da se mi prilagođavamo? Nek se sad oni malo prilagođavaju nama!“.

Uvođenje obaveznog izbornog predmeta društvo/kultura/religija, upravo je prilagođavanje onima što su do neki dan prevrtali srebreničke kosti trinaestoro Suljagića braneći petice – jer drugih ocjena nema – iz vjeronauke i bolji prosjek kao nagradu za pravovjernost.

Vjeronauka je, da malo ponovimo gradivo, bila neobavezni izborni predmet u kojem su se dijelile petice kapom i šakom, sve do istupa Emira Suljagića u Skupštini Kantona Sarajevo: “Naša djeca nisu jednaka pred zakonom. Onima koji pohađaju vjeronauku ocjena ulazi u konačni prosjek, dok pritom djeca koja ne pohađaju vjeronauku ostaju uskraćena za svoja osnovna prava, prava na jednakost. A moje pitanje okupljenima jeste: Da li smo mi u Sarajevu takvi ljudi, narod koji, pozvat ću se na Georgea Orwella, dijeli djecu na jednake i jednakije?”

Iako, dakle, Emir Suljagić nije ni pokušao ukinuti vjeronauku, već samo izuzeti ocjene dobijene pohađanjem izbornog predmeta iz prosjeka, izazvao je bijes vjerskih službenika i njihovih kerbera, nesposobnih da razumiju kako je ocjenjivanje vjeronauka ili devalvacija i predmeta i učeničkog zalaganja – što u praksi jeste bilo, obzirom da nije zabilježeno kako je neko nekada dobio trojku – ili vrednovanje nečije religioznosti ne na osnovu iskrenog vjerovanja, već na osnovu poznavanja lekcije o prelasku Muhameda a. s. iz Mekke u Medinu. Ili, kako je to napisao Boris Dežulović u sjajnom tekstu Chuck efendija Norris, zbog kojeg je, normalno, proglašen islamofobom: „Sve, naime, dok je obavezan, ali izborni školski predmet, konfesijski vjeronauk – osim ako me imami i nemami uvjere u suprotno, što bi bilo jako zanimljivo - pretpostavlja da čeljad u klupama vjeruje u Svemogućeg. Učenik dakle vjeruje ili ne vjeruje, i ocjena njegovog znanja toj vjeri ništa ne znači. Ispalo bi inače - to je onaj jako zanimljivi dio - da nesretno dijete koje dobije jedinicu iz vjeronauka ne vjeruje u Boga. Pa će ga zato vidjeti kad dođe kući. Ili bi, daleko bilo, ispalo da ga djeca upisuju samo da pomoću njega ispravljaju prosjek i loše ocjene iz bezbožne biologije... Zato su se, eto, isključivanja vjeronauka iz općeg uspjeha prije ministra morali sjetiti časni efendije...“

E sada, kada smo lijepo ponovili, možemo na novu lekciju. Uvođenje alternativnog obaveznog izbornog predmeta društvo/kultura/religija ne samo da nije izjednačilo prava polaznika vjeronauka i onih koji na bogoštovlje nisu željeli ići, već predstavlja uvođenje poreza potonjima. Nisu, naime, u vrijeme časova vjeronauke neka djeca bila na hodnicima zato što su im roditelji ateisti ili pripadnici malobrojnijih vjerskih zajednica od islamske, već i zato što isti ti roditelji nisu htjeli dodatno opterećivati djecu, među kojima je bilo i redovnih polaznika mekteba. Kazano Cerićevim jezikom sile: niste htjeli po petice na vjeronauk, pa sada ima da idete na to (u)poznavanje društva i da predano učite kako vam objektivno vrednovanje znanja ne bi pokvarilo one radom zaslužene visoke ocjene iz biologije i fizike!

Ne lažimo se bez razloga: neće nikada, ali nikada, mali Sejo sa Alifakovca imati zaključnu dvojku iz vjeronauke, ali bi njegov mlađi brat Nedim mogao završiti i na popravnom iz Društva. Osim ako predavači alternativnog izbornog predmeta ne prepišu metode kolega sa vjeronauke, pa krenu nagrađivati puko pohađanje nastave.

Za samo tri mjeseca pokušaj kakve-takve reforme obrazovanja završio je daleko iza polazišne tačke. Tjerati učenike koji do sada nisu pohađali jedan izborni predmet da idu na drugi, isto je, naime, kao tjeranje onih što ne žele na ponedjeljkom dramsku, da utorkom idu na likovnu sekciju.

Da, znam, sada će vjeroučitelji graknuti kako vjeronauka nije sekcija već predmet, ma šta zdrava pamet govorila o tome. A ona kaže kako sa obaveznim predmetima ravnopravan ne može bizi izborni, iz prostog razloga što se na njega može, ali i ne mora ići. I niti jedna od te dvije odluke ne smije biti sporna po bilo kojoj osnovi. Do Suljagićevog neuspjelog pokušaja diskriminacije je bila, da bi nakon uvođenja novog predmeta, to, samo u novoj formi, ostala. Odnosno: djeca koja nisu željela pohađati vjeronauku su kažnjena zbog toga, jer su im se, radi onih koji su redovno slušali bogoštovlje, povećale školske obaveze!

Predmet društvo/kultura/religija, dakle, može imati smisla samo ako postane obavezno za sve, kao što vjeronauka može i mora ostati stvar učeničkog izbora, te kao takva biti nevezana za opći uspjeh.

Zalud je, međutim, u carstvu Mustafe Cerića objašnjavati da je zemlja okrugla, da sunce izlazi na istoku ili da je pravo na ispoljavanje vjerske pripadnosti i prakticiranje vjere jednako pravu na nevjerovanje i manifestiranje nevjerovanja. Baš kao što je zalud ponavljati da je jedina suvisla odluka o vjeronauci bila ona prva, nakon koje je moralno kastrirani Zlatko Lagumdžija pucao u leđa ministru Emiru Suljagiću, a nadi u moguće promjene – među oči.

Svaku svoju reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: imamovic@radiosarajevo.ba