Drugi dom

Piše: Rade Šerbedžija, odlomci iz još neobjavljene knjige Green Card 

O izgubljenom domu i domovini, uroti starih stvari, vjetru i vjetrometini, gromu koji je ubio trešnju i posljednjem ognjištu u kapelici nomadstva

Pamtim mnoge stihove Danijela Dragojevića, iako nisu lakozapamtljivi. Više su za pažljivo čitanje, za misliti i meditirati, a manje za govoriti. Uostalom, dobre se pjesme čitaju tiho u sebi, za sebe. One postaju dio unutarnje duhovne vježbe po kojoj čovjek postaje srodnik pjesnikovoj duši.

Jedan od takvih stihova je: ”Prijatelji, pođimo svojim kućama, a gdje je naš dom?”

Uistinu, pitam se, i često sam se pitao na svom putu – gdje je to naš dom? Je li to tamo gdje smo rođeni ili tamo gdje smo rasli? Je li tamo gdje smo se ženili i djecu rađali i podizali, ili tamo gdje ćemo umrijeti?

Dom je tamo gdje se intimne stvari naslanjaju na nas prirodnim pokretima i gdje pronalazimo ravnotežu i sigurnost. Ali dom je i tamo gdje ništa od tih stvari nije s tobom. Tamo gdje si sam i drukčiji, a opet dio drugog sebe, koji se počesto iskrada iz tvoje prave prirode i obično pravi kojekakve vragolije, sebi u inat.

Dom je tamo gdje je domovina.

Ali ako čovjek izgubi domovinu, gdje je onda njegov dom?

Zatvaram oči.

Pokušavam se sjetiti svih svojih mjesta stanovanja koja su nekada činila moj dom. Kadar iz Kusturičinog filma. Moje kuće i stanovi lete i promiču ispred mene! Stvari koje su me okruživale, na koje sam se naslanjao i koje sam negdje, nekad posjedovao, lebde sada u nekom imaginarnom zračnom prostoru, u bestežinskom stanju, napuštene od svoga vlasnika. Kao da me traže. Nemam nikakav odnos prema njima. Zatreperi tužno neka žica u meni kad polako prolebde ispred mojih očiju karirani madraci i narančasti kreveti drvne tvornice Lesnina, koji su davali pečat našem malom stanu u ulici Aleje pomoraca na 11. katu ili drvena garnitura za sjedenje, koja nas je pratila iz Ljubljane do Londona, na kojoj sam mjesecima sjedio, svirao gitaru i gledao u bijeli zid ispred sebe.

Ta lucidna promenada nekoć bliskih stvari traje samo jedan kratki tren i opet sam potpuno ravnodušan prema njima. Stvari-utvare što lebde ispred mojih očiju, podsjećaju i svjedoče o nekom bivšem životu. Tog života ima i nema. Nekad mi je drag, nekad mi je uteg. Za moju nomadsku dušu, za moje odisejstvo, izgleda, treba mi najnužnije. Dobar kompas koji će tražiti nove obale prijateljstva. I pouzdan jarbol s jedrima ljubavi koji će odolijevati opasnom vjetru.

Oduvijek sam bio na vjetrometini. Kao da nije ni bilo vremena vezati se za drage stvari. Svako malo zapuhalo bi s one strane otkud sam najmanje očekivao. Od ratnog vihora, pa do blagih i zavodljivih vjetrova koji su me tjerali na put znatiželje i novih propitivanja samoga sebe.

I nije mi, očito, suđena zavjetrina.

Koliko li sam ognjišta potpalio, vjerujući da ložim pouzdanu i stalnu vatru u svome domu?

Ipak, nakon svega ili uza sve to, dom je u meni. Nitko mi ga ne može oduzeti, a ni ja ga ne mogu napustiti.

Čini se da je to toplina koju nosimo sa sobom od samoga rođenja i kao životinje štitimo sve svoje rođeno i prisvojeno.

U Lici, tamo gdje sam rođen, ima jedan šljivik na malom brdašcu. Među šljivama, koje su svake godine debelo rađale pa se i mjesto po tome prozvalo Debelo Brdo, stajala je nekad mala kuća od kamena, u kojoj sam rođen.

Tamo su sada samo dvije rupe u zemlji i poneki kamen obrastao korovom. Kao u legendarnoj pjesmi: Sve će to, o mila moja, prekriti ružmarin, snjegovi i šaš…

Velika grka trešnja, stajala je nedaleko od kuće i nekad se svijala od grkih plodova. Koliko li sam se puta penjao na njezine visoke grane i brao te grke trešnje, trpao ih u njedra, a one su ostavljale tamnocrvene tragove na mojim grudima i košuljama!

Krajem osamdesetih u Grkicu je udario snažni grom i prepolovio je.

Tamo sada više nikoga nema.

Šljivici su pusti. Otpale šljive gnoje napuštenu zemlju i hrane ptice i divlje zvijeri.

Eto, javlja mi sin Danilo da se moj brat od strica, Duško Šerbedžija objesio u našoj staroj obiteljskoj kući uz cestu, u koju se nakon 'Oluje' nedavno vratio. Bio je izbjeglica u Vojvodini u nekom selu kraj Vrbasa. Tamo mi je stric Dušan i umro. Umrla je i strina Stojanka, nedugo nakon što se vratila iz izbjeglištva u Liku, koju sam ja zbog njene silne blagosti i dobrohotnosti prema meni i mojoj sestri Milici, od ranog djetinjstva zvao teta Stojanka.

Žao mi je što nisam uspio organizirati da joj se u Zagrebu ugrade umjetni kukovi. I štošta drugoga mi je žao što nisam uspio učiniti za svoje raseljene rođake iz Like. Ali daljine, koje su nas tisućama milja zauvijek razdvojile, nepremostive su i teško se svladavaju.

Moj brat Duško, čije mi se djetinje lice javlja iz noći u noć u san, nije više izdržao....Objesio se u našoj staroj kući, točno iznad stare peći na kojoj smo nekada davno u našem ranom djetinjstvu znali peći police krumpira i uz koju smo kao djeca sjedili uz noge našeg djeda Vujadina i slušali njegove zamamne priče o Americi i o velikome svijetu kroz koji je prošao.

Kad snimim još koji film i završim ova svoja putovanja, sagradit ću malu kamenu kuću na istim onim iskopinama gdje je nekada stajala. Upalit ću vatru na svome ognjištu i otvoriti širom vrata svojim prijateljima.

Bit će to moj dom!
Moja kapela nomadstvu!
Otvorena svakom putniku.