Dobre djevojke

Ovih dana se u medijima pojavila informacija o rezultatima istraživanja Svjetskog udruženja za javno zdravlje koja ukazuje na gotovo udvostručen broj spolno prenosivih bolesti među osobama mlađe životne dobi u posljednjih deset godina. Globalno. Ove podatke je komentarisao dr. Nenad Babić, nacionalni koordinator za reproduktivno zdravlje u Republici Srpskoj, a njegove kolege i kolegice iz oba BH entiteta povremeno ukazuju da je ovaj problem prisutan i na našim prostorima.

Piše: Aleksandra Petrić za Manjine.ba

Javno dostupnih podataka o prevalenci spolno prenosivih oboljenja, koji bi se mogli uporediti po godinama, socijalnom statusu, polu u BiH nema. Nema uspostavljenog sistema nadzora, nema adekvatnog mehanizma prijavljivanja oboljenja sa nivoa primarne zdravstvene zaštite. Nema ni sistemski uređene prevencije, iako postoje podaci o uočenim potrebama, kao i preporuke nadležnih institucija kako unaprijediti borbu protiv spolno prenosivih bolesti kroz redovno obrazovanje i savjetovališta za mlade.

I dok vlasti u Kantonu Sarajevo u saradnji sa Asocijacijom XY, ekspertima i eksperticama i odabranim roditeljima, a na osnovu presude ustavnog suda, otvaraju mogućnosti da barem dio učenika i učenica od petog do devetog razreda koji ne žele na vjeronauku i kulturu religija nauče osnove o reproduktivnom zdravlju (u šta spada i znanje o spolno prenosivim bolestima), ostatak djevojaka i mladića, ali i odraslih žena i muškaraca Bosne i Hercegovine može mirno i dalje da živi u mraku, predrasudama i stigmi „onoga čije ime se ne pominje.“

Čitajući komentare nacionalnog koordinatora za reproduktivno zdravlje, kao i njegovih kolega i kolegica koji i koje se bave ovom tematikom, jasno mi je da ovaj mrak, predrasude i stigme nikada nisu bile više izražene. Prvi je javno ustvrdio da je za porast spolno prenosivih bolesti odgovoran promiskuitet naročito žena mlađe životne dobi, dok među ovim drugim ima onih koji tvrde da uporno savjetuju žene da paze s kim stupaju u spolne odnose, da praktikuju zaštitu pri spolnim odnosima, te da odlaze na redovne ginekološke preglede svakih šest mjeseci do godinu dana čim postanu spolno aktivne.

Nigdje ni traga od mladih muškaraca.

Biće da većina mladih žena ima spolne odnose sa neidentifikovanim objektima, vantjelesnim, vanspolnim, nepostojećim. Biće i da se spolne bolesti prenose jednostavno kontaktom sa zrakom, vodom, vatrom, zemljom, čime?! Ili to, ili je očito potrebno žene držati odgovornim društveno, polno, rodno, i na sve druge načine. Ukazati muškarcima da ih se vlastito reproduktivno zdravlje, kao i reproduktivno zdravlje žena (ili drugih muškaraca) sa kojima imaju spolne odnose ne tiče i da o njemu ne moraju ništa znati. Dok druge države odavno prepoznaju potrebe da se kod sprečavanja i suzbijanja seksualno prenosivih bolesti radi na podizanju svijesti i obaveznom tretmanu oba partnera, i čine napore da kreiraju i realizuju programe koji će se kontinuirano baviti specifičnim potrebama, problemima i odgovornostima mladih žena i muškaraca u oblasti reproduktivnog zdravlja, naši stručnjaci i stručnjakinje očito nisu svjesni i svjesne odgovornosti vlastite profesije i ‘ladno i lagodno kritikuju i savjetuju samo djevojke da paze šta rade.

Vi, djevojke, ste po defoltu promiskuitetne, a vi dečki, možete i slobodno nastavite i dalje to biti, jer vam to nema nikakve veze sa vlastitim rizičnim ponašanjem. Naprotiv, to je ono što društvo od vas očekuje, politika toleriše, a stručna javnost, eto potvrđuje.  Svijet je vaš. I može vam se. One su te koje su loše. I krive za sve što pokupite. Vi se ništa ne brinite što o svemu tome nemate nikakvog pojma. One su te koje trebaju i moraju da misle i da znaju.

Ja se sve nadam da je uokvirivanje stvarnosti na ovaj način samo privremeno. I da će uskoro doći vrijeme kada će ova tema biti oslobođena patrijarhalnih okova, ćutanja i statusa prašine ispod tepiha.

Djevojke, dobre ste. Tiče ih se. Najmanje koliko i vas.

Banja  Luka, septembar 2013