Dnevnik za 7 i 15

Piše: Emir Imamović

U nekom od svojih standardno odvratnih tekstova, jednom od onih u kojem gadosti prestižu laži, Dnevni avaz je glavnu i odgovornu urednicu Oslobođenja, Vildanu Selimbegović, nazvao „običnim novinarskim robljem“. Onoliko koliko je adresa kriva, toliko je sintagma, općenito govoreći o novinarstu u Bosni, tačna. Novinske, televizijske, radijske sadržaje kod nas, čast rijetkim, jako rijetkim izuzecima poput – posebno ako govorimo o klasičnim medijima – Slobodne Bosne, zaista kreira obično novinarsko roblje: potplaćeno, nesigurno, cenzurirano, ucijenjeno i, često na najbrutalniji način, prinuđeno da bira između egzistencije i profesije.

Ja ne znam je li takav – kupljen, ucijenjen, uplašen – Darjan Babić, novinar Federalne televizije kojem je Zlatko Lagumdžija uredio dnevnik u danu posjete hrvatskog premijera Zorana Milanovića BiH, ali problem uopće nije manji zbog toga što je, možda, Babić svojom voljom megafon kurčevitih socijalista. Ukoliko on zbilja svjesno, kao recimo Bakir Hadžiomerović, služi jednoj političkoj opciji, njenom šefu zapravo, ključ je u sedam i petnaest: toliko u konvertibilnim markama i feninzima iznosi televizijska pretplata koju na nekin čudan način između sebe dijele javni emiteri.

Nije, naime, neuobičajeno da komercijalni, privatni mediji čije financiranje ovisi o rejtinzima gledanostima i tiražima, broju posjeta i oglašivačkoj industriji, otvoreno propagiraju određene politike ili lidere. Kada je, primjera radi, The Sun odlučio podržati laburiste i Tonyija Blaira, a ovi osvojili vlast u Britaniji, na naslovnoj stranici tog mega tiražnog tablioda je pisalo: „The Sun je dobio izbore“. Uzgred, isti taj The Sun je čisto novinsko smeće, no njegovi prihodi omogućavaju izlaženje uglednih, ali nerentabilnih The Timesa i The Sundey Timesa.

Darjan Babić je, međutim, novinar javne televizije, one koju građani mjesečno plaćaju sedam maraka i petnaest feninga – i nije, iako se godinama tvrdi suprotno, riječ o nekakvom porezu na posjedovanje televizora, jer da jeste, ne bi se prihodi dijelili između dva ili tri, već između svih emitera u BiH – i za to im se, posebno u informativnom programu, prosto mora pružiti profesionalan sadržaj, objektivan do granica dosade. Drugačije rečeno, javne televizije postoje radi postavljanja najviših profesionalnih standarda, a ne zbog rejtinga gledanosti. Informativni program BBC-a je, kažu, dan uoči terorističkih napada u Londonu ljeta 2005. godine bio među posljednjim po gledanosti: nakon napada, bio je ubjedljivo najgledaniji. Publika je, naime, znala da će samo tu dobiti potpunu informaciju i relevantna, neostrašćena, od podilaženja niskim strastima oslobođena mišljenja.

Primjerima i teorijama, lekcijama o profesionalizmu i kritikama Lagumdžijinog odnosa spram medija, sada se možemo gađati do mile volje, samo što efekta, a ni nekog smisla u svemu tome nema. Niti je FTV ikada bila javni emiter u praksi, niti je njeno služenje SDP-u staro koliko i izborna pobjeda socijalista. No, to je druga, stara priča o naivnim očekivanjima i sumraku televizijskih idola za koje smo vjerovali da spadaju među one novinare koji nemaju svoju vlast, a oni uzvratili tako što su složili shemu u kojoj su dragi gledaoci – nakon godina u kojima je svaka vlast imala svoje novinare – zakonski obavezni svakog mjeseca plaćati novinare u službi vlasti.

Šta, međutim, ako Darjan Babić uopće ne vjeruje u Lagumdžijine liderske sposobnosti, SDP ne smatra konstruktivnom strankom i općenito se sam sebi gadi zbog onoga što i gdje radi? Ako, dakle, ne zloupotrebljava javni mediji tako što se ponaša kao što bi se ponašao u svom ili mediju u vlasništvu istomišljenika? Odnosno, šta ako je njegov vazalsko vazelinski novinarski odnos spram političkog autoriteta posljedica mogućnosti izbora između rada na FTV-u i nigdje? Je li moguće da je on između neredovne ili male –najčešće oboje – plate drugdje i kakve-takve izvjesnosti, mogućnosti da sluša na FTV-u ili u, recimo, Avazu ili na TV SA, jednostavno kapitulirao? Ne kažem da jeste, ali zašto bi bilo nemoguće da je Babić, kako i kaže Senad Avdić, glavni i odgovorni urednik jedinog neovisnog sarajevskog i ne samo sarajevskog medija, Slobodne Bosne, tek kolateralna šteta kako SDP-ove okupacije pokretnih slika za veći entitet, tako i općeg srozavanja novarske profesije? Pa... Ništa.

Ne može se opravdati sve što se, naizgled, može razumjeti i nije Babić manje kriv zbog toga što je vlastitim primjerom pokazao kakve su posljedice dugogodišnjeg razvoja novinarstva bez novinara, procesa koji ima i svoj početak i svog utemeljitelja, a to nije Zlatko Lagumdžija, već Fahrudin Radončić, čije su metode, vidimo, postale općeprihvaćene. Njegov nekadašnji utjecaj i poslovni uspjesi nisu ovisili o onome šta i ko u njegovim novinama piše, već koliko je to što je napisano upotrebljivo za ostvarivanje Radončićevih megalomanskih ciljeva. On je novinare i urednike trošio kao toalet papir, pokazujući kako tržišni uspjeh i utjecaj medija ne moraju ovisiti o kvaliteti onih koji ga kreiraju, već o načinima (zlo)upotrebe sadržaja plasiranog spram interesa izdavača, a ne publike ili profesije. Na kostima Radončićevog novinarskog roblja – i to je, pored svega, ipak najstrašnija posljedica postojanja Avaza – na kraju je nastala medijska industrija u kojoj su novinari puki izršioci naloga: vlasnika kapitala u slučaju većine privatnih medija ili centara političke moći, kao na FTV-u.

Obično žurnalističko roblje koje, zbog manjka obraza ili viška straha, danas saučestvuje u propasti vlastitog zanata, u međuvremenu spalog na jedne novine i nekolicinu novinara koji su svjesno odabrali patiti se u ulozi roblja novinarstva kao takvog. Onog novinarstva kojeg jednako preziru i medijski moguli i političke elite i njihovi omiljeni urednici: društveno-politički radnici za jednokratnu upotrebu.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba