Dan državnosti - žrtva historije

Piše: Emir Imamović

„To je praznik bošnjačkog naroda“ (Milorad Dodik o Danu nezavisnoti BiH)

Željko Komšić i Bakir Izetbegović, dva od tri člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, organizirali su u ponedeljak, 26. novembra, prijem povodom onog što je bilo u nedjelju: Dana državnosti BiH. I opet, kao i prethodnih stotinu najtežih godina, nije došao niko iz Republike Srpske, a s posla je ranije otišao i treći član kolektivnog šefa države – Nebojša Radmanović. I predstavnici jednog, jačeg i većeg od dva HDZ-a – ne računajući premijera Vjekoslava Bevandu –imali su neodložnih obaveza.

Te večeri, uz sok i pića za odrasle, Komšić i Izetbegović su se prema zakonima Bosne i Hercegovine, postavili kao Dragan Čović prema pravnim aktima Federacije BiH. Naime, ova, dejtonska Bosna i Hercegovina nema nikakav Zakon o praznicima, pa je tako i 25. novembar kao i osmi oktobar: nekome bitan datum, ali po zakonu dan kao svaki drugi. No, prema Zakonu o praznicima Federacije –   usklađenim sa Ustavom većeg entiteta – 25. novembar je Dan državnosti Bosne i Hercegovine.

Svakakvih državnosti ima

Dok je u pola Federacije zaista obilježavan praznik, a u drugoj polovici izvođeno kolektivno ignoriranje, Republika Srpska se odmarala od 21. novembra. Bio je neradni dan, a to kod nas obično podrazumijeva neku devastaciju od koje oporavak traje sedmicu. Inače, taj dvadeset i prvi, u RS je praznik i zvanično se zove Dan uspostavljanja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH.

Za Milorada Dodika, po zanimanju predsjednika Republike Srpske, Dan državnosti ne postoji niti u jednom zakonu BiH i 25. novembar kao takav može biti šta hoće, ove godine nedjelja, prošle petak, iduće ponedeljak, ali državni praznik nikako. Za Bakira Izetbegovića „potvrda kontinuiteta, trajanja zemlje i države, potvrda jedankosti ljudi koji u njoj žive su duh i slovo ZAVNOBiH-a” i nema tu sada šta da se pita li da se obilježava dvadeset i peti dan jedanaestog mjeseca i i kako.

Svakakvih dana državnosti na svijetu ima. Eno, piše na Wikipediji, kako se na Tajlandu datum tog praznika mijenja sa svakim novim vladarom: za dan državnosti se uzima rođendan vođe. Na Jamajci, opet, pojma nemaju koji je datum dan državnosti, ali znaju da je prvog ponedeljka u avgustu. U Srbiji je, recimo, Dan državnosti 15. februar, dakle na dan kada je 1804. počeo Prvi srpski ustanak i, što je važnije, kada je, 1835. donešen prvi Ustav Srbije.

Nikad bliže civilizaciji

U našoj zgusnutoj historiji, malo je tako nespornih datuma kao što je 25. novembar i događaja od kojih neki od naroda nema traumu. Sve je, brate, tu: prvi puta jedinstvena tri naroda u borbi protiv zajedničkog neprijatelja, Deklaracija ZAVNOBiH-a koja je osigurala obnovu teritorijalne cjelovitosti i suvereniteta zemlje i odredila „principe i zakone države“ i to onakve o kojoj današnje političke elite verglaju on non do stop, ali za džabe.

Prema Deklaraciji ZAVNOBiH-a, Bosna i Hercegovina je zajednica tri ravnopravna, nimalo nije krivo reći – konstitutivna naroda kojima se garantiraju sva pojedinačna i kolektivna prava. Ili, kako piše dr. Kasim Trnka: „Katalog ljudskih prava garantovanih Deklaracijom je veoma širok i ne zaostaje mnogo iza tadašnjih građanskih demokratskih država. Garantovana su brojna prava, od klasičnih građanskih i političkih, do socijalno-ekonomskih sloboda i prava. Vlast se obavezala da će putem zakonodavstva svim građanima 'obezbijediti život u skladu sa savremenim shvatanjem socijalne pravde i dostojanstvom čovjeka.' Deklaracija na prvo mjesto stavlja garancije nacionalne ravnopravnosti Srba, Muslimana i Hrvata i punih vjerskih sloboda i ravnopravnosti svih vjeroispovijesti. Garantuje se lična i imovinska sigurnost građana, zaštita sloboda u sudskom postupku, kao i prava na žalbu, molbe i pritužbe svim organima državne vlasti. U domenu političkih sloboda garantovane su: sloboda savjesti, zbora i dogovora, udruživanja i štampe. Izričito se ne propisuje sloboda političkog udruživanja i sindikalnog organizovanja, ali se to može podrazumijevati kroz garancije 'udruživanja i štampe'. O tome da se podrazumijeva politički pluralizam potvrđuje i izričita odredba da se, radi odbrane demokratskog poretka, samo 'zabranjuju sve fašističke i profašističke organizacije i progone lica koja se bave fašističkom i profašističkom djelatnošću'. U domenu socijalno-ekonomskih prava polazi se, kao što je istaknuto, od načela socijalne pravde. Posebno se garantuje imovinska sigurnost, pa time i privatno vlasništvo, uključujući i 'slobodu privatne inicijative u privrednom životu'“.

Kako god, odakle god se pogleda, nikada mi bliže civilizaciji nismo bili nego one davne godine u Mrkonjiću. Kao što nikada, zvanično nikada, nismo dostigli ideale iz Deklaracije ZAVNOBiH-a, održanog na jedini mogući datum koji ima smisla slaviti kao Dan državnosti. No, on se, rečeno je, obilježava na trećini teritorija Bosne i Hercegovine.

Na prvi pogled, priča o Danu državnosti kojeg u RS-u mijenja Dan uspostavljanja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH – makar je tim uspostavljanjem, zapravo, obezvrijeđena ideja samostalne srpske države zapadno od Drine, odnosno, proširenja Srbije na dio teritorija BiH, zbog čega je, a ne zbog kulturne autonomije i kabineta za Dodika, RS nastala i iz nje „nestali“ Bošnjaci i Hrvati – izgleda kao još jedna od bezbroj sličnih storija o našim naduravanjima čak i kada za njih nema ama baš nikakvog razloga. Dan državnosti, odnosno njegovo zakonsko nepostojanje na nivou BiH, zapravo je kolateralna žrtva drugih datuma - onog što bi, također, trebao biti državni praznik: Dana neovisnosti, dakle prvog marta; te 11. jula, odnosno Dana sjećanja na žrtve genocida.

Nezavisnost i Srebrenica: sporne tačke praznika

Sutra bi, najdalje prekosutra, parlamentarnu proceduru prošao i bio usvojen Zakon o državnim praznicima, prema kojem bi 25. novembar (p)ostao Dan državnosti, samo da iz tog prijedloga trajnu nestanu dva dana koja o našoj nedavnoj prošlosti govore, ako ne sve, onda većinu onoga što se treba znati. Dobro, bilo bi naduravanja oko toga treba li devetog maja biti Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope ili samo pola od toga. Kao što, valjda dok je preživljavao blaži moždani udar, reče nekakav Slavko Mašić iz HDZ-a, inače bivši Markovićev reformista: „Bilo je sasvim dovoljno reći da je to Dan Europe i kao takav vjerujem da bi bio prihvatljiv svakom“.  No, dok god se pominju dan kada je odabrana neovisnost i dan kada je plaćena u Srebrenici, zakonski definiranih državnih praznika biti neće.

Jednostavno rečeno, taj prvi treći i taj jedanaesti dan sedmog mjeseca (1995.), o karakteru rata u BiH i nivoima krivnje u njemu, kazuju baš sve što Dodik negira, a prihvatanje pomenutih datuma kao praznika, u isto vrijeme znači i priznanje onoga što nakon njih dogodilo: od legitimiteta referenduma o neovisnosti do genocida kao sredstva u rasturanju međunarodno priznate države. Dok je tako, a drugačije ne može biti, Dan državnosti će ostati (polu)entitetski praznik kojeg ćemo obilježavati na trećini teritorija države kojoj se budućnost već dogodila: one 1943. na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu. Samo što ni tu, gdje se nazdravlja za dvadeset i peti, svim građanima nije osiguran „život u skladu sa savremenim shvatanjem socijalne pravde i dostojanstvom čovjeka“, niti im se „garantuje lična i imovinska sigurnost... zaštita sloboda u sudskom postupku, kao i prava na žalbu, molbe i pritužbe svim organima državne vlasti“... Ali to je već neka druga priča.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba