Damir Marjanović: Ljudski odlazak

„Nije tačno da narod ima političku elitu kakvu i zaslužuje. Ovaj narod ovdje, naš narod bez razlike u vjeri, što rekao onaj franjevac, je puno bolji od svoje političke elite“, kazao je pisac, novinar i prevodilac, kolumnista Oslobođenja, Muharem Bazdulj, u skorašnjem intervjuu tom listu.

Slično je, ako ne i isto, mislio i Damir Marjanović kada je prihvatio da bude ministar nauke, obrazovanja i mladih u Vladi Kantona Sarajevo. Možda, zna samo on, isto misli i danas, nakon što je podnio ostavku na tu funkciju i dobio aplauz od onih koji su došli protestvovati pod prozor (i) njegove kancelarije: nezadovoljnih uposlenika sarajevskih škola i vrtića, učitelja i nastavnika, radnika u proizvodnji djece koja nešto znaju. Nisu, međutim, prosvjetari pljeskali svojoj pobjedi nad ministrom koji se povlači, već njemu, ministru koji je izgledao, radio i ponašao se kao da nije dio bosanskohercegovačke političke elite, već kao - čovjek.

Marjanović je rođen 1974. i pripada generaciji kod koje je nivo samopoštovanja bio – i kod mnogih ostao – obrnuto proporcionalan nivou gađenja spram politike kao takve. Naravno, i onih što se njome bave. Mi koji smo u isto vrijeme čekali punoljetstvo i dočekali višepartijsku diktaturu, vjerovali smo, ali iskreno, kako je politika posao za lopove, kurve i kretene. A oni, svi ti lopovi, kurve i kreteni, su iskoristili prazan prostor i pozicionirali se. I tako je, u najkraćem, narod - jedan, dva tri, svi – dobio političku elitu kakvu, evo, ima.

Tvrđava

Sada bi bilo najlakše reći da bolje i ne zaslužuju oni koji su stajali po strani dok su ka vrhu društvene piramide marširali najgori među nama, pa ne samo da su se sklonili, već bi i rijetke koji su shvatili kako ološ napreduje dok se fini svijet zatvara u svoje tvrđave, gledali sa čuđenjem ili pratili  pitanjem: „Majke ti, što će ti to u životu?“

„Kada me mnogi prijatelji pitaju što mi je to trebalo, odgovaram im: 'Ah taj prokleti Balašević'. On je rekao: 'Nisu krivi primitivci, krivi smo mi'. Vrlo često sam na svojim predavanjima mladim ljudima znao da kažem: 'Otvorite oči, razmišljate svojom glavom jer ako nećete sada, kada ćete'. Svi su bili nezadovoljni sistemom. Rekao sam im: 'Ko je nezadovoljan sistemom, treba da učini sve da ga promijeni'. “Meni se pružila prilika ili su mi pružili priliku ili su me dobro nasamarili pruživši mi tu priliku, pa sada probavam mijenjati sistem. Nemam drugog izbora“, rekao je Marjanović početkom ove godine, u intervjuu za Radio Slobodna Evropa.

Sreća malih, zapuštenih, propalih društava je u tome što je nekada samo jedan čovjek dovoljan za velike promjene na bolje. Nesreća sa lošim sistemima je što nikada jedan čovjek, makar imao pameti koliko i Marjanović, u njima ne može napraviti ništa. On je, eto, na trenutak ipak povjerovao da je drugačije ili da drugačije može biti. Na kraju je, što o njemu govori puno, priznao poraz, ne pred medijima ili u premijerovom kabinetu, već pred onima koje je zastupao najbolje što je mogao. I nije tražio opravdanje, tako drago njegovim kolegama u politici što, kada baš više nemaju opravdanja, odstupaju kukajući da su žrtve svega i svakoga, osim svojih nerealnih ambicija i, najčešće, kolosalnog manjka znanja.

„Ostavku smatram duboko profesionalnim činom osobe koja nije mogla ispuniti svoja očekivanja i osobe koja nije mogla spriječiti ove proteste, ne zato što nisam imao razumijevanja kolega iz Vlade i razumijevanja s vaše strane, već jednostavno nisam uspio u svojim namjerama.Smatram da me moja profesionalna etika i moralna odgovornost tjeraju da preuzmemem svoj dio kolača. Moja ostavka nije takva da duboko u sebi želim da je neko povuče. Moja ostavka je konačna“, rekao je, dakle, Marjanović. I otišao.

Elita

U cijeloj priči o kratkoj ministarskoj karijeri uglednog znanstvenika, ima jedan beskrajno važan detalj: on, naime, nije bio član niti jedne stranke. Kao takav je u raspodjeli moći zaveden u rubriku: nužno zlo. Nepotrošen, nekompromitiran, zavidne biografije, nekonvencionalan i idealista. Sve u svemu, savršeno topovsko meso u političkom rašomonu u kojem su se dojučerašnji partneri – SDA, čiji mandatar ga je odabrao i SDP koja ga je proglasila znanstvenim diletantom - pretvarali u smrtne neprijatelje. Bez ikakve suštinske podrške, bez stranačkog mehanizma koji će mu u trgovini interesima osiguravati da i njegovi zahtjevi budu ispunjeni, upao je u sistem koji je, kako je rekao, htio mijenjati, a završio samljeven. Pri tome, naravno, niti jedan problem vezan za obrazovanje, računajući deset posto razlike u platama između prosvjetnih radnika i uposlenih u kantonalnoj administraciji – na štetu prvih – ili razvoj nauke i vrednovanje naučnog rada, nije riješen, niti će uskoro biti. Svakako ne sistemski i dugoročno, onako kako je Marjanović želio i uzalud predlagao.

Rasplet je, na kraju, jedini mogući. U bosanskoj bari, kao u svakoj vodi, zlato tone, dok govna plivaju po površini. Marjanović je opet među svojima: na dnu. Sistem se, hvala na pitanju, dobro drži. I neće se skoro mijenjati. Jer, kako kaže pisac Andrej Nikolaidis u romanu Odlaganje Parezija: „Sistem ne valja, naravno, nikada niti jedan, ali istinski problem, sistemski problem, je to što ne valjamo mi“.

Zato i imamo, da parafraziramo Bazdulja, ne lošiju političku elitu od naroda, bez obzira koje vjere bio, već i goru, daleko goru od samo lošeg.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba