Damir i(li) Emir

Piše: Emir Imamović

Vašar taštine ili Hajde da se volimo 50 – mogući su nazivi rođendanske proslave nad kojom se, demonstrirajući hronično sljepilo na stvarnost, zgražaju posmrtni ostatci onoga što je nekada bilo društvo u kojem bi dernek u organizaciji Emira Hadžihafizbegovića, možda, zabilježio „prvi Yu tabliod As“, dok bi Damira Nikšića pri pokušaju „okupacije“ Umjetničke galerije BiH, odvelo pravo kod uglednog sarajevskog psihijatra i profesora na Akademiji scenskih umjetnosti Bore Đukanovića. Ne, naravno, da mu prošire znanje, već da mu daju terapiju.

Svi što su sa nevjericom pratili senzacionalističke izvještaje sa proslave pedesetog rođendana glumca, bivšeg ministra kulture u Vladi Kantona Sarajevo, Emira Hadžihafizbegovića, mogu komotno otići do Damira Nikšića i s njim, u zatvorenoj Umjetničkoj galeriji, voditi unaprijed izgubljeni rat za klinički umrlu institucionalnu kulturu jedne, samo statistički žive države. Prije toga bi, ipak, mogli pogledati oko sebe: broj onih što ne zavide Hadžihafizbegoviću i ne maštaju o tome kako će jednoga dana, iz nekog razloga, dobiti pozivnicu za dernek na kojem će sjediti preko puta Brene i mobitelom snimati vozić vođen, otkud znam, Petrom Grašom, jednak je broju onih što ne misle da je Damir Nikšić totalna budala. Odnosno, broj onih što se dive pokušaju umjetnika da spasi jednu umjetničku instituciju, jednak je broju Hadžihafizbegovićevih zvanica, dakle identičan broju onih što ne mogu razumjeti želju da se rođendan, makar bio i pedeseti, proslavi kao dodjela „Oskara popularnosti“ u organizaciji Nazifa Gljive.

Jedna proslava polovice stoljeća života i jedan pokušaj reanimacije Galerije, predstave su po motivima lica i naličja naše stvarnosti. One koju odličan glumac kontinuirano spreman na estradizaciju vlastitog velikog dara, Emir Hadžihafizbegović dakle, poznaje i od koje profitira – u estradnjačkoj slavi i pripadajućem novcu, medijskoj pažnji i za glumca pogubnom statusu zvijezde bulevarske štampe – i o kojoj konceptualni umjetnik Damir Nikšić, zapravo, blagog pojma nema.

Uvijek i svugdje se desi da neko, nesuđeni prvak drame nacionalnog teatra, umjesto samozatajnosti izabere ulogu ugostitelja, magneta za čudan, teško spojiv svijet; da od nikome osim njemu bitnog dana, napravi sajam dekoltea i markirane odjeće; da u isti prostor stavi ovog i onog, pa se još živ slomi kako se ne bi primijetilo da Bora Todorović – najveći živući srpski glumac, Branislav Lečić Leka – vječiti kandidat za najvećeg živućeg srpskog glumca nakon smrti Bore Todorovića ili Milorad Bibić Mosor – zvanično najveći hrvatski novinar (Dežulović mu je, recimo, do pazuha po visini), sa Danijelom Martinović i Lepom Brenom kao javnim ličnostima, imaju veze koliko i Slobodan Boba Živojinović sa Mustafom efendijom Cerićem. Ili malo manje. 

Privatni prostor svakog pojedinca, od bivšeg ministra do sadašnjeg glumca, je svet i zaštićen. U njemu je moguće – na liniji intimnog, ličnog razumijevanja, dijametralnog od javne percepcije – spajati naizgled nespojivo. Može se, dakle, ko god hoće i do sudnjeg dana zgražati nad Hadžihafizbegovićevom odlukom da rođendan proslavi sa milijardu gostiju, da oko istog ovala posjedne Dina Rađu i Željka Obradovića, njima pridoda dva, tri sarajevska ugostitelja i kabadahiju iz Maksimira, neformalnog ali suštinskog vlasnika onoga što je nekada bio zagrebački Nogometni klub Dinamo, Zdravka Mamića, pa prvi saf derneka završi sa Todorovićem ili već nekim, po djelu i sa strane gledano, nepripadajućem svijetu diva sa dvije strane nišana: Tereze Kesovije i Fahrete Jahić. No, privatno je to, da ponovim, neugrozivo pravo. A ono sa javnim značajem, što je osnova za prezentiranje određenog događaja u medijima, ima veze koliko i proslava rođendana sedmogodišnjaka iz Teočaka sa dnevnikom u pola osam. Nimalo, dakle.

Barem je tako u nekom normalnom, nama odavno nepoznatom svijetu. Onom u kojem dernek, ma u čijoj režiji bio, ostaje na usmenoj predaji aktera i prijatelja. Samo što se u takvoj civilizaciji, ne može, jednostavno ne može, desiti da nacionalna umjetnička galerija, eto ona u centru glavnog grada, prvo spadne na ništa, mračnu, neaktivnu, lendohansku ustanovu u kojoj se niko – kao što su tačno primijetili i Samir Plasto i Haris Pašović – ne trudi dati znak života, da bi zatim završila pod ključem, k'o opuhana fabrika.

Naša je stvarnost perverzna i u njoj je, ne samo moguće, već prirodno, da više pažnje dobije rođendan Emira Hadžihafizbegovića, nego gašenje Umjetničke galerije BiH i pokušaj Damira Nikšića da tu, kakva je da je, instituciju na samrti spasi.  

U tom i takvom, našem, propalom svijetu, Damir Nikšić je osuđen na dugoročni neuspjeh, u istoj mjeri u kojoj je Hadžihafizbegović verziran da proda ništa za nešto: vlastiti rođendan za poziciju dobrog bosanskog čovjeka, junaka iz viceva, jednog od onih što im se smiju – kako je to primijetio pomenuti Zdravko Mamić – i kada šute.

Tamo, odnosno tu, kod nas, gdje je uopće moguće da se od svih rješenja za Umjetničku galeriju izabere eutanazija, tamo je i javno djelovanje ili čestito i uzaludno kao Damirovo ili estradizirano preko granice dobrog ukusa, kao Emirovo. E, u takvom kontekstu je Damir Nikšić budala: usamljeni vojnik, bojim se, uzaludnog  rata za izgubljeni svijet neke nestale Bosne i Hercegovine. Države u kojoj bi Emir Hadžihafizbegović bio veliki glumac, a Damir Nikšić imao izložbu u prestižnoj Umjetničkoj galeriji BiH. I u kojoj za način slavlja i izbor slavljenika bilo čega nikoga ne bi kurio bolac.

Osim pozvanih na dernek.

Svaku svoju reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: imamovic@radiosarajevo.ba