Dalmacija s wilmingtonske ribarnice

Radiosarajevo.ba
Dalmacija s wilmingtonske ribarnice

Za prvi dio priče - Ofelija/Zasluženi odmori predsjednika Busha kliknite ovdje
Za drugi dio priče - People, we are saved kliknite ovdje

Za treći dio priče: Pobratimstvo lica u svemiru kliknite ovdje

Piše: Rade Šerbedžija [odlomci iz knjige Green Card]

U maloj ribarnici, na granici crnog i bijelog Wilmingtona, ljeskaju se srebrne ribe od čijih se fosfornih tijela odbijaju bljeskovi munja kao blicevi nevidljivog fotografskog aparata.

Uzeo sam svježu ribu, onako u komadu, i malo krakova od morskih rakova, čije je meso ukusnije od jastoga, i usput, kad sam već bio na granici crnačkoga kvarta, odlučio prošetati malo po osvijetljenim stranama ulica. Preko novina, televizije i radija, objavljeno je da se najjači nalet olujnog vjetra “Ofelija”, koji je rangiran prvim stupnjem, te stanovništvo nije zamoljeno za evakuaciju, očekuje u Wilmingtonu negdje oko ponoći. Zbog mogućnosti rušenja stabala, električnih stupova i žica, dijelova krovova, stanovništvo je zamoljeno da se ne kreće po gradu, nego da ostanu u svojim kućama.

Ulice u crnačkom kvartu su prazne i tek pokoji prolaznik žurno a poneki trčeći prolaze gradom. Svjetla ponekad zažmirkaju, kao da se napon na trenutak prekida i u tom vizualnom efektu, potpuno filmski izgleda lice staroga crnca sa sijedom bradom koji se sklopivši oči ljulja u stolici na terasi ispred svoje male kuće. Oblaci su toliko niski da gotovo prolaze kroz ulice i ostavljaju kapi kiše na licu i rukama. Vjetar, koji iz časa u čas jača i ponekad me kao nečijom nevidljivom rukom gotovo pogura niz ulicu, zviždi nekim dubljim tonovima od onih na koje smo navikli slušajući naše bure pod Biokovom ili Velebitom.

Onda najednom počne pravi pljusak, za koji se uistinu može reći ”lije kao iz kabla”. Utrčavam u prvi bar. Naručujem viski bez leda. Nekoliko crnaca, koji su se tu zatekli na zadnjem piću prije nego se bar zatvori, jer gotovo svi restorani i barovi večeras se rano zatvaraju, ne obraćaju posebnu pažnju na mene. Mora da misle da ovaj «stranac» koji u ovom posebnom času ulazi u njihov kvart uistinu ima petlje i gotovo je dobrodošao.

Stranac! Kako je duboko u mene ušla ta moja nova stvarnost. I taj moj novi i drukčiji JA koji se već 16 godina provlači kroz scene novoga života. Sve je u meni, čini se, ostalo isto, a opet sve je nekako i drukčije. I moj hod, po kojem su me nekada i s leđa prepoznavali, postao je nekako tvrđi, otuđeniji. Više stupam nego što koračam. I koraci mi odjekuju nepoznatim ulicama mjereći samoće svih Don Huana. Stranac u meni raste iz dana u dan i pogiba mi ramena pod nekim nevidljivim teretom tuđina.

Vjetar već sasvim opasno praši i ja, potpomognut njegovom snagom, gotovo poskakujem mokrim ulicama Wilmingtona, vraćajući se u svoj apartman, koji se nalazi na četvrtom katu prilično luksuznog maloga hotela s čije se terase može vidjeti riječni kanal, povezan s Oceanom, kroz koji brodovi svakodnevno prolaze, a večeras je pust i prazan i od snažnog vjetra naboran kao dubokim brazdama iskopana beskrajna slavonska polja.

Na tuđim pučinama
Brodovi. Kao zidarske kape naopako okrenute, izrađeni od šarolikog novinskog papira. Brodovi odjekuju nemjerljivim samoćama, a njihovi mornari su ljudi-galebovi, zauvijek prikovani za svoja lutanja.

Skrivena od pogleda turista, u jednom od ovih velikih riječnih kanala, smjestila se velika luka transportnih brodova. Goleme grdosije po 200 i 300 metara odavde polaze ili se vraćaju s dalekih mora i oceana. Među njima i jedan manji teretni brod koji prevozi naftu, pod zastavom neke čudne države kojoj sam zaboravio ime, ali s većinskom hrvatskom posadom. Naši mornari.

Tko zna gdje su sada i jesu li se na vrijeme skrili od ove ljute Ofelije? Sreo sam ih prošloga tjedna, na ulici ispred jedne od velikih robnih kuća u kojoj sam volio kupovati spizu. Sjedili su ispred jednog bara, pili pivo iz golemih vrčeva i čim sam ih ugledao, rekoh sebi: ovi su moji. Prepoznali su i oni mene.
-    Otkud ti ovdje, Matane?

Voljeli su me Dalmoši tako zvati, po onom imotskom torbaru iz Raosove serije “Prosjaci i sinovi”.

Jedna od stvari koju sam naučio braneći se od svoje publike, jest kako izbjeći “udave”. Da nisam odmah shvatio da su mornari, mahnuo bih rukom i ispričao se da žurim na snimanje. Ali bili su mornari, a mornare, osobito one s velikih brodova i dugih plovidbi, koji godinama krstare nepoznatim morima, šibani neverama i olujnim burama, ne može se tek tako izbjeći.

Već te večeri sjedio sam u njihovoj brodskoj trpezariji i jeo Red Snapera, na lešo blitvu spravljenu po naški, sa slanim krumpirom, i pio pravo domaće crno vino.
- Ovo je vino s Pelješca – govori mi Riječanin Simo koji me i doveo na brod. - Nema ga još puno, samo za posebne goste.

U maloj brodskoj kabini - trpezariji naguralo se nas desetak oko velikoga stola.
Ima ih odasvud, od Pule do Dubrovnika. Navigaju. Pričaju svoje životne priče. Pokazuju slike žena, djece i unuka. Pokazuju i neke ljepotice s egzotičnih otoka. Šale se na račun jednoga od njih za kojega kažu da uz svoju obitelj u Hrvatskoj ima i još jednu obitelj negdje na nekim indonezijskim otocima. I da jedni za druge ne znaju, a on opskrbljuje i jedne i druge. I svi sretni… Priča za film, pomislih…

Zapivali smo. Čude se otkud znam sve te pjesme. A onda jedan od njih, mojih godina i gotovo identične sjede brade, izvadi jednu malu sliku, koja je od nošenja u mornarskom novčaniku, a valjda i od mora i soli, sasvim požutjela.

- Poznaješ li ovoga?

S požutjele slike, ispod debelih stakala uokvirenih u srebrnaste žičane okvire, gledale su me dobre, plave, tužne oči moga drugara Momčila Popadića - Popa.

- Visoko među zvijezdama… da nađem mir, da nađem sna… gdje ljubav moja počiva… - zaurlao je promuklim glasom Popov pobratim iz Splita i visoko podignuo uvis čašu crnoga vina.
- Za našeg Popa!

I svi iskapismo čaše nekom posebnom mornarskom gestom, kojom kao da se odavalo naročito priznanje i počast tome pjesniku i boemu koji je u svojim pjesmama opjevao i sudbine ovih mornara.

Nedovršena pjesma

Negdje sredinom osamdesetih Pop me posjetio na Silbi. Došao je, naravno, nenajavljen i samo u prolazu, kao što i priliči avanturistima njegova kova. Ugledao sam ga, nagnut nad vatru koju sam upravo potpaljivao da ispečem za objed par arbuna što sam ih toga jutra ulovio, kako s nekom omalenom putnom torbom prebačenom preko leđa otvara malena drvena vrata koja je moj otac Dane napravio nimalo u dalmoškom stilu.

- Dobar dan, šjor. Doša san da popijemo žmul vina, pojedemo tu ribu šta spravljaš i da napravimo mali intervju za Slobodnu.

Bio je sjajan novinar, ali i poseban pjesnik. Split mu je rastao pod kožom i noktima i teško mu je uspijevalo iskoračiti iz toga zaraznog mentaliteta.Visok, mršav i koštunjav, kovrčave kose i izrazito plavih toplih očiju koje je nekako, kao Pjer Bezuhin, tužno i suzno skrivao ispod debelih stakala svojih srebrnih naočala, Pop je bio momak kojega su svi svojatali i otimali se o njegovo pobratimstvo.

Najčešće je bio viđan s Miljenkom Smojom, od kojega je, čini se, učio zanat. Ali i život.

Tih nekoliko dana, a osobito noći, lutali smo ovim pitomim otokom i ispijali tajne zalihe ‘Briške Rebule”, koju smo donosili na otok i iznosili na stol samo u posebnim prilikama.

Pop se nije kupao u moru niti je izražavao želju da pođe ujutro sa mnom u ribolov. Radije se držao hlada i obližnje kavane.

Baš tih dana na Silbu je pristao “kazališni gusar” Zlatko Vitez sa svojim histrionskim brodom i nije ga čestito ni privezao, a već je s palube urlao prema meni i Popu koji smo ga na Žaliću čekali:
- Jesi li našao protivnike? Igramo u 4 popodne.

Zatim je zavitlao nogometnu loptu prema nama i ja sam je u zadnji čas uhvatio ispred Popove glave, spasivši tako njegove krhke naočale s debelim staklima.
Izdao je Zlatko na brzinu neka kazališna naređenja svojim Histrionima, koji su tu večer došli odigrati Shakespeareovu “Oluju”na Silbi, i zaputio se sa mnom i Popom u obližnju konobu “Miloš”, da uz crno vino i slavonski kulen (Miloš i njegova žena Janja su nudili slavonske specijalitete i po najvećoj vrućini) organiziramo nogometnu tekmu. Rekao sam mu da na igralištu svako popodne igraju neki mladići iz Zagreba, “difovci”, te da su dosta dobri pa da se možemo pomiješati s njima i odigrati prijateljski meč.
-    Ne, ne – vikao je razljućeni Vitez. Igramo protiv njih!

Za čas je on napravio ekipu od svojih Histriona i nas nekoliko s otoka, uključujući mog desetogodišnjeg Danila, netjaka Marinka i jadnog Popa koji je priznao da nema pojma o nogometu, ali je po Vitezovoj odluci završio kao golman.

Naravno da su nas mladi sportaši iz Zagreba potukli, a Vitez je vikao na Popa i čudio se kako može primiti takve golove, dok se Pop ispričavao i žmirkao kroz ona svoja debela stakla kroz koja nije vidio ni bijelu mačku, kako se kaže.

Navečer smo gledali jednu od najboljih histrionskih predstava, ali i jednu od čarobnih uloga Fabijana Šovagovića, čiji je Prospero, vitlajući spretno bičem kroz zrak, stišavao olujne gromove koji su se razlijegali te večeri iz njegovih snažnih grudi.

Noć se uvlačila Silbanskom pitomošću u nas brodolomnike i poražene nogometaše, a pjesma se razvlačila kao malo raštimana harmonika, iako smo Pop i ja, a osobito Zlatko, koliko-toliko uspijevali održavati intonacije koje su se pod utjecajem nekog domaćeg kiselog bijelog vina lagano uvijale i bar za pola tona umanjivale ili povisivale, čemu su najviše pridonosile dvije-tri drage Slovenke iz čuvene obitelji Havlina čiji je muški dio inače bio besprijekorno glazbeno nadaren. Te noći se nije spavalo jer smo i Pop i ja jutarnjim brodom partili za Zadar. Brod je polazio u 4 i pol, tako da smo sa stvarima čekali u luci, u blizini histrionskog gusarskog broda s kojega se još uvijek razlijegala tiha pjesma…

Bili smo gotovo jedini putnici toga jutra i činilo se kao da je brod prelagan jer je zbog dosta velikih valova poskakivao i naginjao se čas na jednu, čas na drugu stranu.

Dok smo ispijali jutarnji vlahov u brodskom restoranu “Vuka Karadžića” koji je godinama saobraćao na liniji Zadar-Molat-Olib-Silba- Premuda, pokazivao sam Popu na zgužvanom papiriću neku svoju pjesmu, za koju sam imao i dosta pjevljivu melodiju, ali je nikako nisam uspijevao dovršiti. Pjesma je govorila o mornaru koji se jednoga dana zauvijek vraća sa svojih plovidbi obali, ženi, kući.
Uzeo mi je papirić iz ruke i okom stručnjaka preletio po stihovima, zatim prekrižio B korus i zatvorivši oči zapjevao po mojoj melodiji:

Samo sam ti pogladija kosu, usnom vrelom dodirnija ti ruku,
mojim srcem prošle su oluje, čuješ li ih, u žilama mi bruje…
A ti si brže svoje lice skrila, rukom naglo poravnala kosu,
nemoj, nemoj, ne stidi se mila, ti se za me nisi izmijenila…


Pop je nakon par mjeseci završio u bolnici i umro od ciroze jetre.
Pjesmu nisam završio. Svoje stihove sam i zaboravio, ali često otpjevušim šotovoće ovu Popovu strofu.

Snažni udarac groma koji je raspalio u neku obližnju zgradu, odagnao je moje silbanske sanjarije i vratio me u ovu wilmingtonsku stvarnost i u ovu nemirnu i po svemu posebnu noć, u kojoj “Ofelija” luduje i mahnita nad našim pokislim glavama.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije