Crvena udovica (2. dio)

- O bombardiranim riječnim ribama, svjetskom policajcu i malim narodima, Voji Staniću, njegovoj barci i raspolovljenom ciplu, jeci golootočkih krikova na pučini, ribarenju «pod sviću», gnjurcu na ostima, dvorima od zatočeništva Jovanke Broz gdje su Titanic i Prohujalo s vihorom moguće ime izgubljene zemlje. -

Piše: Rade Šerbedžija, odlomci iz još neobjavljene knjige Green Card
Prvi dio teksta Crvena udovica pročitajte ovdje 

Dvori od zatočeništva
Baš kad sam presjekao zubaca na pola, zazvonio je telefon. Neki muški glas traži mene. Predstavlja se kao čovjek iz osiguranja Jovanke Broz i prenosi mi njezine pozdrave. Kaže, gospođa Jovanka Broz (pazi bogati, više nije drugarica, zlobno sam primjetio, ali nisam rekao naglas) naročito bi voljela ako bih ja našao slobodnog vremena, da dođem do nje, to jest do kuće u kojoj ona već dvadesetak godina živi.

Prihvatio sam poziv. Sutra u 5 poslije podne, kao kod Lorce!

Andrej me odveo do kuće, jer znali smo gdje se nalazi kuća u kojoj je živjela Jovanka Broz. Već smo jednom davno ’85. ili ’86. poslije neke noćne pijanke, Andrej, Sonja, Beby Dol i ja kucali na vrata ove iste kuće i neki su nas policajci u civilu zamolili da produžimo dalje, što smo i učinili, čudeći se poslije što nas nisu uhapsili.

Kuća je odmah preko puta Bijelog dvora, u kome su nekada stolovali politički moćnici. I Tito je tu imao svoju rezidenciju neko vrijeme. Navodno je i prvu svoju ženu Davorinku u dvorištu sahranio. I Milošević je tu ponekad odsjedao u kraljevskim salonima i iz njih vodio svoje teške i tamne bitke.

Kuća je izvana izgledala otmjeno, iako se moglo zapaziti da je fasada više nego stara i da je kuća u dosta jadnom stanju. Ispred vrata su me dočekala dva policajca u civilu zadužena za sigurnost “gospođe Jovanke”.

Prošli smo kroz ulazni hodnik i kroz veliki dnevni boravak, koji se nije grijao, a rijetki namještaj, razbacan u tome hladnom prostoru izgledao je neugledno i otužno. Zidovi su očigledno bili davno krečeni i na stropu je probijala vlaga.
Na ulazu u manji dnevni boravak stajala je drugarica, odnosno sada “gospođa Jovanka”, obučena u dugačku crnu haljinu s velikim dekolteom i raskošnim zlatnim nakitom. Bila je upravo onakva kakve je se sjećamo. Frizura je bila podignuta u onu njezinu čuvenu punđu, ista kao sa svih njezinih slika, dok je kao prva dama sijala sa naslovnica jugoslavenskih novina i časopisa. I jarko crveni ruž, s tamnim porubima oko usana, koje su se razvlačile u onaj njen tako poznati široki osmijeh kojim je dočekivala strane državnike i druge važne uzvanike. Samo su duboki tamni podočnjaci govorili da je neko teško i samotno vrijeme prohujalo kroz tu ženu.
- Dobro došli, Rade...
Glas joj je zvučao milo i toplo i nije nimalo podsjećao na onaj visoko intonirani poklič, prilikom puštanja velikog trajektnog broda u riječkom škveru, “Krstim te Berge-Istra”, iz nekog davnog TV-dnevnika, poslije koga se čitava Jugoslavija, iživljavala omiljenim citatom.

Sjeli smo za lijepu i raskošnu garnituru za sjedenje. Udobno sam se zavalio u veliki barokni crveni naslonjač, i da nije bilo ipak malo prohladno u tome starinskome salonu, jer kako reče drugarica Jovanka, “u ovoj kući sve propada već dvadeset godina i ni poštenoga grijanja nema”, sigurno bih zaspao u velikoj stolici i u blizini te velike žene, čija me je prisutnost odmarala i sjetno uspavljivala u neku bivšu toplinu zemlje koju sam tako volio, a koje više nema.
- Sami ste u Beogradu?
- Ne. Sa ženom i djecom.
- Imate divne djevojčice.
Pogledao sam je upitno. Otkud zna za djevojčice?
- Vidjela sam ih u novinama. Slatke su i lijepe.

Pogledao sam taj golemi i zapušteni prostor u kojemu samuje u nekoj neizrečenoj kazni. Sve je nekako tužno i bolno. U kući nema smijeha. Nema djetinjeg smijeha. Kuća bez djece nosi u sebi prazninu, ma kako bila namještena, grijana i osvijetljena.

– Drago mi je što ste uspjeli u svijetu filma – rekla je.
Osmjehnuo sam se i odmahnuo rukom, nazdravio i otklonio razgovor o uspjehu. Mjere uspjeha su često relativne. Nisam se želio upuštati u razgovor o meni. Želio sam slušati njezine riječi. Uvijek me je tajnovitost privlačila, a Jovanka je na neki način živa tajna.
-    Vi ste to zaslužili.
-    Što?
-    Uspjeh. Znam da vam nije lako. Tuđina...
Vjerojatno je primijetila moju nelagodu i onda mi rekla da su ona i Tito voljeli moje drame, filmove i serije. Naročito ona. Tito je, kaže smijući se, ipak više gledao Batu Živojinovića, zbog partizanskih filmova...

Ponudila me je sendvičima. U škrtom izboru pića, odabarao sam “Chivas Regall”, omiljeni Titov viski.

Na ormarima i stolovima, stajale su Titove i njezine slike, manje poznate, ali vjerojatno one koje su njoj nešto posebno značile i koje je držala podalje od nekoć znatiželjne javnosti.

- E moj Rade, tko bi rekao da će nam se dogoditi sve ovo što se dogodilo i što se još uvijek događa - počela je svoj solilokvij nekadašnja prva dama nekadašnje Jugoslavije. - Sve ono što je Tito gradio i svi mi zajedno s njim prohujalo je s vihorom.
- Titanic- dodao sam i u isto vrijeme smo se slatko nasmijali ovoj našoj holivudskoj usporedbi.

- Jeste li vi ovdje u zatvoru? - pitao sam.
Sjetno se nasmiješila, a onda usne skupila u neki gorki grč. Zatresla je glavom, a duge zlatne naušnice su tiho zazvečale.
- Nisam službeno. Nikada, naime, nisam suđena. Iako mi je već dvadeset godina ograničeno kretanje. Ovdje u ovoj kući, nekada je živjelo sa mnom dvadeset i više policajaca, bolje reći KOS-ovaca, a sada su tu još samo ova dvojica. Ponekad dobijem dopuštenje da posjetim sestru i onda me odvezu u njezin stan i vrate natrag u ovu kuću. Uglavnom gledam televiziju i filmove. I čitam...

Nakon trećeg viskija koga sam u dahu popio, gospodskom manirom mi je predložila da si natačem sam. Obuzela me nelagoda, slušajući njene ispovijesti i žao mi je bilo te žene obučene u kostim nekadašnje prve dame Jugoslavije, koja je tu preda mnom iskreno igrala svoju ulogu, ne bez muke, ali sa mnogo dostojanstva.

Pričala mi je o njenom životu s Titom i kako ga je beskrajno mnogo voljela. I o zavjeri protiv njega i nje i tko je sve u to bio umiješan. I kako su ih razdvojili. I kako je pred kraj svog života Tito postao pijun u rukama moćnih policijsko-političkih snaga, koje su uostalom najveći krivci za raspad i propast Jugoslavije. Spominjala je ljude imenom i prezimenom i govorila najoštrijim riječima protiv njih.

- Oni sve ovo snimaju što govorite, znadete li to? - upitao sam je.
- Naravno da znam. Zato im sve to i govorim.
Zašutjela je.
Šutio sam i ja.

Na oknima su počele bljeskati prve kapi kiše. Sasvim neprimjereno trenutku, do mene je dopirao klepet ovčarskih zvona i slike naše zajedničke Like u Krbavskom polju od Korenice prema Udbini. Ona je porijeklom iz Pećana, a ja iz Bunića. Moji rođaci s majčine strane godinama su govorili da su naše familije u kumstvu, što je moj realni i istinoljubivi otac Danilo uvijek nijekao, govoreći da je Jovankina familija Budisavljević bila u kumstvu sa našim prvim susjedima i kumovima Vunjacima.

Dakle, bili smo kumovi od kumova, ja i moja gospođa, odnosno udovica Jovanka, koja je ovako osamljena i tužna sjedila u svojoj zatočeničkoj vili koja prokišnjava, nasuprot Bijelom dvoru i svoj onoj raskoši i moći kojem je nekad pripadala.

- Jeste li za nešto slatko - pitala je ponovo onim svojim posebnim osmijehom.
- Ne, hvala - rekao sam i dotočio još malo viskija.
- A i kasno je. Ne želim vas više zadržavati...
Glasno se nasmijala.
- Dragi moj, ja ponekad, ovako osamljena, gledam sate kako prolaze kroz ovu sobu. Živim sa svojim uspomenama i sjećanjima. I spokojno, čekam kraj, znajući da sam jednom živjela pravi život u jednoj sretnoj zemlji i uz jednog velikog čovjeka. Žao mi je samo što je ovaj narod tako nepravedno propatio. Izdali su nas “mangupi u vlastitim redovima”...

Oprostili smo se i obećao sam da ću joj se ponovo javiti. Ispratila me je do vrata salona, gdje su me čekala ona dva njezina čuvara. Sišli smo niz stepenice, prošli kroz željeznu kapiju. Okrenuo sam se. Još je stajala na pragu dvora od zatočeništva u dugačkoj, svečanoj crnoj haljini. Mahnuo sam joj. Mahnula mi je.

Između nas kišne kapi.

Dežurni iz osiguranja me je dopratio do Andrejevog auta. Sklapajući kišobran, reče mi:
- Gledao sam onaj američki film. Svaka čast, majstore...
Ne znam na koji film je mislio. Nije ni važno. Pogledao sam prema vratima.
Još je stajala tamo i smiješila se. Dostojanstvena u svojoj osamljenosti i napuštenosti. Nekoć prva, sad zadnja dama. Zatočenica stare kuće preko puta Bijeloga dvora.

Načas me podsjetila na Vojnovićevu tužnu Jelu.
“Othodu gospari.”
Što je sve ta žena proživjela uz Tita? Koje sve tajne žive u njoj, a koje vjerojatno nikada nitko neće doznati.
Mahnuo sam joj još jedanput.
Mahnula mi je.
Ostao je njezin široki osmijeh.
Prohujalo sa vihorom?
Da.
Prohujalo..