Crvena udovica (1. Dio)

- O bombardiranim riječnim ribama, svjetskom policajcu i malim narodima, Voji Staniću, njegovoj barci i raspolovljenom ciplu, jeci golootočkih krikova na pučini, ribarenju «pod sviću», gnjurcu na ostima, dvorima od zatočeništva Jovanke Broz gdje su Titanic i Prohujalo s vihorom moguće ime izgubljene zemlje. -

Piše: Rade Šerbedžija, odlomci iz još neobjavljene knjige Green Card 

U Beogradu je teško nabaviti svježu morsku ribu. Ali zato smuđa, soma i kečige ima u izobilju. Doduše, govori se da je nakon američkog bombardiranja riba iz Save i Dunava obogaćena uranom i da je radioaktivna. To ne sprječava Srbe da i dalje jedu riječnu ribu, jer radije će srpski narod umrijeti od raka, nego pristati da im Ameri kvare stare dobre navike. I apetit.

Uostalom Ameri su tim sumanutim bombardiranjem učinili dosta štete, ne samo materijalne, koju će teško biti popraviti, već u srpskom, već godinama ozbiljno uzdrmanom narodu. Dežurni svjetski policajci preuzeli su na sebe sređivanje svijeta prema svojoj poslovnoj i interesnoj mjeri. Kad se malo bolje promisli, gotovo da i nema mnogo razlika između njemačkog nacizma uoči Drugog svjetskoga rata i američkih oružanih intervencija u svijetu, koje se provode u ime stvaranja demokracije u totalitarnim režimima. Iza svega toga, svima je znano, stoje kao i uvijek, interesi velikih sila, koje ne prestaju sa svojim kolonijalističkim osvajanjima i porobljavanjima malih naroda.

Golobalizacija uzima svoj danak. Mali narodi, mali jezici, vjerojatno će biti izbrisani, kao što su mnoge životinjske vrste izbrisane. Sila i moć nemilosrdno zatiru lijepo lice Zemlje. Imperija započinje i uzvraća udarac. Malim narodima ostala je jedina mogućnost kompromisnog utapanja u tu imperijalnu maticu.
Lagano, svakodnevno potapanje. Neslavno i nečasno.

Ono što je poražavajuće i zastrašujuće jest da u svim tim velikim i malim ratovima ginu nedužni ljudi i djeca, i da otrovne i krepane ribe plutaju rijekama.

Riblje oko
No ’97. godine, riba je zdrava i krepka u savskom i dunavskom koritu, a Milošević je još uvijek na vlasti.

Između stalnih posjeta majci u bolnici, Lenka i ja uspijevamo sudjelovati na protestnim mitinzima koje organiziraju studenti i pokret “Otpor”. Prosinac se kotrlja beogradskim kaldrmama i neka suha zima steže se oko grada.

Otišao sam s Andrejom u prilično dobar riblji restoran na kraju Francuske ulice, gdje se mogla kupiti svježa riba koju su svakodnevno donosili iz Crnogorskog primorja. Između tovljenih brancina i orada uspio sam pronaći svježeg zubaca, koji je bio poprilično velik. Oko tri kilograma. Koji dekagram više. Ili manje. Usput sam Andreju (koji sve zna) pokazivao kako po škrgama i oku prepoznati svježu ribu.

Zubaca sam spremao u kuhinji Lenkine majke, koja nije bila najsretnija kada bih ja ulazio u njezinu kuhinju, jer bih obično, praveći svoje specijalitete, napravio pravi rusvaj među njezinim šerpama i loncima, a po stolovima su ostajali tragovi maslinova ulja, crvenog i bijeloga luka i petrusina, koju Lenkina majka zove po engleski parsly.

Ribu sam odlučio spremiti na lešo uz malo krompira i kapule. Na kraju obično dodajem samo kap dobrog maslinova ulja i one vode u kojoj se riba kuhala.
- Kad imaš svježu ribu, ne treba joj mnogo dodavati, kao ni mladoj i lijepoj ženi. Valja samo paziti da je ne prekuhaš - učila me moja prijateljica Mirjana Galetović sa Silbe.

Galetovići su uz Žuvaniće bili moji bliski prijatelji i izravna veza sa Jadranskim morem u koga sam se beskrajno zaljubio. Damir Galetović i ja smo, njegovom drvenom malom barkom, znali loviti i po trideset kila ribe dnevno. Uglavnom arbuna, ali našlo bi se u našoj korpi škarpina, kanjača, baraja, šaraga, pica i orada...

Jednom smo ulovili i zubaca od tri i pol kila na udicu, što je prava rijetkost, jer zubatac se obično lovi na panulu. Najbolji je mamac koza od ranja, odnosno morskog pauka. Ja sam izvukao zubaca, a on je samo podmetnuo opraru, premda, na fotografiji koja visi u našoj američkoj kuhinji, on trijumfalno drži velikog zubaca, a ja znatno manju škarpinu.

Nije uzalud bio jedan od najboljih advokata u Zagrebu.
- Morat ću prepoloviti ovoga zubaca, jer nemam dovoljno velik lonac - rekao sam Lenki, koja je u dnevnoj sobi čitala novine.
Lenka voli čitati novine i tada se potpuno isključi. Morao bi tu biti car Haile-Selasije osobno da ona svrne pogled s novina. U tome je podsjećala na Ljubišu Ristića, koji nam je tako čitajući širom otvorene novine, dosta proba održao i predstava izrežirao.
- Morat ću prepoloviti ovoga zubaca, čuješ li? - ponovio sam.
- Pazi samo za kojom ćeš polovicom zaroniti - dobacila je ne skidajući pogled sa svojih novina.
Nasmijao sam se, jer me je sjetila na jednu nevjerojatnu zgodu i priču našeg prijatelja Voje Stanića iz Herceg Novoga.

Vojo Stanić
Vojo je jedan od najpoznatijih jugoslavenskih slikara. Dosljedan onome što stavlja na bjelinu platna. Ustrajan i uokviren u pučinu svoga bića. I drag je prijatelj.

Kad god bismo se zatekli u Crnoj Gori, odlazili smo do Herceg Novog i posjećivali ga. Bilo je zabavno slušati njegove priče, ali je to bila ujedno i prilika vidjeti iznova njegove božanstvene slike, koje je on ljubomorno čuvao i teška srca prodavao.
- Neki dan me je posjetio jedan prijatelj iz Slavonije – počeo je priču zadnji put kad smo se sreli. - Poveo sam ga na svoju barku. Inače, obično sjedim ispred prozora u potkrovlju kuće odakle se vidi more i moja plava drvena barka. Uglavnom nju i slikam. Ona je na mojim slikama uvijek u različitim bojama i malo drukčija. Onda oko nje dodajem ljude, stvari, životinje, biljke... Taj svijet se vidi s moga prozora... I zaista, ako se čovjek malo odmakne od stvarnosti, sve se to vidi.

- Moj prijatelj Žabar, kako ga volim zvati, jer se, iz svoje slavonske perspektive, razumije samo u kulen i kobasice, zaželio je da se provozamo barkom po zaljevu. Pristao sam. Napravili smo đir sutradan popodne. Bilo je vraški vruće i sparno, tako da sam se odlučio okupati. Da ispadnem pravi morski vuk, odlučio sam uzeti peraje, masku i podvodnu pušku, koju uvijek držim na barci, premda je nikad prije nisam upotrijebio. Zaronio sam s puškom odmah ispod barke. Bila je dubina od nekih metar i pol, možda dva. Odjednom sam spazio prilično velikog cipola kako pase travu. Zaronio sam prema njemu, okrenuo se i obojica smo se preplašili. Onako kroz masku, izgledao je kao neka ogromna grabljivica. Ja sam odapeo moju pušku iz koje još nikada nije pucano. I sam sam se iznenadio kad sam vidio rezultat tog pucnja. Valjda sam slučajno pogodio jadnog cipola. Presjeklo ga je na pola. U tih nekoliko preostalih trenutaka, dok nisam sasvim izgubio dah, razmišljao sam za kojim dijelom krenuti i odlučio se za rep, jer više volim jesti komad ribe od repa. Ubrzo sam izronio i pobjedonosno bacio u barku, ispred moga prijatelja Žabara pušku i komad ribe. Žabar je bio impresioniran. Još smo se malo provozali i vratili kući. On se nije kupao, jer veli da se boji morskih pasa. Koliko ja znam, samo je troje ljudi u Herceg Novome pojedeno od tih nemani u zadnjih trideset godina i sve troje su bili strani državljani. Doduše i moj prijatelj Žabar je sada strani državljanin te mu je možda i bolje ne ulaziti duboko u more i držati se plićaka. Uvečer smo sjedili u mojoj kući i moja žena je napravila tjesteninu. Žabar me je zavitlavao oko one moje polovice ribe, tako da sam odlučio sutra zorom otići na ono isto mjesto i pronaći onaj dio sa glavom.

Rano sam se digao i pošao na more. Uspio sam pronaći ono mjesto od jučer i zaronio sam u dubinu. U prilično praznom dnu, ugledao sam mog prepolovljenog cipla kako pase travu. On jadan vjerojatno žvače travu od jučer, jer pošto nema drugog dijela tijela i crijeva, to ona trava koju pojede, izlazi iz njega i ponovo pada na morsko dno. Ali cipal je glup i on ni ne zna da nema pola tijela. Dokaz da je riba glupa jest da riba nema mozga. Jer da ima, onda bi u restoranskim jelovnicima pisalo: Pohani mozak od cipla.

Prišao sam onoj polovici s glavom, uhvati ga rukom i odnio u barku. Poslije sam ga dodao onome repu i stavio navečer na gradele. Žabar je rekao da slađe ribe u životu nije jeo - završio je svoju priču Vojo Stanić i do kraja večeri smo još pričali o Arsenu, ratu i o Dubrovniku.

Pričao sam i ja njemu jednu od svojih “morskih priča”, koja nije bila ni bezazlena ni ljupka kao njegova štorija sa raspolovljenim cipolom.

Jedne davne noći, ribario sam sa svojim prijateljem ispod sjeverne strane Raba u blizini Gologa otoka. On je imao kuću na Stinici u blizini pilane i žičare, koju je, kako neki kažu, Ranković dao sagraditi i kojom su se dovozili veliki drveni trupci s Velebita, a odatle odvozili za Italiju. 

Bila je bonaca. More kao ulje. Naša barka je tiho klizila uz strme stijene otoka Raba, koje su u škrtom odsjevu svjetla sviće izgledale zastrašujuće. Ja sam bio na veslima, a on, kao zaista dobar strijelac, s ostima. Šutjeli smo. Tek poneka kap bi štropnula u toj sablasnoj, ali zavodljivoj tišini. Svaki zaveslaj, svaki titraj pojačava ribarsku napetost. Kad se lovi riba “pod sviću", govori se malo ili nikako.

Izvještio sam se veslati tako da vesla ne vadim iz vode. Naša barka je nečujno klizila po mirnom moru. Tako me je učio (i naučio) moj drugar Pele s Premude.
Odjednom smo opazili velikoga gnjurca, kako kao neki ogromni orao viri iz onih oštrih rabskih stijena. To je ona ptica što roni i pliva i hrani se sitnom ribom. Ribari je ne love i ne jedu.
– Con tutta forzza! - prošaptao je zapovjednički moj prijatelj.

Zaveslao sam jače u pravcu stijene iz koje je virio gnjurac. Plivkao je i ne sluteći što mu se sprema. Kao da nas je radoznalo gledao, možda pozdravljao. Ne znam. Moj prijatelj je podigao dugačke, velike drvene osti na rame i kao neki srednjovjekovni vitez hitnuo prema gnjurcu. Pogodio je. Gnjurac je ležao u moru naboden na osti. Ta užasna slika, koja se upravo tu odigrala, izazvala je nelagodu. Skinuo je šutke gnjurca s ostiju i bez riječi ga bacio u korpu s ribama.

Šutjeli smo.

Veslao sam dalje. On je ostima svako malo probadao blagu površinu mora. Pogled mi je stalno išao prema gnjurcu. Proklinjao sam samoga sebe što sam pristao zaveslati prema toj stijeni i tako, i ne htijući, uzeo udjela u tom neopravdanom i nerazumljivom činu.

Odjednom u nestvarnoj tišini, gnjurac je zacvilio nekim, gotovo dječjim glasom.
Šutjeli smo. Nakon nekog vremena uzeo ga je iz korpe i bacio u more.
- Ajde! Bježi - rekao je.

Gnjurac je onako ranjen i ošamućen zaronio točno ispod sviće. Instinktom vrsnoga strijelca, ponovo ga je probio ostima.
- Ne! - oteo mi se iz grudi tihi krik i odbio se jekom od visokih stijena Gologa otoka.

Skinuo je gnjurca, uz dosta muke, s okrvavljenih ostiju i bacio ga u more. Tko zna što je te noći moj prijatelj u sebi ubijao!?

Neki neopisivi strah se uvukao u mene i protresao mi hladnoćom cijelo tijelo.
Okrenuo sam se prema Golom otoku, koji se u mraku jedva nazirao i učinilo mi se da iz toga mračnog ponora, preko mirnog (inače opasnog) mora, dopiru do mene neki potmuli ljudski uzdasi, glasovi, jauci...

Tamo, na Golom otoku, ljudi su se golim rukama ubijali.