Čekaj, Evropo...

Piše: Emir Imamović

U nedjelju 22. januara, na referendumu sa očajnom izlaznošću – najmanjom u historiji ujedinjene Evrope i neovisne Hrvatske – potvrđeno je kako će Hrvatska od ljeta naredne godine biti nova članica Evropske unije. Bosna i Hercegovina, koja s tom državom dijeli većinu svojih vanjskih granica, ostat će tako pred samim vratima klimavog, razjedinjenog, sve siromašnijeg saveza, ali i najznačajnijeg političkog projekta u povijesti kontinenta. EU, zaista, ne stoji baš najbolje, ali za većinu evropskih zemalja, kako onih u njoj, tako i onih na čekanju, ništa bolje ne postoji.

Srpski državni neprijatelj broj jedan, inače rođeni Sarajlija, pisac, dobitnik Evropske nagrade za književnost i savjetnik predsjednika Skupštine Crne Gore, Andrej Nikolaidis, nedavno je kazao: „Sa svojom veličinom, ekonomskim sistemom koji je bliži mađioničarskom nego tržišnom ili dirigovanom, sa ljudskim resursima koje ima, odnosno koje nema, Crna Gora nema bitan potencijal za bolje, ali zato ima spektakularan potencijal za gore. U takvoj situaciji, politika se svodi na kontrolu štete. To je, dakako, zastrašujuće“. Crna Gora, znamo na vlastitom primjeru, nije jedina kojoj odgovara Nikolaidisov opis. Ni Hrvatska, da se ne zavaravamo, ne stoji puno bolje.

U ljeto 2013. godine, zapadna granica Bosne i Hercegovine, bit će, gledano iz, recimo, Ljubljane, kraj Evrope, crta koju zagovornici „sukoba civilizacija“ smatraju mjestom podjele Zapada i Istoka, linijom razgraničenja različitih, nepomirljivih svjetova. U ovoj rubrici već pominjani holandski pisac i publicist Geert Mak, u knjizi U Europi: putovanje kroz dvadeseto stoljeće, piše, pored ostaloga, i o tome kako (ujedinjena) Evropa nije pitanje administrativnih granica, već doživljaja njenih stanovnika. Tako, recimo, Mak opisuje kako je u Lisabonu – a Portugal je, još malo i punih trideset godina član, prvo EEZ-a, pa EU-a – baš kao i u Moskvi ili Istambulu, čuo kako se za put u Berlin, Beč, Pariz ili, šta znam, Salzburg, kaže da se ide u Evropu. U Bosni i Hercegovini – nije. U Sarajevu, koje je posjetio pripremajući briljantni povijesni putopis, oni što idu u Berlin, Beč, Pariz ili Salzburg, idu u Berlin, Beč, Pariz ili Salzburg. Iz Evrope, kojoj naša društva po vlastitom doživljaju pripadaju, se ne može ići u Evropu.

Pred nama je, dakle, izbor: ostati na korak od Unije – fizički naravno – ili učiniti sve da se granica pomakne istočno i preko Bosne i Hercegovine. Po mogućnosti, što je dalje moguće. Ako zaista i bude samo do nas, kraj Evrope bit će tamo gdje će počinjati Hrvatska, gledano iz, recimo, Maglaja.

U posljednje vrijeme nekoliko bosanskohercegovačkih ili autora zainteresiranih i za Bosnu i Hercegovinu, očekuju da se naši unutarnji problemi riješe izvanjskim poticajima, nazivaju, s potpunim pravom, autokolonijalizmom. Nasuprot autokolonijalizmu je mogućnost da narodi u BiH, preko svojih izabranih političkih elita nađu rješenje za vlastite probleme. Odnosno da sami izaberu, uslovno rečeno, „heroje povlačenja“ - kako njemački pisac Hans Magnus Enzesberger naziva lidere spremne na ustupke i kratkoročne „gubitke“, u ime dugoročne promjene na bolje -ili da, preciznije, odaberu onu politiku u kojoj se ustupci, odustajanje od maksimalističkih zahtjeva, ma puko prihvatanje činjenice da ako već ne možemo biti jednako zadovoljni, za početak moramo biti jednako nezadovoljni, neće opisivati ratnom terminologijom.

Bosnom i Hercegovinom upravljaju mrtvi: ubijeni i poginuli u zadnjem ratu čiji nepostojeći kraj određuje naša stanja svijesti, politička opredjeljenja, doživljaje drugih, definira ponašanje političkih elita i očekivanja zatočenika najkompliciranije države na svijetu i šire. Tamo gdje se na grobovima polažu zakletve, uzaludno je očekivati „heroje povlačenja“. Zarobljeni u ćorsokaku, mi živimo politiku podilaženja, koja odavno nije sredstvo za postizanje cilja, već cilj sama po sebi, pa je naivno očekivati da neko, bilo ko, a u idealnoj varijanti najmanje trojica sa tri strane, unaprijed pristanu na gubitak karijere i pozicije. Jer, kako piše Enzesberger: „Heroj povlačenja može biti siguran samo u jedno: nezahvalnost domovine“. Ili, u bosanskohercegovačkim slučajevima, vlastitog naroda.

Nama možda, samo možda, ne može biti gore – znamo, ne lažimo se, da može: beakrajan je naš dar za samouništenjem – ali, što reče Andrej, sa ekonomskim sistemom koji je bliži mađioničarskom nego tržišnom ili dirigovanom, sa ljudskim resursima koje imamo, odnosno koje nemamo, sigurno ne može bolje. Džaba je, dakle, doživljaj pripadnosti Evropi: mi smo u njoj samo geografski. I tu ćemo ostati. Osim ako se autokolonijalizam i kolonijalizam ne sretnu i ne ostanu zajedno do onog dana u kojem će se unutar Bosne i Hercegovine moći bez zadrške i opasnosti od novog, u najboljem slučaju „hladnog rata“, razgovarati o toj istoj Bosni i Hercegovini: njenom fizičkom opstanku kao zajedničkom interesu i, naravno, unutarnjem uređenju. Danas, kada skoro dvije trećine stanovništva – ne u brojkama, već po ustavnoj definiciji – ima živo sjećanje i ništa manju traumu od rata protiv opstanka Bosne i Hercegovine, a trećina od rezultata prekida borbi i time stečenih pozicija i mogućnosti, naša budućnost neodoljivo podsjeća na blisku prošlost.

Ako, dakle, još uvijek ima neko koga mi zbilja zanimamo, najgore što nam može napraviti jeste postaviti iste one zahtjeve koje je Hrvatska morala ispuniti na svom dugom, nimalo laganom i još manje ugodnom putu ka Evropskoj Uniji. Pomoći Bosni i Hercegovini, dok još ima malo nade za nju, znači, kako su već govorili intelektualci različitih opredjeljenja i svjetonazora, Zdravko Grebo među posljednjima, usisati je u Uniju i onda u njoj, polako, godinama, graditi zrelo društvo nastalo od različitih, jednako zrelih društava. U protivnom, mi nećemo, ali naša djeca i unuci hoće, kada pođu u Metković, govoriti da idu u Evropu. Onu što se, kako tvrde euroskpetici, raspada, ali sporije, puno sporije od Bosne i Hercegovine.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba