Bulevar Marka Tomaša

Radiosarajevo.ba
Bulevar Marka Tomaša

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Nije ovo, Venja, da prostiš, Rusija. Ovo je Bosna i Hercegovina,
zemlja neodlučnih i poraženih,
Ovdje postoji gomila balegastih alibija da ne poduzmeš baš ništa,
Nijedan rat nikad nije završio, samo je odgođen za drugu priliku,
a došlo je, samom kraju je došlo, o duši se radi, o crnilu ispod
noktiju.

Bosanci i Hercegovci mi idu na jetra, sve je to go propao Jugoslaven,
stoka koja predugo bulji u mjesec, rekao bi Bukowski.
Sloboda jednih je zatvor drugima i tako stoljećima u krug.
Ubice jednih su heroji drugima i tako stoljećima, Venja (...)
osjetljiv sam,
teško podnosim sve te kosti
koje zatrpavaju centralne informativne emisije.

Ima i istinski gladnih, prosto da se sažališ, starih, Venja, poniženih,
oduzetog dostojanstva, rat uzima žrtve i u mirnodopskim
vremenima,
Danak se plaća u dostojanstvu i ljudskosti.
Zbog toga ja pišam na njihov rat
i poserem se na njihov mir.(...)

(Marko Tomaš: Pismo Venjički; Bulevar Narodne Revolucije)

Bio je to za Hagena Kocha uobičajen ljetnji dan u Berlinu. Dvadesetjednogodišnji regrut istočnonjemačke tajne službe Stasi je 1961. stao na liniju razgraničenja između dva dijela grada, raširio noge i povukao liniju koju će po tlu crtati kilometrima. Cijelih pedeset, tačnije. On, Koch, odredio je gdje će biti najpoznatiji zid nakon Kineskog u povijesti.

I trinaesti august 2011, bio je, riječima Hagena Kocha izrečenim u knjizi Stasiland, u kojoj je opisao i nastanak Berlinskog zida, uobičajen ljetnji dan. Hercegovački. Vreo. Onakav kakav i može biti u zemlji u kojoj su ljeta surovija od zime koja je zaustavila Napoleonovu vojsku. Ostarjeli turista iz Njemačke, ofucanog playboyevskog izgleda, držao je u jednoj ruci mapu Mostara, a u drugoj olovku. Tako, barem, kaže Marko Tomaš u pjesmi pod naslovom 13.08.2011., koju završava stihovima: Pitam se/što Hagen Koch radi u mom gradu?

Koch, naravno, nije bio u Mostaru, u kojem bi mu sa obje strane rekli ono što je on nekada mislio o Berlinčanima sa zapada: da su neprijatelji i ratni profiteri. Koch je tek jedna od onih važnih, a nedovoljno poznatih historijskih ličnosti o kojima, uz mnogo toga, piše Marko Tomaš u zbirci poezije Bulevar Narodne Revolucije, objavljenoj nedavno u izdanju zagrebačkog Algoritma. Među takvima je, bitnim dakle, ali iz sasvim drugih razloga, Jerofej Vaseljevič Venedikt: ruski pjesnik i pijanac, skitnica i polagač kablova i, sve u svemu, jedan beskrajno talentirani autor kojem ni bog ni vrag nisu dali da se ne pati. Pismo Venjički, pjesma je Marka Tomaša zbog koje je za ovoga Mostarca Nikola Petković u Novom listu napisao da je „čudovište suvremene poezije“, a nagrađivani pisac Bekim Sejranović kazao da je „klasik koji bi da je pjesničke pravde morao biti obaveznom lektirom svima, pa i onima što mrze“.

Tomaš je od onih nesretnika razapetih između malih kultura, kakve jesu i bosanskohercegovačka i hrvatska, toliko malih da nije nemoguće – sasvim suprotno – da njegova zbirka, najzrelija i najbolja od dosadašnjih, prosto velika sadržajem koliko mala obimom, ostane na ponekom prikazu, nekoliko promocija i, što je već nešto, na policama onih što od poezije, kako je jednom kazao Faruk Šehić, traže da bude jasan etički stav i govor o stvarnosti.

Bulevar Narodne Revolucije zaslužuje, međutim, puno, puno više. Tridesetpetogodišnji pjesnik tri je godine pisao stihove koji ga, zbilja, čine klasikom, jednim od najvažnijih autora srednje generacije, kako u njegovoj nesretnoj domovini, tako i u onim zemljama koje bi mu bile domovina, samo da nije: Dalmatinac, sav od soli; Bosančina slovenačka; pravi kameni Hercegovac/Jugoslavenčina što se kupa samo subotom prije dnevnika... I da od mrtvih narodnih heroja više ne voli žive, vlastite junake; da nije veći od svih tih malih gradova opsjednutih vlastitim veličinama, u kojima je živio, u jednom dugačkom/neprekidnom napuštanju Mostara.

Negdje, nije važno gdje, mjera ozbiljnosti je u neozbiljnom shvatanju sebe. Marko Tomaš je davno napisao pjesmu u kojoj je rekao sve što o Marku Tomašu misli i njom se upisao među – ozbiljne. Kod nas, ovdje gdje je žrtva oružje u glasu novog krvnika, ozbiljnost se mjeri još nečim: količinom prijezira prema svijetu u kojem čestiti svoj narod – Bezdomnu siročad, Dickensove dječake i djevojčice - nalazi pijan u Zagrebu i Splitu, drogiran u Sarajevu, prezaposlen u Parizu i Kopenhagenu, smrznut u Oslu, pospan u Saigonu i zaljubljen na Bosforu... Tomaš ljepotu svih svojih domovina vidi samo tamo gdje nema ni „naših“ ljudi ni njihovih topova djela. I o tome, toj ljepoti, piše, ali tek nakon usiljenog marša kroz košmare proklete, gadljive stvarnosti.

Izlazak zbirke Bulevar Narodne Revolucije je, ili bi trebao biti, važan događaj za makar dvije književnosti i za svakoga kome je užitak čitanja jedna od posljednjih utjeha u eri površnosti i dobu manjeg otpora bilo čemu. Bitna je to, da ponovimo, knjiga, za koju, kao i za svaku veliku poeziju, treba nešto mira i spremnost da se otrpe posljedice. Tomaš, naime, svojim čitateljima radi ono što je napravio sebi dok je pisao: razara utrobu. I podsjeća na ono ono što žele zaboraviti do narednog rata. Na, recimo, to kolike su šanse mira u svijetu, kada ga zaziva miss Bosne i Hercegovine.

„Golemo“, rekli bi Mostarci za Markovu knjigu. Ostali nemaju druge nego se složiti: ako imalo drže do sebe i do vrhunske poezije, kakvu Tomaš, nastavljajući tradiciju najboljeg od hercegovačkih pjesnika, piše i živi.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije