Bosanci iz Srpske: Forsiranje nevažnog

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

„Zamislite da je predsjednik Hrvatske rekao da su Hrvati u BiH Bosanci, to bi bio haos. Ili recimo, još gore, da je rekao Tomislav Nikolić da su muslimani u BiH Srbi, morao bi se izvinjavati koliko se u životu nikada nije“, izjavio je za B92 Grigorije Durić, vladika zahumsko-hercegovački i primorski, komentirajući izjavu predsjednika Republike Srbije, Tomislava Nikolića, da su za njega Srbi iz Republike Srpske – Bosanci.

Poluregionalna se poluprašina digla nakon što je srbijanski predsjednik rekao nešto što je dijelom tačno: Srbi iz Republike Srpske su, naime, Bosanci, taman koliko su Srbi iz Republike Srpske – Hercegovci. Sa takvima, uostalom, Grigorije živi: Trebinje, u kojem stoluje, je u Hercegovini. Kada mu, pak, u posjetu dođe Milorad Dodik, on, Grigorije, Srednjebosanac iz Vareša, ugosti Srbina iz Republike Srpske koji je i Krajišnik i Bosanac. Laktaši su, eno vidi se na geografskoj karti, u Bosni. Sve sa (Bosanskom) Krajinom.

Grigorije je u manje od pedeset riječi, pomiješao babe i šarafe do neprepoznatljivosti. Jer Hrvati iz, eto, njegovog rodnog Vareša, jesu i Bosanci, tačno onoliko koliko su Hrvati iz Čitluka i Hercegovci ili Bošnjaci iz Beograda i Srbijanci, a nije nemoguće, makar samo u teoriji, da u Bosni i Hercegovini još žive i neki muslimani koji su, u isto vrijeme, Srbi. Nekada davno je, čisto da se prisjetimo, takav bio i Alija Izetbegović. „Da, bio sam Srbin dok još nisam znao tačno ko sam i šta sam. Bio sam se poveo za starijom braćom, koji su bili opredeljeni kao Srbi, između dva rata. Ali kad sam malo razmislio, video sam da nisam ni Srbin, ni Hrvat, nego Musliman", izjavio je Izetbegović za Vreme 1991. Dakle, prije nego će „vidjeti da je Musliman“ i tek 1971. dobiti pravo da se tako izjasni – veliko slovo na početku riječi je, znamo, oznaka etničke, a malo religijske pripadnosti – sam Izetbegović se izjašnjavao kao Srbin po nacionalnosti i bio musliman.

Zemaljska vlast

I šta ćemo sada? Ništa, baš ništa, jer ničega tu velikog, suštinski važnog, zapravo nema. Nacionalna, regionalna, etnička i vjerska pripadnost, različiti su, nazovimo ih, svjetovi koji tamo gdje budala manjka, a glupost nema razmjere epidemije, žive u miru i slozi. Ponekad se, često zapravo, nadopunjuju, ali se međusobno ne poništavaju. Nije, tek da navedemo neke primjere, gradonačelnik Zagreba Milan Bandić manje Hrvat zato što je i Hercegovac, niti je Muamer Zukorlić manje Bošnjak zbog toga što je po mjestu rođenja Srbijanac.

Ima, uostalom, danas u Srbiji Srba iz Bosne koji za sebe kažu da su Bosanci, kao što ima i onih što će reći da su porijeklom Srbi iz Bosne, a ne Bosanci. Jedan takav se zove Aleksandar Vučić i prvi je potpredsjednik Vlade Srbije. A šta ćemo sada? Ama ništa pod milim bogom, jer nam ništa ne mijenja. Ni nama sa ove strane nišana ni Srbima iz Republike Srpske.

Kada se o odnosu sadašnjih vlasti Srbije prema Bosni i Hercegovini govori, važno je kakav je službeni Beograd prvo prema Sarajevu, pa prema Banja Luci, i tim redom, a ne šta je za Nikolića neki Jovan iz Bihaća ili Miloš iz Mostara za Vučića. E, taj odnos prema državi Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj kao njenom dijelu, već je bolji i obostrano korisniji, nego je bio onaj za mandata Borisa Tadića. Izuzmemo li, zapravo, kartak period na vlasti pokojnog Đinđića, Srbija prvi puta u zadnjih četvrt vijeka ima, nazovimo je, zemaljsku vlast; vlast koja upravlja Srbijom u njenim stvarnim, jedinim mogućim granicama i legitimno želi brinuti za Srbe izvan njih, poštujući realnost kao takvu.

Tomislav Nikolić

Službenom Sarajevu je godinama, kada je o regionalnim relacijama riječ, važnije ono što se priča od onoga što se radi. Medio je, kada ga već pomenusmo, Tadić na sva usta, ali se u isto vrijeme prema Republici Srpskoj odnosio kao prema autunomnoj pokrajini Srbije. Zapravo je radio onako kako su nekada govorili Nikolić i Vučić, prije nego će postati heroji povlačenja iz davno završenih i za Srbiju izgubljenih ratova od Hrvatske, preko BiH, do Kosova. Dominantna srpska politika s početka devedesetih u Hrvatskoj nije poražena, već raskovana do temelja; Srbija ništa veća nije bez obzira na činjenicu da sa zapadne strane Drine postoji srpski entitet; dok je na Kosovu Srbije koliko i na Madagaskaru. Sa tom spoznajom Srbiju danas vode Vučić, Dačić i Nikolić. Tačno tim redom.

Očekivati od, recimo, Aleksandra Vučića da se zalaže za ukidanje Republike Srpske, jednako je naivno i glupo kao i svršavati nad Nikolićevom izjavom da Srbe iz RS-a smatra Bosancima. Također, od čekanja još većih riječi jednako koristi nema. Maksimum koji je u opisivanju i doživljaju bosanskog rata moguć, jednak je onome kakav Vučić ima prema „Oluji“: „Ako budemo ušli u raspravu o tome što je bilo prije 18 godina, nećemo se nikada ni o čemu moći dogovoriti. Bitno je da i jedni i drugi stavimo do znanja da zločincima nećemo praštati, da oni koji su počinili strašne zločine moraju odgovarati, da pokušamo pronaći one koji spadaju u tzv. nestale osobe. A u političku i pravnu suštinu problema u ovom trenutku ne trebamo ulaziti, jer bi to bilo besmisleno. Naše bi se ocjene potpuno razilazile. 'Oluja' je za nas, da ne krijem, jedan od najtužnijih dana u srpkoj povijesti. To je dan u kojem je, netko će reći, 200, netko 250, neto 300 tisuća, no brojke nisu ni važne, ali svakako je ogroman broj ljudi napustio svoja stoljetna ognjišta. Mi mislimo da je to bilo najveće etničko čišćenje u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Neki, međutim, misle da je to bila herojska akcija. I mi ne razumijemo vaše veselje, kao što vi ne razumijete našu tugu. Ali to nije razlog da mi ne razgovaramo o budućnosti“ (Globus).

Kakofonija

U kakofoniji nastaloj nakon Nikolićeve izjave da su za njega Srbi iz RS-a Bosanci, zaglušena je jedna važnija izjava potpredsjednika Vučića: „Mi nismo neki veliki politički prijatelji, ali Srbija poštuje Daytonski sporazum, pa tako poštuje i Milorada Dodika kao predsjednika Republike Srpske. To je sve što mogu reći. Republiku Srpsku vidim kao dio BiH i poštujem integritet BiH. Ali istodobno vidim kako to ide kod Srba i Bošnjaka i vidim da su razlike vrlo velike“. Najvažnije od važnog nije u prvom – makar je bitno znati da Milorad Dodik luduje od sebe, a ne zato što ima suport iz Beograda - već u drugom dijelu ovoga što je Vučić kazao. Pa da ponovimo: „Republiku Srpsku vidim kao dio BiH i poštujem integritet BiH. Ali istodobno vidim kako to ide kod Srba i Bošnjaka i vidim da su razlike vrlo velike“. E tu stanuju naši, unutarbosanskohercegovački problemi. Oni za koje je krajnje nebitno jesu li Srbi za Bošnjake Bosanci kao za Tomu Nikolića, već šta je i jednima i drugima Bosna i Hercegovina. Srbima u BiH se, naime, ne može propisati kako će se osjećati i o tome se jednako ne pitaju ni u Sarajevu ni u Beogradu. Na obje adrese, na prvoj jer je tu glavni grad BiH, a na drugoj jer je i Srbija supotpisnica Dejtonskog sporazuma, prije bi trebalo promisliti, pa se ozbiljno upitati kako i možemo li uopće doći do toga da se razumijemo kada govorimo o budućnosti. O svemu drugome je uzalud pričati i preko prevoditelja.

Možda nije, ma nije sigurno, pravedno, ali teško da možemo dalje i više od onoga o čemu je, također, govorio Nikolić u famoznom intervjuu iz kojeg se najviše pamti najmanje važno: „Ono što nas je razdvajalo i delilo neka se zakopa sa nama, da ne ostavimo našoj deci u nasleđe podele“.

I samo neka nam smrti budu prirodne...

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba