Bogić Bogićević na rasprodaji

Piše: Emir Imamović, Radiosarajevo.ba

Kada je najavljeno kako će kandidat Socijaldemokratske partije za gradonačelnika Sarajeva biti Bogić Bogićević, pred vijećnike u Gradskom vijeću je stavljen izbor da ili glasaju za ili zarade prezir. Pored živa Bogićevića, svi ostali kandidati su, jednostavno, odnosno bili bi, blago rečeno, nerelevantni. Malo je, jedva da ih ima, na sarajevskoj i bosanskohercegovačkoj političkoj sceni osoba neupitnog kredibiliteta, a Bogićević, ako nije prvi na listi, svakako jeste pri vrhu. On je, međutim, i jedan ozbiljan čovjek kojem, ispostavilo se, nije palo na pamet da iskoristi vjerovatnu plebiscitarnu podršku vijećnika, zauzme kabinet u kojem još sjedi Alija Behmen i posveti se liječenju. Bogićevićevo zdravstveno stanje je takvo da mu onemogućava da se bilo kakvim poslom bavi kako treba, makar mu ingerencije bile otvaranje fast foodova zvučnih imena i čestitanje praznika sugrađanima. Zbog prošlosti, malo bi ko Bogićeviću zamjerio to što bi pola mandata proveo po bolnicama. Zbog sebe, takav kakav je, Bogićević nije htio biti gradonačelnik na bolovanju.

Ipak, sama najava njegove kandidature, bila je signal kako su u SDP-u konačno počeli ozbiljno shvatati Sarajevo. Na trenutak smo mogli povjerovati kako, eto, ispunjavaju trinaest godina staro obećanje da će prijestolnicu voditi neko neupitnog ugleda, neokrnjenog autoriteta, ma neko na čiji pomen Sarajlije neće pitati „jeko frajer“, niti, pokušavajući oponašati Mostarce, „okle njega“. Takvog su nam, sjećate se možda, obećali još dvije hiljadite, kada je na kratko Alijansa za promjene smijenila na vlasti troglavo bratstvo takozvanih nacionalnih stranaka. Za gradonačelnika je imenovan vitalni dedo, tihi, neprimjetni profesor Muhidin Hamamdžić. Kada god bi imali priliku, u SDP-u su se prema Sarajevu ponašali baš kao dejtonska konstrukcija koja je glavni grad pretvorila u veliko ništa, oduzela mu sve bitne ovlasti i svela njegove institucije na višak koji postoji reda radi. Tako je i gradonačelnička pozicija bila nešto kao utješna nagrada odanim kadrovima, nedovoljno važnim za ministarske i slične funkcije.

Kakva god bila, pozicija gradonačelnika Sarajeva je, ipak, od velike simboličke važnosti, baš kao što je i ono što Sarajevo simbolizira, daleko više, bolje, važnije, od onoga što Sarajevo danas, u stvarnosti, jeste. Malo je, eto, falilo da povjerujemo kako su, konačno, to shvatili i u SDP-u...

"Ja jesam Srbin, ali ne po profesiji. Nikada nisam predstavljao samo jedan narod. Nemam ovlaštenja niti sam kompetentan da govorim u ime jednog naroda. Zato i jesam ovdje gdje jesam", rekao je Bogićević na onoj mitskoj sjednici Predsjedništva SFRJ, održanoj prije nešto malo više od dvadeset dvije godine, dvanaestog marta 1991, na kojoj je jedan glas odlučivao o uvođenju vanrednog stanja u Jugoslaviji. Taj jedan glas bio je Bogićevićev. JNA nije dobila pravo da smijeni republička rukovodstva i, praktički, zavede vojnu diktaturu.

Sarajevo

Bogićević se iz Beograda vratio u Sarajevo, u njemu proveo rat i bez obzira na sav ugled, političko iskustvo i znanje, najdalje što je dogurao bilo je mjesto potpredsjednika SDP-a i predsjednika Olimpijskog komiteta BiH. Izetbegovićeva vlast je radije u ambasadore slala poštare čije je znanje diplomatskih jezika bilo takvo da sami nisu mogli ni hljeb kupiti, a o kapitalnim odlukama konsultirala je mladomuslimanske diletatne i ponekog amatera opće prakse. Ni Zlatko ga, međutim, nije volio: Bogićević je nestao u jurišu klonova velikog dragog vođe na ključna mjesta među socijaldemokratima.

I to na duže.

Kandidatura Bogića Bogićevića bila je, činilo se, zakašnjelo priznanje čovjeku koji je, više nije ni mogao, odgodio rat. Samo što je, ispostavilo se, bila lažna! Ime Bogića Bogićevića je izgovarano da se ne bi čulo ono Igora Kamočaija, stvarnog SDP-ovog kandidata za mjesto prvog među Sarajlijama.

No i da nekim čudom nije, da je zaista Zlatko mislio na Bogija, pa bio prinuđen odustati, našao mu je alternativu kakvu bi Safet Sušić imao u meni kao zamjeni za Miralema Pjanića.

Nevjerovatno je to kako SDP koristi svaku zgodnu priliku da, naročito u kadroviranju, liči na ljutog neprijatelja: Stranku demokratske akcije. Kamočaji Bogićeviću može biti zamjena koliko i Sebija Izetbegović za doktora Bakira Nakaša. Oboje, i Izetbegovićka i Kamočaji imaju nesumnjivo dobru volju, ne nedostaje im ni entuzijazma, a o svemu ostalom što ih čini vrijednim imenovanja na mjesto direktorice Opće bolnice ili gradonačelnika Sarajeva, mi ne znamo ništa, samo zato što nemamo šta znati: Sebija Izetbegović je, prije svega, ponosna nositeljica prezimena vladarske dinastije, a Igor Kamočaji proizvod SDP-a, trenutno bez zaposlenja. One poslove koje je imao, dobijao je, eto da budemo blagi, ne prvenstveno radi stranačke iskaznice, ali svakako zahvaljujući i njoj.

Nekada davno, gradonačelnici Sarajeva su bili ozbiljni ljudi poput, recimo, Emerika Bluma ili Salka Lagumdžije, oca sadašnjeg predsjednika SDP-a. Od bosanske neovisnosti i još malo prije, od prelaska iz jednoumlja u maloumlje, ozbiljnost je incidenta pojava u bosanskom društvu i bosanskohercegovačkom glavnom gradu. Bogić Bogićević je mogao biti dobrodošao incident. Ostali, Kamočaji ili Stjepan Kljuić, sasvim svejedno, samo će potvrditi pravilo prema kojem svako ima vlast kakvu zaslužuje, a Sarajevo još i goru.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba