Armenci i Bošnjaci

Piše: Emir Imamović

Kada direktor i vlasnik Republike Srpske, Milorad Dodik, kaže da će od Parlamenta Bosne i Hercegovine tražiti usvajanje zakona o zabrani negiranja genocida nad Armencima, počinjenog pred kraj Osmanskog carstva, onda to nije ni smiješno, ni žalosno, već je, prvo, za šamara od kojeg sline lete na jednu, a šiške na drugu stranu, pa za zatvora. Ako je, kao što jeste, civilizacijski kažnjavati svakoga ko negira genocid, nema nikakvog razloga da se ne kažnjavaju i oni što se sa genocidima zajebavaju. A upravo to radi nekadašnji prvak jugoslavije u oranju.

Kada nekakav Zijad Šehić, profesor na Odsjeku historije Filozofskog fakulteta u Sarajevu, izjavi: „Činjenica je da je tamo bio rat i da su ljudi na obje strane nastradali, ali ne bih mogao reći da je postojala namjera za istrebljenje Armenaca”, onda eto još jednog za aplauz po obrazu i prateće sankcije.

Prvo je došlo do, kako se to kaže jezikom našeg vremena i naših ratova, političkih napetosti. Mržnja je, zatim, postajala uobičajena, a njeno ispoljavanje često i glasno. Onda je došla vojska, za koju su posljednji među naivnima još uvijek vjerovali da je zajednička i počela sa progonima, ubojstvima, pljačkom i paljenjem kuća pripadnika drugog naroda i druge vjere. Oni što nisu sasječeni u dnevnim i spavaćim sobama, krenuli su na dugi marš, na kojem su umirali od umora, gladi i batina.

Ma koliko zvučao poznato, prethodni opis se ne odnosi na 1992. godinu i zbivanja u Zvorniku, Bijeljini, Foči... Riječ je o skraćenom, detalja i stila lišenom prepričavanju onoga što je u sjajnom romanu Kopile Istanbula napisala briljantna turska spisateljica Elif Shafak, baveći se sudbinom armenskih žitelja grada na dva kontinenta, dakle zločinom sa kojim se tursko društvo, baš kao i srpsko sa genocidom nad Bošnjacima, nije spremno suočiti. I to decenijama. Od prve generacije svjedoka koja se pravila slijepa, preko druge koja je odbijala istinu, do onih kasnije koje ili nije bilo briga ili zaista nisu ni pokušali, niti imali prilike znati da su im kuće na tuđim grobovima.

Junakinja ove, neopravdano nepoznate – ili nedovoljno poznate – knjige, čija je autorica zbog vrijeđanja turske države suđena zajedno sa dobitnikom Nobelove nagrade Orhanom Pamukom, je Armanoush, dijete armenskog oca odraslo u Sjedinjenim Američkim Državama. Odgojena uz, pored ostaloga, priče o turskim noćima dugih noževa iz 1915., ona odlazi u Istanbul, u očuhovu tursku obitelj da bi, kako vjeruje, našla krhotine obiteljskog identita, osakaćenog na izmaku nekada velikog carstva.

Kopile Istanbula je obiteljska saga kroz koju, kao nož kroz hljeb, prolazi priča o zlu: smišljenom, naređenom i izvršenom. Jednom, nekada, u Istanbulu – kasnije u Prijedoru ili Srebrenici. Samo su brojke drugačije. Turci su, tvrdi sjajni holandski putopisac Geert Mak u knjizi U Europi: putovanje kroz dvadeseto stoljeće, ubili oko milion i pol osmanskih Armenaca! I to u tri navrata: od 1890. do 1915., kada je uz genocid izvršen i elitocid. Milion preživjelih pripadnika armenskog naroda, nikada se nije vratilo svojim kućama. Rijetki koji ipak jesu, imaju i danas status kao Bošnjaci u Banjoj Luci: živi se ne čuju.

Ima u tom romanu Elif Shafak, pored svega sjajnog, i kratki dijalog između Armanoush i jedne od žena iz domaćinske obitelji Kazanci. Domaćica, služeći nekakav kolač, priča kako ima osjećaj da Turci mjere vrijeme od pojave rcepta za omiljeni desert, pa pita gošću od kada oni, Armenci, mjere vrijeme. „Od genocida“, odgovara Amerikanka armenske krvi.

Nije teško zamisliti kako jednom, nekada, 2060., Arma (ili Alma, manje je važno), razgovara sa domaćicom iz banjalučke familije, neka bude Karagić – postoji, eno broja telefona u imeniku - o mjerenju vremena od kolača i od one godine u kojoj je došla vojska, za koju su posljednji među naivnima još uvijek vjerovali da je zajednička i počela sa progonima, ubojstvima, pljačkom i paljenjem kuća, a oni što nisu sasječeni u dnevnim i spavaćim sobama, odvedeni su Omarsku, Keraterm, na Korićanske Stijene... gdje su umirali od umora, gladi i batina.

Ne postoji ništa prirodnije, ljudskije, civiliziranije i suosjećajnije od prihvatanja prijedloga da se i negiranje genocida nad Armencima zabrani. Samo što moralni kapital i istu takvu obavezu, da  predlože i usvoje i zakon i sankcije imaju, prije svih, bošnjački predstavnici. Milorad Dodik, nasljednik Radovana Karadžića, odnosno - kako je primijetio Ozren Kebo na jednom ovdašnjem portalu - učenik koji je usvojio osnove, pa učitelja nadmašio pronašavši efikasniji, a mirniji metod borbe za isti cilj – nema. Njegova Republika Srpska je bila mjesto u kojem su se svjedoci pravili slijepi, a sada je regija u čijem glavnom gradu druga generacija ima autorsko pravo na slogan: „Nož, žica, Srebrenica“. Ostale neće biti briga ili zaista neće ni pokušati, niti imali prilike saznati da su im kuće na tuđim grobovima.

„Svi znaju i po ko zna koji put ponavljam da mi potpuno uvažavamo činjenicu da je BiH međunarodno priznata i suvrena državna zajednica. Dakle ne dovodimo u pitanje teritorijalni itegritet BiH ali želimo i da naši partneri u Sarajevu potpuno uvaže činjenicu da je međunarodnim ugovorom BiH sastavljena od dva ravnopravna entiteta i tri konstitutivna naroda. Moraju prihvatiti činjenicu da je samim tim Republika Srpska u Dejtonu dobila tu vrstu međunarodnog priznanja. To je polazna osnova našeg političkog djelovanja. Ako neko misli da može reće BiH je trajna kategorija a Republika Srpska privremena, onda ne može očekivati drugi naš odgovor nego da je Republika Srpska trajan a BiH privremen aražman. Tu nema niti će biti dileme dok sam ja predsjednik Republike i dok sam na čelu najjače stranke“, izjavio je nedavno Milorad Dodik, u intervjuu za Nezavisne novine.

I nema dileme. Odnosno, neće je biti kada se i u Republici Srpskoj vrijeme počne mjeriti, ne od preimenovanja Mejdana u Obilićevo, već od, kako bi rekla Armanoush, jedina Armenka za koju vjerujem da je znam, genocida. Ne nad Armenima, već nad Bošnjacima.