Arif & Nazif: Sjećanje na slavu

E neka sada neko kaže kako se historija ne ponavlja, pa da se potučemo. Dobro, ne ponavlja se svugdje i ne svima, već najnesretnijima od nesretnih među nama: dvojici Roma od Zenice i od Lukavca. Jedan se zvao Arif, drugi se zove Nazif.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Čitali ste o tome: Nazifa Mujića, dobitnika Srebrnog medvjeda na Berlinaleu za najboljeg glumca,  potrošili smo i bacili. Vodalo ga je k'o Cigo mečku po crvenim tepisima od Sarajeva do Berlina, slikalo za novine, snimalo za televiziju; mi smo mu pljeskali, on nam se smijao... Da smo malo brži ritam dali dlanovima, još bi i zaigrao.

„Znam da je slava prolazna, ali će mi barem ostati sjećanje da sam je imala“, rekla je Marylin Monroe. Nekima bi, ipak, bolje bilo bez sjećanja: lakše bi podnosili patnju.

Početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, u Zenicu je došao Veljko Bulajić: da snimi film Uzavreli grad. Našao je, upoznao, desili mu se, svakako je moglo biti, Arif i Redžifa Heralić, radnik u Željezari i domaćica; mladi, romski bračni par. „Pamtim ih kao mlade, zgodne ljude. Znam da su se dobro osjećali radeći s ekipom, družili su se s glumcima, zajedno smo odlazili u restoran gdje se okupljala ekipa. Zajedno smo bili i na premijeri u Zenici", rekao mi je Veljko prije jedanaest godina. Ko Bulajića nije upoznao, neka ne govori da ih nije mogao zapamtiti.

Hiljadarka

"Daj mi tu svoju djevu, ljepša je od Olivere", tako je, pričala mi Redžifa, Bulajić govorio Arifu Heraliću. Olivera je, je li, Marković i u doba Uzavrelog grada je bila lijepa kao slika, lutka – kako već ko kaže.

Redžifina je slava trajala toliko da je nije stigla ni zapamtiti: sa filmskog seta se vratila u dvosobni stan u Crkvicama, u kojem je sa Arifom izrodila devetero djece. Nikada nije pročitala ništa o sebi. Nije mogla, sve i da je negdje pisalo: „Ja ne znam ni čitat' ni pisat', znam samo učit'."

Arifu se učinilo da je bolje sreće: njegov je lik bio na jugoslavenskoj novčanici od deset dinara, koju je svijet zvao – hiljadarka. Zašto hiljadarka, za ovu priliku nije nimalo važno. "Koliko znam, novčanica se pojavila nekoliko godina nakon filma. Vjerojatno je neko vidio Arifovu fotografiju iz filma. On je bio markantan, zgodan muškarac", sjeća se Bulajić.

Filmovi žive dok ih ima ko gledati, a pare traju dok se za njih može nešto kupiti. Veljko Bulajić je otišao za drugim ljudima i pričama, u partizanske ofanzive, „jednog Arifa“ - deset dinara a hiljadarku - je pojela inflacija: za nju, njega, kako god, se ubrzo nije mogla kupiti niti karta za kino. Arif Heralić je, imao još samo sjećanje na slavu, posao u Željezari, onaj najteži, u vatri, patio se i topio za dvosoban stan... Bez molitve ili bez rakije ta se muka ne da podnijeti. "U mene je čoj'k dobar bio. Bio komunista, vel'ki", kazala je Redžifa. Arif Heralić je pio do nesreće u fabričkom krugu. Pio je, bit će, i kasnije. Redžifa se ne sjeća kada je umro. Kada je rođen, to nikada nije znala.

Prije malo godina, 2011, u novinama se mogla pročitati priča o Senadi Mujić, ženi koja je danima u utrobi nosila mrtvo dijete, da bi je, na kraju, spasilo u Doboju, gdje je došla sa tuđom zdravstvenom knjižicom. Iz tuzlanske bolnice ju je vratilo, jer nije imala 980 maraka za operaciju, niti je bila osigurana. Senada ne radi nigdje, njen muž, Nazif, je radio svugdje: skupljao je staro željezo, a za taj posao, znamo, nije predviđeno ni socijalno ni zdravstveno. Devet stotina i osamdeset maraka velike su pare u Bosni i sretnijima od Mujića.

Film Danisa Tanovića, Epizoda u životu berača željeza, snimljen je, recimo tako, navrat – nanos, reporterski brzom reakcijom, bez puno mudrovanja i za, kaže reditelj, 17.000 eura. U njemu, tom filmu, Nazif je igrao Nazifa, Senada – Senadu i tako redom. Nazif i Senada proživjeli su svoju muku još jednom, za kameru i za pedeset eura po danu snimanja. A snimalo se ukupno deset dana.

„Mislim da je potrebno da ova priča bude viđena, ne samo da bi se pokrenule diskusije o našem društvu i svim vrstama otuđenja i diskriminacije koje su u njemu prisutne, nego da se kroz emocionalno shvatanje stanja žrtve dođe do momenta u kojem ćemo sami sebi postaviti pitanje: Kakvi smo to ljudi postali?“, rekao je Danis Tanović nekom zgodnom prilikom.

Nazif, Senada i njihova djeca su danas u Berlinu. Ne, nisu uranili na ovogodišnji Festival. Oni čekaju deportaciju iz azilantskog centra: u Njemačkoj ne mogu ostati, jer siromaštvo, veliko siromaštvo, nije, reklo im, dovoljno da se dobije azil. Nazif tako ima sjećanje na slavu, Srebrnog medvjeda i... I ništa više. Ni onog svog starog posla: preuzela ga konkurencija dok je on bio slavan. Brutalan je život na dnu - tamo svaki gubitak može biti k'o smak svijeta, a svaki dobitak kao sedmica na lotu, pa se prilike ne propuštaju, niti ima milosti.

Nazif Mujić je ljut na sve i svakoga: Danis ga je, kaže, prevario, ono posla što mu je ponuđeno kao poznatom glumcu nije mu odgovaralo, Njemačka ga neće, Srebrnog medvjeda može jedino nasloniti na vrata, da se ne zatvore od propuha, od sjećanja na slavu, kao i od slave uostalom, kod nas se ni miševi ne mogu najesti.

Filmske priče

Možemo se i mi sada, ko nam brani, zapitati svašta: je li u onih 17.000 eura bilo više od dva puta po petsto za Mujiće?; je li bilo kakva posla što ga Nazif zna raditi i šta se od njega očekivalo na ona dva u Tuzli?; je li, normalno, ljudski, da od filma o sebi, na kraju, samo Senada nema ništa?; je li nekome palo na pamet da tim nesretnicima kaže kako poslije Berlina više ništa neće biti isto, već da bi moglo biti gore?

Ako je Senadina priča bila filmska, onda je i ova Nazifova: od skupljanja otpada do Berlina i nazad u Lukavac, pa opet u Berlin, samo bez svečanog odijela, hotelskog smještaja, akreditacije oko vrata i crvenog tepiha pod nogama. Ispada, ustvari, da je ono malo slave i bila tek epizoda u životu berača željeza. Posljednju u nizu tek treba snimiti. Ko misli da će sretan kraj biti uvjerljiv, neka ne pokušava: nema ni u Bosni, ni među Romima, happy enda. Zna to, bolje nego iko, Redžifa Heralić, žena rahmetli Arifa. Samo što ja ne znam je li preživjela ovih jedanaest godina, koliko je prošlo otkako sam je našao u bijedi, a ostavio da čeka stotinu i četrdeset maraka socijalne pomoći.

Izgleda da je Nazif, kao i Arif, povjerovao kako sreća traje onoliko koliko se čeka i da je došlo vrijeme da mu život nešto i vrati. Arifa je, na kraju, ubilo ono što ga je od sjećanja spašavalo: rakija. Nazifu će, rekli su, pomoći sa Berlinalea da ostane u Njemačkoj - makar i na socijalnoj pomoći. Ako je to nekome sretan završetak, kakav li je onda onaj tužni...

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba