Aleksandra Petrić: O pravu na abortus

Prije tačno sedam dana u Barseloni su se dogodile masovne demonstracije koje su okupile hiljade aktivistkinja, ali i aktivista za ženska ljudska prava iz preko 600 ženskih organizacija, grupa za ljudska prava i neformalnih grupa iz cijele Španije. Saobraćajnice su većim dijelom bile blokirane i parole protiv patrijarhata, društvene i moralno religijske kontrole nad tijelima i životima žena su osvanule na plakatima i grafitima širom Barselone. Vaga de Totes ili “Štrajk za sve” predstavlja kulminaciju godina i mjeseci javnih negodovanja na kontinuirano ograničavanje prava žena i diskriminaciju u oblasti rada, rastućeg nasilja protiv žena i ograničavanja njihovih prava po osnovu socijalne zaštite.

Piše: Aleksandra Petrić za Manjine.ba

Među ključnim problemima koji su istaknuti tokom demonstracija navodi se i ozbiljno narušavanje prava na slobodnu odluku žene da izvrši abortus.

Početkom ove godine, španska vlada je usvojila nacrt zakona koji je gotovo onemogućavao ženama pristup legalnom abortusu, dozvoljavajući da on bude izvršen samo u slučajevima ozbiljne opasnosti po život i zdravlje žene ili da je trudnoća nastala kao posljedica seksualnog nasilja. Suočeni sa javnim pritiskom, španski zvaničnici su krajem septembra objavili da povlače restriktivni zakon iz procedure na neodređeno vrijeme. Ovo ne predstavlja garanciju da se on ponovo uskoro neće naći pred pred zakonodavnim tijelom, a naročito ukoliko španske feministkinje ne budu nastavile da budu glasne i vidljive. To je sasvim jasno i iz činjenice da je vijest o povlačenju ovog zakona našla svoje mjesto u gotovo svim svjetskim medijima, dok o pomenutim demonstracijama nije bilo gotovo niti riječi.

U Srbiji su feministkinje takođe nedavno glasno ustale protiv desničarske grupe SNP 1389 koja je uz otvorenu podršku Srpske pravoslavne crkve u centru Beograda danima postavljala izložbu postera mrtvih fetusa, prikupljala i nastavlja prikupljati potpise građana i građanki sa namjerom kreiranja javnog pritiska na institucije vlasti da ukinu zakonom garantovano pravo žena na donošenje slobodne odluke o vlastitom tijelu.

Iako reforma zakonodavstva u ovoj oblasti u Bosni i Hercegovini nije trenutno aktivna, ograničavanje prava žena da slobodno donose odluke o svojim tijelima i životima je rastući trend u gotovo svim zemljama u okruženju, što ukazuje da bi se uskoro moglo desiti da i entitetske vlade izađu sa prijedlozima zakona koji će slijediti primjer Španije, Makedonije i Hrvatske, zemalja koje teže ili su već usvojile zakonske odredbe kojima se ženama ograničava pravo slobodnog odlučivanja o abortusu.

Prema važećem Zakonu o uslovima i procedurama prekida trudnoće Republike Srpske iz 2008. godine, žena starija od 16 godina može samostalno podnijeti zahtjev za prekid trudnoće do navršene desete gestacijske nedelje trudnoće, i zdravstvene ustanove će izvršiti zahvat pod uslovom da se njime neće neposredno ugroziti njen život ili zdravlje. Zdravstvene ustanove koje provode zahvat su dužne pružiti objektivne informacije o prekidu trudnoće i obezbijediti savjetovanje ženi i muškarcu prije i poslije zahvata, čime se ne sugeriše niti reguliše obavezan pristanak partnera žene na izvršenje abortusa, što je u skladu sa međunarodnim standardima koji ženi osiguravaju pravo da donosi odluku o svome životu i seksualnom i reproduktivnom zdravlju.

U Federaciji Bosne i Hercegovine na snazi je Zakon o uvjetima i postupku za prekid trudnoće iz 1977. godine, preuzet iz prijeratnog perioda, koji na gotovo identičan način kao i u Republici Srpskoj reguliše postupak, obaveze zdravstvenih ustanova i prava žene da donosi odluke. U javnu raspravu o donošenju ovog zakona u Republici Srpskoj aktivno je bila uključena grupa studenata Pravnog fakulteta u Banjoj Luci, koja se kroz alternativni prijedlog zakona zalagala za obavezno uključivanje partnera u donošenje odluke o abortusu, ali njihov prijedlog nije bio podržan od strane poslanika i poslanica u Narodnoj skupštini Republike Srpske, osim rijetkih koji su se zalagali za zabranu abortusa ističući da njegovo omogućavanje predstavlja zakonski odobreno ubistvo.

Rastući društveni i državni stavovi radikalno usmjereni na drastično ograničavanje osnovnih ženskih ljudskih prava ostaju kontinuirano slijepi, nijemi i gluhi na pitanja nepostojećeg sistemski uređenog obrazovanja mladih muškaraca i žena o seksualnim i reproduktivnim pravima i zaštiti, ograničen pristup zdravstvenoj zaštiti za veliki broj žena, kao i nedostatak savjetovališta za pomoć i podršku ženama koje se suoče sa neplaniranom i neželjenom trudnoćom. Oni takođe veoma vješto izbjegavaju probleme visokog stepena društvene tolerancije na seksualno nasilje protiv žena i izuzetno blagu kaznenu politiku prema počiniocima nasilja u ovoj oblasti, te odsustvo akcije u smislu osiguravanja prava trudnica po osnovu rada i zapošljavanja.

Time se nesumnjivo održava stigmatizacija žena koje se svakodnevno i na svakom koraku suočavaju sa nasiljem i diskriminacijom i na njih se prebacuje odgovornost za rješavanje ovih problema, koji jesu i moraju biti posmatrani isključivo kao problemi društva, vladinih institucija, kao i stručnjaka i stručnjakinja koji se svesrdno zalažu za pronatalitetne politike.

Žene nisu i ne mogu biti objekti kolektivne nesposobnosti odgovornog ponašanja prema socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti i njihovo tijelo i slobodna volja nisu alati društva i države za postizanje društvenog blagostanja.

Imam i koristim svoje pravo da donosim odluke i zahtijevam od države i društva da se drže što dalje od moje materice.

Ja sam slobodna žena.

Banja Luka, oktobar 2014