Aleksa i Merlinka

Piše: Tanja Miletić Oručević

Prije nekoliko dana obilježena je obljetnica rođenja Alekse Šantića, ikonskog pjesnika Mostara. Pjesnika značajnog i po mnogo čemu zanimljivog, ali – kao što se to mnogima dešava – često i pretvaranog u kič – proizvod, šećerlemu i folklorni dukat (na narodnoj nošnji). Pjesma Emina, otpjevana i odsvirana u svim verzijama i aranžmanima, postala je već ta šećerna vodica pop kulture, a najveća sprdnja u materijalizaciji tog pop mita je spomenik koji je neko Emini u Mostaru podigao – poružna i naivno – neskladna figura dame u dimijama od nekog groznog metala zlatne boje, nešto između robota 3PO i kipa Gospe Međugorske ispod dlijeta narodnog umjetnika – kamenoresca.

No, ono po čemu je nama danas Aleksa zanimljiv je odnos zvanične kulture (kultura?) prema njegovom liku i djelu, te bezočna svojatanja i imputiranja koječega, kakvih je malo koji značajan književnik iz historije bh. naroda pošteđen. Naime, danas Mostar ima dvostruke manifestacije koje obilježavaju Šantićevo djelo, tradicionalne Šantićeve večeri poezije, pa i ova godišnjica je imala dva paralelna obilježavanja, zanimljiva i znakovita po sadržaju, kako ćemo vidjeti. U Mostaru postoje dva Srpska kulturna društva Prosvjeta, jedno, koje je nedugo iza rata obnovio vrijedni i neumorni javni djelatnik, pokojni Ratko Pejanović, koje djeluje u kući Svetozara Ćorovića,  a drugo, osnivano ili reaktivirano – u svim tim prekidima i kontinuitetima čovjek se lako pogubi – prije par godina pri obnovljenom Vladičanskom dvoru, u bliskoj vezi sa SPC i kao ogranak centralne organizacije iz Republike Srpske. Dešavalo se u djelovanju dva društva s istim imenom mnoštvo ružnih i nedostojnih stvari, mlataralo se i kitilo tradicijama, historijama i legitimitetima kako to samo naši kulturnjaci znaju jalovo mlatiti, ali ova posljednja obljetnica mi je bila zanimljiva jer je ponudila dva događaja koja su interesantni kao model viđenja nacionalne kulture. Naime, Prosvjeta iz Ćorovićeve kuće je u ime obljetnice Aleksi organizirala prvi međunarodni festival djece pjesnika, dok je Prosvjeta u Vladičanskom dvoru tim povodom pokrenula za djecu školu srpskog jezika i kulture. 

Osluškivanje

Na konkursu su nagrađena djeca iz cijele bivše države, a pri otvaranju škole srpskog jezika i kulture predsjednik mostarske Prosvjete Rajković naglasio je da „Govoreći srpskim jezikom, mi ne govorimo antihrvatski ili antibošnjački i baštineći srpsku kulturu mi nismo protiv hrvatske ili bošnjačke"[1].  Moram priznati da sam se od ovog posljednjeg citata zaledila. Kakav to ideološki um može proizvesti sliku antihrvatskog i antibošnjačkog jezika? Šta je to? Neko lajanje, režanje i vrištanje, u kome umjesto riječi iz (dječijih) usta izlijeću meci i kame? Daljnja moja dilema je – da li je Aleksa Šantić pravi patron za poučavanje djece koja žive u multinacionalnoj sredini njihovom „pravom“ i „čistom“ jeziku? Baš onaj Aleksa, koji je s takvim merakom od svojih komšija Bošnjaka učio – jednako kao što je i od matere vlastite odrastajući u Mostaru učio – sočne turcizme i kitio njima svoju neoromantičarsku liriku? Baš onaj Aleksa koji je zajedno s prijateljima (i prijateljicama) mostarskim Hrvatima surađivao u amaterskim izvedbama pozorišnih predstava? Je li onaj Aleksa kome su sahranu predvodili članovi tri nacionalna kulturna društva, a na znak žalosti zvonila zvona s pravoslavne i katoličke crkve, uz zvuke ezana? (Notabene, ova slika Aleksine multi-kulti sahrane može se danas činiti malo plakatska i pamfletska, ali – možemo li mi danas zamisliti takav veliki javni performans i ko bi od naših suvremenika zavrijedio takav ispraćaj?)

Baš ova dva događaja su nekako paradigmatična za shvaćanje (nacionalne) kulture. Jedini progresivni cilj nacionalne kulture može biti ono što je Branko Gavella formulirao kao „jedinu moguću misiju toga kazališta: HNK mora biti mjesto gdje su „najživlje veze sa svim idejama koje i drugdje zauzimaju i pokreću duhove čovječanstva.“[2] Nacionalna kultura koja služi takozvanoj identitetskoj politici, koja se kod nas razumije kao izoliranje, odijeljivanje od „kukolja“ tuđih, a bliskih kultura, te reinterpretiranje historije i umjetničkih djela u skladu s adekvatnim ideološkim pogledom, ne uzdiže jednu nacionalnu grupu, nego je srozava i izolira. Ne tvrdim sad da je okupljanje djece pjesnika „najživlja ideja duhova čovječanstva“, ali sigurno je korisno i simpatično djelovanje. Najzad, uvjerena sam da se Aleksa Šantić ne bi usudio poučavati djecu njihovom maternjem jeziku, ni trijebljenju nekih sumnjivih tuđica iz njihovog govora. Prije vjerujem da bi on djecu – pjesnike osluškivao i od njih učio jezik.

Dok se u Mostaru tako plesalo sa starim mrtvim pjesnikom, u Sarajevu je pokušao zaplesati, i to već drugi put, filmski queer festival Merlinka, a drugog dana događanja nasilno je prekinut napadom na učesnike i premlaćivanjem ljudi. Ne bih se upuštala u analize samog događaja i homofobije koja je, izgleda, jedan od malobrojnih konsensusa bh. naroda i narodnosti, ali bih primijetila nešto o čemu se, čini mi se, nije mnogo pisalo, a mislim da bi moglo biti važno: dok su u napadu na Queer festival prije nekoliko godina prednjačile skupine vehabija i vjersko orijentirani mediji, ovoga puta izgleda da se u homofobno nasilje uključuju nove, opskurne neonacističke organizacije koje sebe definiraju kao bosanskohercegovačke (unitarističke) nacionaliste. Pročitala sam intervju koji su vođe jedne takve organizacije dali jednom opskurnom poljskom neonacističkom portalu i čini mi se da za mlade ljude ove zemlje oni potencijalno predstavljaju možda i veću opasnost od vjerskih fanatika. Naime, klasičnom arsenalu neonacističkih ideja, ideologiji krvi i tla, nasilnoj homofobiji i sl. oni pridodaju nemuštu, ali – bojim se – za politički slabo pismenu našu mladež potencijalno atraktivnu – priču o nacionalnom ponosu stanovnika Bosne i Hercegovine i prevazilaženju nacionalnih i vjerskih podjela društva u jednom (nacističkom) stroju. Bojim se da takva ideologija mladima može biti privlačnija od radikalnog, ali punog ograničenja i odricanja, puta vjerskih fanatika.

Merlinka i Sanela

Moram si dozvoliti povodom Merlinke jednu ličnu uspomenu. Naime, čudnim stjecajem okolnosti upoznala sam Merlinku, to jest Vjerana Miladinovića, najpoznatijeg transvestita u bivšoj državi. Na samom početku 90-ih neki prijatelji su radili predstavu na Kalemegdanu, gdje su Merlinka i Sanela, njena najbolja drugarica transvestit, živjele. Često su nailazile na probe, uvijek usput nešto šaljivo dobacile ili izvele – zaista je Merlinka bila rođeni genijalni performer, što je tako sjajno prepoznao Žilnik gradeći na njoj film Marble Ass. Sanela, uvijek blistavo dotjerana i našminkana, bila je skoro dva metra visoka, pa je jednom jedan stari čika glumac pitao – „A kako si ti tako kršna, devojko, mora da si Crnogorka?“ I srbijansko društvo je kroz ratove devedesetih moralo potonuti u mrak ideologije i netolerancije, da Merlinka brutalno izgubi život. Ne dozvolite da vas ubijede da su transvestiti, gejevi i drugi oblici čudaka – ljudi koji na ovaj ili onaj način žive izvan društveno priznate norme – dakle, ljudi koji su u najširem smislu riječi queer – nešto što je kod nas nedavno stiglo sa Zapada. To je laž, queer ljudi oduvijek postoje u svim društvima, i sva, pa i najtradicionalnija društva su znala pronaći neku nišu u kojoj takvi ljudi žive. O da, umjetnost je jako često bila jedna od tih niša. U stvari, sa malo šale i pretjerivanja mogli bismo reći da je i Aleksa bio queer.

Niti se oženio, niti nastavio uglednu trgovačku lozu, niti preuzeo pošten očev biznis, pisao pjesmice, družio se s ljudima drugih vjera, bio veliki zavodnik,a  možda i erotoman... no, ostao je u sjećanju svoga grada kao njegov Pjesnik. Ne zato što je pobuđivao nacionalnu svijest srpskog naroda. Nego zato što je njegova poezija ostala dovoljno uticajna i živa da Kultur Shock može napisati, a gomile klinaca na koncertima skandirati onu pjesmu : „Hašiši, hašiša, mani me se, Aleksa, piješ, pušiš hašiš, pa meni pod prozor dolaziš.“ Kakav predivan i queer život uobrazilje o pjesniku. Koliko stvarniji i uzbudljiviji od lažnih slika nacionalističkog prosvetitelja, s licem ozbiljnim kao na tuti. Samo, sve će se takve slike kultura zaboraviti, dosadne i beskrvne, slične jedna drugoj kao jaje jajetu. A neće se zaboraviti, jer je u službi života, a ne ideologije, ona tužno-smiješna, iskrena i autoironična istovremeno Merlinkina filmska rečenica: „Kurvam se, sestro.“

[1] http://www.nezavisne.com/novosti/gradovi/Pocela-skola-srpskog-jezika-istorije-i-kulture-u-Mostaru-229203.html
[2] Banović, Snježana: Kazalište krize, Durieux 2013, str 197