Ajda (Radko Polič i pad sa scene)

Radiosarajevo.ba
Ajda (Radko Polič i pad sa scene)

O laškom vitaminu B, Gloucesterovu gipsu, lijevim i desnim zrakama sivog sunca, Lear-Polič suzama i svježim otkosima

Piše: Rade Šerbedžija, odlomci iz knjige Green Card   

Prošlo je već dva tjedna od premijere slovenskog Leara, na kojoj sam, u sceni Gloucesterovog pokušaja samoubojstva, umjesto sa doverskih klisura, pao u rupu orkestra Cankarjevog doma.

Ruke i noge, uvijene u gips i zavoje, baš bole. Doktor Macura (još jedan Krajišnik iz Knina) propisao mi je lijekove i zabranio piti oštri alkohol. Dozvolio je samo pokoje pivo i zato ga ja sada nemilice tamanim, uz objašnjenje mojoj ženi da mi je to doktor propisao, jer u pivu ima mnogo vitamina B koji smiruje tenziju u tijelu i opušta mišiće. Prijekorno gleda na tu vrstu vitamina B, ali i na liječnički savjet. Svejedno, svaki treći dan odlazim u bolnicu gdje mi s nekim ogromnim špricama vade vodu i sukrvicu iz koljena i laktova. Izvade i suvišak piva iz moga prebijenog tijela.

Taj moj neslavni pad bio je glavna tema tih dana u Ljubljani. Između raznih verzija i prepričavanja tog nemila događaja bilo je i onih koji su govorili kako sam to namjerno napravio, ne bi li svratio pozornost na sebe! Namjerno sam, dakle, pao zavezanih očiju, u tri i pol metra duboku provaliju, gdje me je dočekao tvrdi i nemilosrdni i, kako kažu, najkvalitetniji parket slovenske tvornice Lesnina, u kojoj sam svojedobno, uređujući prvi bračni brlog, kupovao svoj prvi namještaj za naš mali stan u Aleji pomoraca u Zagrebu.

Kako sam zapravo izveo taj svoj čuveni „kaskaderski„ trik?

Poslije scene u kojoj okrutni Cornwall (sjajni mladi glumac Jernej Sugman) i Learova isto tako okrutna kćerka Regan (igrala ju je i okrutno i nježno Jožica Avbelj), oslijepe Gloucestera, to jest mene, došao sam na ideju, koja se mome prijatelju Dušanu Jovanoviću odmah svidjela (jer se savršeno uklapala u njegovu koncepciju predstave, koja se odlikovala apstraktnim likovnim i režijskim rješenjima), da umjesto „krvavih zavoja”, zalijepim preko očiju crvenu, fluorescentnu ljepljivu traku. Tako je, naime, u kazališnom mraku svjetlucala krv. Oko nas, u to doba, svjetlila je i tamnila krv ratnih sukoba. Bila je to, u ono vrijeme, snažna kazališna poruka. Ali, zahvaljujući ljepljivoj traci mogao sam vidjeti samo komadić pozornice oko mojih nogu.

Meta Hočevar je u svojoj krajnje jednostavnoj i briljantnoj scenografiji iscrtala na podu ljepljivim trakama, neke dugačke, sive pruge koje su se iz dubine pozornice širile prema gledalištu, kao zrake nekog sivog, ugašenog sunca.

U trenutku kada Gloucester padne na scenu, misleći da je skočio s doverskih klisura i kad ga njegov sin Edgar pridiže sa zemlje, puštajući ga da odglumi samoubojstvo i tako shvati uzaludnost i pogrešnost svoje odluke, ja sam, na svim probama, napuštao scenu odlazeći uvijek lijevo od sivih zraka sunca koje sam ispod crvenog poveza vidio.

No, to jutro, na sam dan premijere, Meta je odlučila promijeniti smjer sivih sunčanih zraka i one se više nisu širile prema publici nego su počinjale iz dubine pozornice s lijeve strane i odlazile, dijagonalno, desno od publike, ako se promatra sa scene.

Ja sam se dakle, nakon mog neuspjelog skoka sa doverskih klisura, uz pomoć Edgara pridigao s pozornice, pogledao ispod svoga crvenoga poveza smjer sivih sunčanih zraka i krenuo lijevo kako sam uvijek na probama i činio. Pri tom sam, siguran kuda idem, zatvorio oči, valjda od prave koncentracije koju sam do tada, činilo mi se, imao tokom cijele predstave.
Dalje pamtim samo svoj korak u ništa. I nemilosrdni pod najboljeg parketa drvne industrije Lesnina.

I baš ništa nisam osjećao tih narednih minut ili dva, koliko je trajao šok kod svih mojih slovenskih umjetnika, jer mi je zapravo čitavo tijelo utrnulo od siline udarca. Znam da sam u te dvije sekunde, koliko je vjerojatno trajao moj pad, instinktivno postavio ruke ispred glave, kao neki dobro utrenirani karatist.

Ležao sam tako nepokretan u orkestarskoj jami, tik do reflektora, koje je majstor rasvjete tu postavio da osvjetljuju vertikalni zamišljeni zid ispred publike.

Onda se odjednom iznad mene stvorio Boris Ostan, koji je igrao Edgara i drhtećim glasom upitao:
– Rade, jesi li u redu?
– Da, pomozi mi da se dignem... – rekoh.

Polako sam se pridigao. Desnu stranu tijela nisam osjećao. Sve mi je utrnulo. Prišao sam do ruba orkestra koji je bio sasvim do publike. Boris mi je pomogao da se lijevom rukom uhvatim za rub ograde od stepenica i nekako sam se uz njegovu pomoć prebacio preko ograde. Odande sam se gotovo puzeći popeo na scenu.

Tamo je bilo sve stalo. Radko Polič je sjedio na sredini scene, poput samuraja iz Kurosavinih filmova, zagledan negdje u daljinu. Kao da je tražio odgovor ovome beznađu koje se iznenada nadvilo nad njegovu životnu premijeru.

Polako sam prilazio do njega, vukući svoju desnu nogu koja je u tom času bila kao dio nekog stranog tijela.

Prije nego sam izgovorio svoju rečenicu: "Je li to kralj?” šapnuo sam Borisu Ostanu neka kaže inspicijentu da mi naruči trostruki viski s ledom.

I započeli smo, unatoč padu, našu scenu prepoznavanja. Ludi kralj i slijepi Gloucster grlili su se tu pred gledaocima nekom posebnom snagom. Onako naslonjeni, licem uz lice, miješali smo zajedničke suze koje su zapravo potresale naše tijelo i igrali svoju pravu sudbinu. Kroz glavu su mi prolazili Lucija, Danilo, moja Mrvica, Lenka i Jugoslavija koje više nema, i pomisao da je ovo možda kraj i da ću se vjerojatno za koji čas srušiti i umrijeti od nekog unutarnjeg krvarenja.

Rac me je nekako posebno i gotovo grčevito grlio. Kao da je osjećao kako je to sa mnom pala u provaliju čitava ona Jugoslavija u kojoj smo zajedno živjeli. Govorili smo naše tekstove, a misli su govorile drugo. Dodirujući njegovu ćelavu glavu, odmatao mi se film o njemu, tako posebnom i izuzetnom i ludom.

Od čitave naše generacije, nitko nije toliko duboko bio u teatru kao Radko Polič. Sve ono što su drugi, uključujući i mene, vještinom postizali, on je jednostavno bio. I ako bi trebalo na primjer za neku dobru predstavu, skočiti zavezanih očiju u orkestarsku rupu Cankarjevog doma, on bi skočio. Znao je Rac sve tajne kazališne umjetnosti i još nešto više. Imao je nešto posebno. Nešto što se ne da naučiti i što samo rijetki posjeduju – božansko nadahnuće!

Ta iskra palila se počesto u njemu i činila ga posebnim u svemu. Mora da je Bela Krajina, u kojoj je rođen i odrastao, svojim sjenovitim bijelim brezama urezala duboke brazde u njegove godove. Tamo, rekoše mi, ajda posebno cvijeta. Ajda je neka vrsta žita ili pšenice, od koje se pravi kruh i sivi žganci. U jednom dobu godine, ajda u Beloj Krajini posebno cvijeta i oko ponoći njezini cvjetovi dobivaju neku ultraljubičastu boju, te se ljubavnici okupljaju po obližnjim brežuljcima i utapaju u strastvene ultravioletne zagrljaje.

Grlili smo se tako Rac i ja na toj širokoj i prekomjerno dugačkoj pozornici Cankarjevog doma, a oko nas su se svijala klasja ajde i skrivala nas ko nekad u djetinjstvu kad smo svaki kroz svoja žitna polja putovali. Tako bespomoćni i zagrljeni, kao da smo željeli vratiti vrijeme. Sljepi i izluđeni, tumarali smo Shakespeareovim rečenicama, tražeći u njima poseban smisao, koji više nije nikakve veze imao s ludim Kraljem i slijepim Gloucesterom.

Onda je on nošen svojim vihornim ludilom odletio, a mene je moj kazališni sin Edgar užurbano odveo sa pozornice i doveo pravo do inspicijentskog pulta gdje me je čekao moj trostruki viski. Kolege glumci, scenski radnici i naročito 15-tak mladih studenata glume, koji su sjedili na podu između cugova, gledali su me zapanjeno, kao da vide duha Hamletova oca. Ispijajući svoj viski na eks, nasmiješio sam se studentima i rekao:
– Što je? Što me tako gledate? Mislite da je ljepota prelazna? Evo vam prilike. Učite. Sad ćete vidjeti kako se zaista umire na sceni!
I poručio još jedan viski.

Boris Ostan me je zabrinuto i nježno promatrao. Zatim me je još jednom proveo, bolje reći prevukao preko scene. To je bilo i zadnje pojavljivanje Gloucestera na sceni i do kraja predstave ostalo je još petnaestak minuta.
Uz pomoć dvojice studenata sišao sam do svoje garderobe u kojoj je Lenka bila sa našom malom Mrvicom. Baš ju je dojila kada sam došepao do njih i obje ih čvrsto zagrlio.

Trebala mi je ta moja toplina, ta moja tijela, da me zgriju u ovoj mrzloj noći i u ovom prijateljskom, ali ipak stranom svijetu.
– Što se desilo? – pitala je.
– Pao sam...
Mislila je valjda da sam se spotakao na sceni, te se nije posebno ganula.
– Pao sam sa scene u orkestarsku jamu.
Zanijemila je.

Počeo sam joj objašnjavati čitavu priču kako sam u sceni Gloucesterovog pokušaja samoubojstva, nakon što me Edgar pridigne sa zemlje, krenuo lijevo od sivih zraka sunca i umjesto da izađem tako sa scene, zatvorenih očiju pao u orkestarsku jamu...
– Nisi to smio nikako učiniti – rekla je moja žena režiserka.
Zabezeknuto sam je s bolnom grimasom gledao ne vjerujući da mi ona to govori.
– Ne, u toj sceni nikako ne – nadodala je

Nisam znao da li da plačem ili da se smijem njenoj profesionalnoj deformaciji. Tek je poslije nekoliko trenutaka shvatila kako sam to i gdje pao, te me je nježno privijala uz svoje mliječne grudi, gdje sam se bolno smjestio, tik do moje male kćerke Nine i tamo, u tom toplom raskošju zaštitničkih njedara zaspao.

Sanjao sam svoja žuta žita kako se lagano njišu pod povjetarcem u blizini Laudonova Gaja, u mome rodnom selu, i kako djed Vujadin, otac i stričevi snažnim i usklađenim zamasima kose zrela klasja, a ja, obučen u djedov kožun, trčim između svježih otkosa i čuvam Ljubana i Dorota, koji mirno pasu djetelinu na susjednoj livadi.

Trčim i grlim jarko sunce otvorenih očiju...

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije